Stipo Mlinarić Ćipe: PAKLENA NOĆ U NIŠU – PRIZNANJE RH

Polako smo zaboravili logor „Stajićevo“, prljavu štalu za stoku, hladnoću, glad i žeđ. Navikli smo se na novi logor, vojni zatvor Niš. U logoru moraš brzo učiti kako bi dobio što manje udaraca jer svaka greška plaća se pendrekom. Bože moj mili što čovjek sve može izdržati zbog ljubavi prema svojoj domovini i svome narodu. Pravila u Nišu su više nego stroga, čuvari su redovna vojska, ali odabrana tako da iskaljuju svoju mržnju možda i više nego rezervisti. Svaki odlazak u blagovaonu na doručak, ručak i večeru bio je popraćen njihovom vikom i udarcima

0
Polako smo zaboravili logor „Stajićevo“, prljavu štalu za stoku, hladnoću, glad i žeđ. Navikli smo se na novi logor, vojni zatvor Niš. U logoru moraš brzo učiti kako bi dobio što manje udaraca jer svaka greška plaća se pendrekom. Bože moj mili što čovjek sve može izdržati zbog ljubavi prema svojoj domovini i svome narodu. Pravila u Nišu su više nego stroga, čuvari su redovna vojska, ali odabrana tako da iskaljuju svoju mržnju možda i više nego rezervisti. Svaki odlazak u blagovaonu na doručak, ručak i večeru bio je popraćen njihovom vikom i udarcima.
Naprimjer za ručak je često bila neka kaša, ali toliko vrela da se iz nje pušilo. Na njihovu naredbu mogao si sjesti za stol i početi jest. Često su nam davali 30 sekundi da pojedemo tu vrelu kašu. Bila je to nemoguća misija pa smo često znali staviti samo komadić kruha u usta i to bi nam bio obrok za cijeli dan. Neki logoraši pokušavali su ponijeti komad kruha skrivajući ga u džep, pa da u miru u svojoj sobi mogu pojesti barem šnitu kruha. Nažalost teško im je to uspijevalo, a kada su čuvari vidjeli njihovu namjeru slijedile su batine uz zastrašujuće psovke.
Prolazi 57.-mi dan moga boravka u logoru. Činio se kao sasvim običan dan, pala je noć i u 22 sata smo poslani na spavanje. Apsolutno ništa nije ukazivalo na paklenu noć, ali bila je to duga i mračna noć. Ja sam se nalazio na prvom katu zatvorske zgrade, dok su neki branitelji Vukovara bili u prizemlju te iste zgrade. Na svakom katu bilo je oko pet soba s četrdesetak logoraša. Iza 22 sata kada smo legli u prljave krevete začuli su se užasni krici iz prizemlja. Ne znam što je gore, slušati kako drugi tvoji patnici ispuštaju krikove od udaraca palicama ili da tebe udaraju. Niti dan danas ne znam odgovor na ovu dilemu.
Došao je red i na moju sobu. Ulaze petorica vojnika uzvikujući razne psovke i naređuju nam da silazimo s kreveta i počinju nas tući u sobi. Udarci pršte na sve strane, a njima u očima isijava mržnja i ogorčenost kao nikada do sada. Tukli su nas oko sat vremena kada ulazi jedan JNA vodnik i naređuje vojnicima da nas izvedu na hodnik s rukama iznad glave te nas okreću prema zidu. Nakon što su nas postrojili uz zid vidio sam i neke svoje prijatelje iz drugih soba kako su isprebijani i krvavi. Sada se tu već skupilo preko 20ak čuvara koje je predvodio vodnik. Taj vodnik je bio najžešći u dijeljenju batina. Tukli su nas do iza ponoći, tada im već ponestaje snage pa dolaze na novu ideju. Vodnik ne odustaje od maltretiranja pa naređuje vojnicima da nas polegnu na hladan beton zatvorskog hodnika. Nakon što smo se svi polegli kao sardine na pod vodnik naređuje vojnicima da krenu trčati preko nas. On je prvi krenuo trčati po nama, da pokaže ostalima kako se to gazi preko „Ustaša“.
Trčali su po nama tako nekoliko krugova. Kada te u punom trku nagazi vojnička čizma i čovjek od najmanje 80 kilograma, vjerujte mi tu pucaju rebra i kosti kao od šale. Meni je pukla košćica u desnoj ruci, naravno zarasla je bez doktora i gipsa. Puno je hrvatskih kostiju popucalo u Nišu radi slobodne Hrvatske. Tek oko 1 sat iza ponoći bili su toliko premoreni od batinanja i trčanja preko nas da su nas poslali u sobe na spavanje. Znam sigurno da u mojoj sobi tu noć nitko nije sklopio oči.
To je bilo 15.01.1992. godine na međunarodno priznanje RH. Toga dana se diljem Lijepe naše pio šampanjac, dok smo mi daleko od naše domovine pili vlastitu krv iz nosa i usta. O kako bi nam bilo lakše primiti te batine samo da smo znali da je naša Hrvatska priznata. Nakon što smo se malo oporavili od tih silnih batina počeli smo nagađati razloge zašto su nas tako istukli. Mi u tom trenutku nismo imali informacije iz „vanjskog svijeta“ jer nismo imali radio niti nikakve informacije o priznanju Hrvatske. Jedino što smo zaključili je to da su im naši dečki nanijeli neke gubitke na nekom ratištu pa se iskaljuju na nama. Tek kasnije nakon par mjeseci kada je netko u poruci Međunarodnog Crvenog križa dobio od svojih bližnjih informaciju da je Republika Hrvatska priznata 15.01.1992. godine shvatili smo zašto smo one krvave noći primili takve krvničke batine. Ali neka nije nam žao. Vrijedilo je svake kaplje znoja i krvi!

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.