Blaženi Franjo Solano Casey, svećenik – kapucin

God. 1873. obitelj se preselila u Big Rover gdje im je crkva bila bliže i gdje su imali veće polje za obrađivanje. S osam godina Franjo počinje pohađati školu i ići na vjeronauk u St. Mary School. Godine 1882. obitelj se ponovno seli, ovaj put u blizini Burkhardta, u St. Croix County gdje rade za jedno poljoprivredno poduzeće. Od svojih najbližih članova obitelji zarana je naučio ljubiti Isusa i svaku večer moliti krunicu. Kada je njegov stariji brat Mauricio ušao u sjemenište i mali Barney (tako su od milja zvali našeg blaženika) počinje razmišljati o tome da bi i on mogao krenuti putem svećeništva.

Sve do konačnog ostvarenja toga svoga cilja, živeći u svijetu radio je niz različitih poslova: s 15 godina vrši posao drvosječe, a sa 17 vozača tramvaja. Uz to, predano uči zanimanje za fotografa, svira harmoniku, violinu i održava jednostavne koncerte. Posvećuje se svim vrstama sporta, osim boksa jer ne želi davati ni primati udarce šakom. Bio je veliki zaljubljenik u igru bejzbola. Bavi se i lovom: lovio je risove u šumi i pecao na obalama Mississipija. Resi ga “pionirski” duh i ničega se nije bojao. U srcu gaji veliku ljubav prema Isusu Kristu i na život gleda kao na prinos i dar, upravo na Njegovu sliku.

Godine 1890., kao dvadesetogodišnjak, seli se u Superior (Winconsin) gdje radi kao vozač, a zatim kao instruktor iz upravljanja električnim tramvajem. Poduzetan i dalekovidan, uvjerava članove svoje obitelji da se presele u Superior gdje se pružaju veće mogućnosti za život, školovanje i rad za njih i za mlađu djecu na koje se u međuvremenu obitelj proširila.

Jednoga dana susreće svoga duhovnog vođu o. Eustahija koji mu govori: “Ma znaš li da je Isus sve? Znaš li da ako njega imaš, imaš sve što ti treba u životu? Zašto ne bi postao svećenik?”

Zapalivši u njegovu srcu ”vatru ljubavi” za Krista, odlučuje u siječnju 1892. stupiti u biskupijsko sjemenište Sv. Franje Saleškog u Milwaukeeu. No, zahtjevi studija za njega su bili preteški!

Prisiljen je vratiti se svojoj kući. Dana 8. prosinca 1896., tijekom zahvale nakon Sv. pričesti, osjetio je u duši da mu Gospa govori: “Pođi u Detroit, među kapucine”. Već za Božić te iste godine susrećemo ga u Detroitu, u samostanu sv. Bonaventure. Tu se bolje osjeća nego u vlastitom domu i shvaća da ga Bog, od vječnosti, želi ondje, među fratrima duge brade. Redovničko odijelo franjevaca kapucina oblači 14. siječnja 1897. i, prema ondašnjoj tradiciji, dobiva novo ime: Franjo Solano. Ali su ga odmah prozvali fra Solanski! Od prvih redovničkih dana isticao se radošću što je mogao trajno boraviti ondje s Gospodinom, tako da je njegov učitelj, o. Gabriele Messner, rekao svojim novacima: “Ako ste tužni, pođite Caseyu, koji je uvijek ozaren radošću”. Svim se silama trudi nasljedovati kreposti sv. Franje Asiškog.

Dana 21. srpnja 1898. prikazao je Bogu prve zavjete i poslan je u samostan Sv. Franje u Milwaukee na teološke studije. Svi su ga cijenili zbog njegova duha molitve i služenja. Ali se ponovno javljaju teškoće u studiju. Fra Antonio Rottensteiner, učitelj studenata, pomagao mu je na sve načine, ali su rezultati bili skromni. Fra Solanski je pripušten polaganju vječnih zavjetima, ali su si odgovorni poglavari postavljali pitanje: kako ga zarediti za svećenika?

Na to mučno pitanje poglavara odgovara njegov magister riječima: “Dobar je i pobožan, zaredit ćemo ga i kao svećenik bit će za puk drugi Arški župnik”. Neće mu se dati ovlast ispovijedanja i držanja učenih propovijedi. To je, bez ikakve sumnje, poniženje, ali tada je crkveni zakon predviđao to rješenje. Dana 24. srpnja 1904. naš Franjo Solano Casey je zaređen za svećenika u kapucinskoj crkvi u Milwaukeeu, kao “sacerdote simplex”, bez ovlasti ispovijedanja ali je svakoga dana slavio misu i obavljao najskromnije zadaće.

Sada je o. Solanski bio beskrajno sretan. Takav će ostati kroz pune 53 godine, uvijek na posljednjem mjestu, ljubit će Isusa i poticati bezbrojne duše da ga ljube stavljajući u prvi plan svetu misnu žrtvu, doista i uvijek “sacerdote propter Eucaristiam” u najvišem stupnju. On kao svećenik ima samo oltar: ali mu je to dao Bog i što mu treba više od toga?

Dana 31. srpnja 1904. slavi mladu misu u Appletonu na kojoj sudjeluju članovi njegove obitelji. Brat Mauricije koji je napustio sjemenište, vraća se svećeničkom pozivu povevši sa sobom najmlađeg brata, Edvarda. Uz potporu o. Solanskog obojica će 1912. godine biti zaređeni za svećenike. Franjo je dodijeljen župi Presvetog Srca u New Yorku: obavlja službe sakristana i voditelja ministranata. Tako može dugo boraviti u dodiru s euharistijskim Isusom u crkvi. Od svojih ministranata pravi male anđele, “serafine” oltara i svetohraništa. Neki će od njih postati svećenici zahvaljujući tome što su posluživali za oltarom dok je o. Solanski slavio misu.

Od 1906. je vratar samostana i voditelj Lige Presvetoga Srca. Posjećuje bolesnike: svi ga žele blizu sebe jer zna slušati i tješiti onako kako je to činio sam Isus. Radi s katolicima koji su zaposleni kao sluge u protestantskim kućama kako ne bi izgubili vjeru. Intenzivira svoje odnose s ljudima da bi mogao darivati Isusa što je moguće većem broju duša. Među njegovim prijateljima je također obraćenik s anglikanstva Paul Francis Wattson koji će ga pozvati da održi govor na njegovoj prvoj misi, 3. srpnja 1910.

U srpnju 1918. je poslan u bratstvo u New York u Pitt Street, župu Gospe Žalosne. I dalje je sakristan, voditelj ministranata i skupine mladih; klanjatelj Isusa Euharistijskog i apostol sv. Mise. Kad mu je u listopadu 1921. dodijeljena župa Svete Marije od anđelâ u Harlemu, sa službom vratara i promicatelja Franjevačkog djela sv. Misa, u njegovu se životu događa novi zaokret s posebnom misijom koja će trajati duže od trideset godina.

Svi su ubrzo shvatili da je na porti jedan izvanredan brat koji sve sluša s ljubavlju i savjetuje jednostavnim riječima i nadahnutima od samoga Isusa. One koji su htjeli ostaviti prilog upućivao je na Djelo svetih misa, uvjeren da je Isusova žrtva na oltaru izvor svih milosti. Sve poziva da se često ispovijedaju, primaju svetu pričest i mole za misije. Protestante, nevjernike, bezbošce, podsjeća: “Koliko ćeš dugo pustiti Isusa da čeka? Prijatelju, Isus, jedini Spasitelj, nalazi se samo u Katoličkoj Crkvi! Samo hrabro!”

On sâm je neprestano uronjen u molitvu. Ubrzo dolaze obraćenja i izvanredna ozdravljenja i čudesne Božje milosti. Provincijal o. Benno Aichinger u studenom 1923. doznaje za sve to i odmah mu naređuje “po svetoj poslušnosti” da vodi napismeno zabilješke o svim tim izvanrednim događajima kojima svjedoči. Poslušao je provincijala i između 8. studenog 1923. i 28. srpnja 1924. zapisuje ukupno 96 bilježaka, od čega se četrdeset i jedna odnosi na posebne milosti zadobivene nakon upisa u Djelo sv. Misa.

U kolovozu 1924. premješten je na portu samostana u Detroitu, kao vratar i promicatelj “svetih misa”. I ovdje, bez da je to htio, omanja rijeka ljudi se slijeva k njegovoj portirnici, privučena glasom njegove svetosti i izvanrednim milostima koje zadobiva od Boga. On živi od Isusa i zrači Isusa. Svakoga dana 150 do 200 osoba mu dolazi a on ostaje na porti po deset sati, bez prekida ili slobodnog dana. Sve prikazuje i traži sve od Isusa na misi, “njegovo jedino Blago”, i u klanjanju pred svetohraništem, koje produljuje do noćnih sati.

Ispisao je sedam debelih bilježnica sa šest tisuća pojedinačnih slučajeva od čega ih šest stotina čine čudesna obraćenja i ozdravljenja. Protestanti i Jehovini svjedoci koji se vraćaju u krilo Katoličke Crkve i izgaraju od ljubavi prema Isusu; umirući koji ozdravljaju i vraćaju se svojim poslovima; Božja znamenja, po molitvi poniznoga fratra. Onima koji mu dolaze zahvaliti uvijek odgovara: “Sve dolazi iz svete Isusove žrtve na misi”.

Tijekom ekonomske krize (1929./30.) s mnoštvom siromaha koji nisu ništa imali, o. Solanski čini čuda da priskrbi svima potrebno za život. Pokreće osnivanje restorana gdje svakoga dana na tisuće siromaha dobiva kruh, juhu i meso. On sâm odlazi u prošnju kako bi pribavio sredstva za to djelo. God. 1939./40. uslijedila je druga tragedija: Drugi svjetski rat! Stotine obitelji se obraća našem blaženiku za članove svojih obitelji na ratištu: po njegovoj molitvi dolaze nenadane pomoći vojnicima i obiteljima. To je drugo širenje snage živog Isusa!

Ono što najviše očarava kod njega je njegovo veselje, svijest da ga Isus, Bogočovjek, ljubi neizmjernom ljubavlju i samo njemu želi biti sličan. Sav je njegov život usredotočen na Svetu misu koju slavi sa sve većim žarom, jer – pita se – “Tko je veći od nas svećenika koji na svakoj misi predstavljamo živog Isusa na oltaru?” Svoj položaj svećenika i kapucina smatra “istinskim privilegijem” i to ga čini sretnim. Svome bratu Mauriciju Casey često doziva u pamet: “Neprestano zahvaljujmo Bogu za naš poziv! Što bi više htio?” Novacima koji su zabrinuti za mjesto na koje će biti poslani odgovara: “Što vam je važno mjesto? Nije li Euharistijski Isus na svakome mjestu? Nije li vam on dovoljan da budete sretni?”

Dugo se zadržavao u kontemplaciji ljepote prirode poput svetoga oca Franje, ali prije svega kontemplirajući utjelovljenje Sina Božjega – Djeteta Isusa – njegov život, njegove govore, njegovu Muku i smrt – Isusa Raspetoga. Čitao je životopise svetaca i zazivao ih je kao prijatelje i zagovornike, moleći se nadasve Majci Božjoj, nezasitan u poniranju u marijanska otajstva i razmišljanju o njezinim povlasticama, u prvom redu njezina Bezgrešnog začeća, suotkupiteljice kao “mater dolorosa” uz Raspetoga jedinog Otkupitelja.

Zdrav i jak i kada je prešao osamdesetu godinu života, neizmjerno je uživao igrati s novacima tenis, šetati poljima i šumama, noseći sa sobom svoju violinu koju je izvanredno dobro svirao, i hrpu bombona i slatkiša koje je dijelio mladoj subraći i svima koje je susretao na svome putu.

Početkom 1956., kada je imao 86 godina života, zdravlje mu je počelo slabiti. No nije zbog toga izgubio radost duha. Uslijedili su trenuci mirovanja i velikog trpljenja. I na kisiku ima želju za pjesmom: pjevao je hvalospjeve Isusu i Majci Božjoj. Kad više nije mogao sići do porte, svi su fratri bili izbezumljeni od telefonskih poziva koje su primali iz cijele Amerike od osoba koje se raspitivale za Franjino zdravlje. Sve dok je mogao odlazio je uz pomoć braće u kapelu gdje je provodio duge sate u klanjanju Euharistijskom Isusu.

Sve do posljednjeg daha htio je primati one koji su htjeli s njim razgovarati. Svoje je patnje prikazivao za Kapucinski red, za svećenike, za obraćenje duša Isusu, za obraćenje protestanata, Židova, koji su također bili zadivljeni njegovom istinoljubivošću i ljubavlju. Dana 31. srpnja 1957. reče: “Danas je divan dan, večeras ću vidjeti Boga”. I dalje govori o hitnosti obraćenja svijeta Isusu Kristu i svojoj žarkoj želji da vodi duše k Njemu. Oko 11,00 sati se povjerava braći: “Sada ću predati svoju dušu Isusu”. I odlazi ususret Njemu, u radosti: 53 godine ranije slavio je svoju prvu misu.”

Njegov životopisac Patrick Derum tvrdi da je više od dvije stotine ljudi oplakivalo njegovu smrt u SAD-u i Kanadi. Taj “jednostavan svećenik” živio je samo za najveće, beskrajno i vječno Blago – Svetu misu, koja je Žrtvovani Krist, koja je naš život, koja je naše jedino Sve.

Na čast oltara uzdignut je 18. studenog 2017. godine u Sjedinjenim Američkim Državama (Detroit).