Borbe za Dubravsku visoravan 1993.

Od početka 1993. postojali su planovi muslimanskog vodstva vojnog zauzimanja Stoca. Aktivirali su plan napada na hrvatske snage u dolini Neretve. 14. travnja 1993. pokrenuli su operacije u kojima je sudjelovalo oko 13.000 muslimanskih vojnika. Za dva tjedna brojčano nadmoćna ABiH, izdajom nepripremljenih hrvatskih saveznika, uspjela je skoro sasvim ovladati Konjicom i Jablanicom. Iz središnje Bosne, gdje su Muslimani (ABiH) bili nadmoćni, prelili su se preko Konjica i Jablanice do Mostara, a prijetnje su stizale i iz muslimanskih uporišta u Stocu i Čapljini. ABiH je podigla sve postrojbe u stanje pune borbene gotovosti te pozivala Muslimane u HVO-u neka im se pridruže. Samovoljno su 42. brdskom brigadom ABiH stigla na plato Gubavice i ušli u zonu odgovornosti čapljinske Prve brigade HVO, radi okupiranja Stoca. U ABiH su računali da će Muslimani u postrojbama HVO izdati Hrvate. Izdale su zapovijed kojima su 17. travnja 1993. naredili uvezivanje s Muslimanima u HVO-u te odredio da muslimansko ljudstvo iz HVO-a Čapljina ima zadaću zauzeti selo Tasovčiće i most u Čapljini. U zapovijedi se precizira „zauzimanje grada Stoca sa našim ljudima u HVO-u“.

Namjere muslimanske stolačke brigade razvidne su iz autobiografskom romana “Zaboravljeni govor probuđenih” koji je u tom naglašeno antihrvatski, antikršćanski i šovinistički intoniranom djelu ispisao autor, nekadašnji pomoćnik zapovjednika stolačke brigade „Bregava“ za moral i vjerska pitanja Enes Ratkušić. Roman je objavio u Mostaru 2000. godine. U romanu piše: „More će se krvlju zamutiti kad ta vojska jednoga dana krene…Toliko bih želio dočekati dan kad ćemo uspostaviti savezništvo sa najvećim dušmaninom, pa krenuti na još većeg. Možda ću i dočekati.“ Vojska koju Ratkušić u romanu opisuje već ratuje pod crnom zastavom Kalifata.

Muslimansko-bošnjačka napadna Operacija Neretva 93 zahuktala se i muslimansko-bošnjački osvajači namjeravali su ovladati dolinom Neretve i izbiti na Jadransko more. Pri tome su računali na Muslimane u HVO-u kao infiltrirani element u hrvatskim redovima koji će se aktivirati. U vrijeme muslimanske agresije na Hrvate BiH 1993. Muslimani u Stocu opet su promijenili zastave. Pokušali su po oprobanoj metodi koja im je uspjela u Mostaru i još nekim gradovima, a pokušana neuspješno u nekoliko mjesta, izdajom Hrvata koji su ih spasili preuzeti grad. Oružjem koje su dobili od HVO-a pokušali su po planu muslimanskog nacionalnog vodstva napasti s leđa ili na spavanju svoje suborce Hrvate, zauzeti tako Stolac, ovladati dolinom Neretve i osigurati izlazak na more. Poučeni iskustvom nakon napada Armije RBiH na HVO u srednjoj Bosni, te nakon toga i u Mostaru, osobito nakon ubijanja hrvatskih suboraca, i suočeni s muslimanskim čarkama, hrvatske vlasti na slobodnom teritoriju Stoca, Dubrava i Čapljine pošle su razoružati pripadnike dotadašnjih saveznika ARBiH 42./442. brdske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine “Bregava” (dio 4. korpusa Armije BiH, zapovjednik Arif Pašalić) i muslimansko-bošnjačke pripadnike HVO-a. U HVO-u morali su reagirati na muslimanske napade i zauzimanje taktičkih položaja i objekata. Brigadi „Bregava“ dali su ultimatum za povlačenje. HVO je imao mješovit sastav gdje su neke brigade imali trećinu vojnika muslimanske nacionalnosti, koji su ušli u brigadu HVO tek nakon oslobođenja Stoca. HVO ih je uvježbao i naoružao, a u brigadi „Bregava“ bili su gotovo isključivo Muslimani. Nakon saznanja o pripremama za napad, pripadnici HVO-a 19. travnja 1993. uhitili su zapovjedništvo brigade i razoružali oko 700 vojnika koji su ih planirali napasti. Istovremeno, sjevernije od Stoca, ABiH je na konjičkom i jablaničkom području nastavljala napade koji su se 9. svibnja proširili i na Mostar i trajali su sve do proljeća 1994. i Washingtonskog sporazuma.

Muslimansko izaslanstvo iz Mostara predvođeno Safetom Oručevićem i Fatimom Leho više puta se tijekom ljeta 1993. sastajalo sa srpskim političkim i vojnim vrhom, čak i s Ratkom Mladićem. Na sastancima su izražavali žaljenje što nisu zajedničkim snagama porazili Hrvate i „izišli na more“.[2] Hrvatska akcija zamrsila je konce muslimansko-bošnjačkim planerima te je zapovjedništvo brigade ARBiH uvidjelo propast plana. Odlučili su se spojiti s teritorijem Blagaja koji je bio pod njihovim nadzorom, da bi otvorili Stolac i Dubravsku visoravan za zauzimanje od strane ARBiH. Muslimanska akcija počela je 13. srpnja 1993. godine. Pripadnici 42. brigade “Bregava” krenuli su iz Stoca ka Gubavici. HVO je predusreo tu akciju i bošnjačke snage nisu uspjele probiti HVO-ove crte na Buni i spojiti se sa 42. brigadom na Gubavici. Potom su prešli na alternativni plan. Preostali dio 42. bbr. se uz velike gubitke jedva probio do Blagaja. ARBiH doživjela je težak poraz. Poneseni neobjektivno laganim vojnim uspjesima u gornjem toku Neretve gdje su od saveznika prijevarom i izdajom došli do kontrole teritorija, lakomo su se upustili u akciju prodora prema jugu. Nerealna bošnjačka slika o snazi vlastitih snaga rasplinula se u donjem toku Neretve. Nisu uspjeli okupirati Stolac ni Dubrave, niti čapljinsko područje. Poražena i uništena brigada je poslije 13. srpnja 1993. premjestila zapovjedništvo u Blagaj, gdje je ostalo do kraja rata. Da bi relativizirali svoj poraz, svojoj javnosti plasirali su izmišljene priče o obrani Blagaja od HVO-a i regularne Hrvatske vojske.Takve tvrdnje su neutemeljen, jer su se hrvatske snage bavile Vojskom Republike Srpske. Sve do primirja Washingtonskim sporazumima, bošnjačko-muslimanske snage više se nisu pokušavale tako upustiti u frontalni napad na Hrvate, nego im je preostalo djelovati preko diverzanata. Zbog nedostatka materijalno-tehničkih sredstava i teška poraza od HVO-a mogli su djelovati samo preko jakih diverzantsko izviđačkih snaga, što ih je koštalo mnoštvom poginulih. Muslimansko-bošnjački diverzanti djelovali su po vojnicima HVO-a, a bilo je i akcija koje su kršile Ženevsku konvenciju jer je bilo terenskih izvješća da su stradali civili Hrvati. Područje Dubravske visoravni više je od pola godine nakon tih velikih previranja u stolačkoj općini bilo duboko u HVO-vom teritoriju. Crta bojišnice bila je kod Blagaja: Domanovići, Poprati, Crnići, Jasoc. Jedan pojas zemlje bio je ničija zemlja. Muslimanski diverzanti nastojali su ometati put Stolac-Čapljina i komunikacije HVO-a u Stocu sa Čapljinom. Sva sela na dubravskoj visoravni imala su velike muslimanske populacije, a ponegdje su bila većinska. Vojničko neznanje vodstva bošnjačkih snaga dolazilo je do izražaja. Pješaštvo su slali u vrlo pogibeljne akcije koje nisu dale rezultata. Snage hercegovačkih Srba služile su se protiv njih Pragama, češkim proizvodom, vrlo učinkovitim u brdsko-šumskim krajevima. Rasprskavajuće streljivo iz nje veliku štetu nanosi u tranšejima i rovovima na rubu šume ili u šumarcima.

Sve što se u tom razdoblju poslije događalo na području Stoca i Čapljine posljedice su zamisli onih krugova koji su iz Sarajeva pokrenuli napadnu operaciju širih razmjera na neretvanskom operativnom pravcu.