Narod čini Čovjek! Čovjek čini Narod! Tek te dvije neizostavne komponente čine cjelokupnu Povijest! Povijest je svako čeljade, koje dolazi na svjetlo ovoga svijeta. Povijest je svaki uklesani spomenik, kruti dlanovi izmučenih ribara, izbrazdana lica od morskih vjetrova moreplovaca, žalosne…
Bog Isusa Krista je tako radostan lik da je to potpuna novina u ljudskoj povijesti. To je jedina istinska „revolucija“ koja se dogodila u ljudskoj povijesti. Pa, Isus je cijelo svoje djelovanje pretvorio u navještaj RADOSNE VIJESTI. Radosne! Ne mučne, žalosne, mazohističke…
Kad ste vidjeli neku reklamu koja vas poziva da pomirišete nešto osim u reklamama za deterdžente i sredstva za pranje rublja? Pa čak ni tamo ne tako često. Ja ne znam ni jednu takvu. Zašto? Jel to slučajno? Meni se čini da nije.
Taj sumaniti redovnik naprosto nije imao srca izdati još jednom svijet, kao što je taj isti svijet nebrojeno puta izdao samog njega… U svijetu gdje se neumorno (beskrupulozno) trguje središnjom tajnom ljudskog bića Osobom (i osobnostima), uvijek stradavaju bezazlene, nezaštićene… izigrane ljudske duše!
Moramo svojim ponašanjem i ljubavlju za druge svjedočiti da smo Kristovi apostoli. Nije dovoljno sklapati ruke, moliti, obavljati devetnice, trodnevnice, duhovne obnove ako to obavljamo samo onako formalno nego je potrebno otvoriti svoje srce za Boga, Isusa, za svakog čovjeka… TO JE POSLANJE.
Iščekujući Uskrs, sa željom da u ovoj kolumni podijelim neku radosnu misao s vama koji ćete pročitati ovaj tekst, sjetio sam se jednog starca prosjaka, naborana lica, iznošene i neoprane odjeće, ali pogleda blaga poput djeteta. Već dugo ga nisam vidio, ili se nije pojavio u vrijeme kad je meni koji putujem autom na posao, na semaforu bilo crveno.
Što je to sreća, to je pitanje na koje postoji onoliko odgovora koliko je ljudi, a u ovom tekstu to ni nije bitno. I žaba Lucija iz naše priče je imala cilj, njezino srce je čeznulo za nepresušnim izvorom svoje sreće. Kako je izgledao njen put, njene misli, ponašanje na tom putu?
“Nakon današnje krize Crkve sutra će se pojaviti – Crkva koja je mnogo izgubila. Ona će biti mala i morat će početi iznova, više ili manje od početka. Ona više neće moći živjeti u mnogim građevinama koje je izgradila u vrijeme blagostanja. Kako će se broj njezinih pristaša smanjivati, tako će izgubiti mnoge od svojih društvenih povlastica. Za razliku od ranijih vremena, na nju će se gledati puno više kao na dobrovoljno društvo, gdje ljudi ulaze samo slobodnom voljom.”
Sjećam se iz djetinjstva da su se u mom rodnom zagorskom kraju, Višnjici, Sesvete slavile s posebnom radošću i svečanom ozračju. Danima prije trajale su pripreme. Bilo je tu raznih običaja, no najviše se sjećam toga da su nam stari pričali da za Sesvete svojim domovima navraćaju naši umrli preci. Zbog toga valjalo je na obiteljski stol staviti najbolje što se priskrbilo. A obavezno tu je bilo vino, kruh i kuhani kesten.
Bog nikad ne odustaje. Ni od koga. Bili vi stariji ili pak mlađi sin. Sin je sin. Dijete je dijete. A otac ne može voljeti nego bezuvjetno.
I još nešto. Nekim ljudima koje svakodnevice susrećemo, mi bismo mogli biti jedini raj ili pakao koji će za života vidjeti. Ako im već ne možemo pogled usmjeriti na raj, nemojmo prizivati pakao.
