Možemo zuriti u hostiju tjelesnim očima, možemo je držati na ruci ili jeziku a da se ništa ne dogodi ako su oči duše zamračene grijehom. Naprotiv, ako prepoznamo Isusa onda kličemo od radosti što smo ga prepoznali i što je on prepoznao nas kao svoje.
Oh kad bi bio studen ili vruć! Ali, jer si mlak, (čitaj=poganski katolik), ni vruć ni studen – izbacit ću te iz Svojih usta. (Otk 3,16)
Sva djeca imaju snove o svojem odrastanju i ma gdje bili, žele postati doktori, piloti, učitelji, a naša Rosie uvijek odgovori da želi biti musichana (izgovara se musičana), što na svahiliju znači djevojčica, a takva će i ostati cijeli život. Ona je ustvari najvedrije stvorenje pod krovom „Malog doma“ i prva je koja će svakoga tko dolazi dočekati najširim osmijehom. Ima slabu cirkulaciju, pa njezine hladne ruke uvijek prepoznam kad me u sirotištu djeca opkole i svi me odjednom žele držati za ruku, zagrliti i biti mi bliže.
Istina će vas osloboditi! (Iv 8,32) – Želim reći istinu. – Ne može. Reći ćeš ono što ti ja kažem. – Ne, želim reći istinu. – A posljedice? Što ću ti ja onda?“ – reče odvjetnik. – Bog vas je…
Dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga krsti. Tu na rijeci Jordan događa se ponovni susret Proroka i Proricanog kao u Gorju u gradu Judinu u susretu Marije i Elizabete. Prvi susret bio je preko majki, a drugi…
Svi smo mi tražitelji. Osjećamo da je život ispred nas i da nam je ići za njim, da se sunce ponekad sakrije iza oblaka i da ga treba tražiti i čekati, da je sreća negdje zakopana i da treba marljivo…
Kada je svećenik uzdigao hostiju, u tom je skromnom komadiću bijelog kruha, taj okorjeli ateist, prepoznao stvarnu prisutnost uskrsloga Krista u kojeg dotada nije htio vjerovati. Gledajući u hostiju, Caillet je doživio prodornu svjetlost tog Boga u čije postojanje do tog trenutka nije vjerovao, ali kojeg je, usprkos svemu, čitav život podsvjesno tražio.
Prihvatiti volju Božju znači prihvatiti sebe, biti svjestan svoje ograničenosti i svojih slabosti, svojih mana i vrlina i upravo takav predati se Bogu da on u nama dovrši djelo koje je započeo.
U svetoj misi, ali i u drugim sakramentima i molitvama dopuštamo Bogu, njegovu Duhu da Djeluje u nama, da nas zarazi nesebičnošću. I zato nam ostaje predivna slika primanja Djeteta u naručje; dopuštanje Bogu da uđe u naš život. Tu gestu koja je poglavito majčinska gesta, susrećemo iznimnom snagom i ljepotom baš kod liječnika. Njihov je, vaš je poziv primiti u ruke tek rođeno dijete, ali isto tako primiti i zadnji zemaljski životni dah čovjeka. Pred otajstvom života sve je ostalo manje važno. Ista ljubav koja se divi stvorenomu životu prihvaća i bijedu čovjeka, prihvaća i zaraženost onim što život ugrožava i slijedi poziv biti suradnicima Spasitelja u oslobađanja od svega što priječi radost ili u davanju značenja trpljenju.
Da, blagoslov kuće i obitelji na neki je način i svojevrstan egzorcizam (grčki exorkizein zaklinjati ili otklinjati, latinski exorcizare, zaklinjati). Objasnit ću. Nekad se naime (neki svećenici to čine i danas), na ulazna vrata ili iznad vratiju prilikom blagoslova kuće (danas se uglavnom lijepe sličice), pisalo tri početna slova iz imena triju kraljeva Gašpara (lat. Casparus), Melkiora i Baltazara. Zašto? Jeste li si postavili to pitanje?
