Cilj ne opravdava svako sredstvo

Profesor talijanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, komentator i kolumnist Večernjeg lista, sudionik televizijske emisije Peti dan na Trećem programu Hrvatske televizije, utjecajan javni intelektualac Nino Raspudić, u razgovoru za Vijenac govori o važnim kulturnim, društvenim i političkim temama hrvatskog društva. Povod je razgovoru njegova skora knjiga o Niccolòu Machiavelliju.

Gospodine Raspudiću, ove godine objavit ćete svojevrsni pojmovnik o Niccolòu Machiavelliju. Koliko će u njemu biti onoga što bi Hrvati morali znati?

Knjiga u koju sam se zakopao već nekoliko godina nastojat će, u obliku svojevrsna leksikona od 21 ključnog pojma, prikazati Machiavellija prije svega kao aktualnog autora. Bit će to znanstvena knjiga, ali nadam se istovremeno i prohodna i korisna širem zainteresiranom čitateljstvu. Machiavelli je klasik u punom smislu riječi, autor čije je djelo nadživjelo kontekst u kojem je nastalo i od kojeg, i nakon više od petsto godina, možemo mnogo naučiti.

Osobito o politici?

Ne samo o politici. Svoje promišljanje o politici Machiavelli je temeljio na dvama izvorima: proučavanju prošlosti, prije svega antičkog Rima, te promatranju političke prakse njegova doba, koje je bilo iznimno burno. Pritom je uviđao da su ljudi isti kao tisuću i pol godina prije njega, i da se u političkim borbama ponavljaju neki isti obrasci. Nakon dodatnih petsto godina koje su protekle od Machiavellija do nas, možemo samo konstatirati isto.

Isto?

Da su ga, primjerice, Napoleon i Hitler čitali ozbiljnije, naučili bi iz Machiavellijeva Umijeća ratovanja da se neprijatelj nikada ne smije napasti zimi, ili dopustiti da vas zima zatekne u vojnom pohodu. Machiavelli navodi primjer bitke kod Garigliana iz 1503, kada su Francuzi neuspješno pokušali zauzeti jug Italije koji su držali Španjolci, nastradavši na koncu više od zime nego od neprijatelja. U povodu petstote obljetnice Machiavellijeva Vladara 2013. napisao sam esej s konkretnim primjerima koji pokazuju kako bi našim vlastodršcima bilo korisnije čitati tu pola milenija staru knjigu nego plaćati PR-savjetnike, uglavnom suvremene prodavače magle.

Machiavelli je i dramski pisac?

Između ostalog on je i vrhunski pisac, autor po mnogima najbolje talijanske renesansne komedije Mandragola, izvođene i u našim kazalištima.

Je li nepoznavanje ili odbacivanje makijavelizma razlog što Hrvati stoljećima nisu imali samostalnu državu, koja i sada sve manje odlučuje o sebi?

Razlog zašto nismo stoljećima imali samostalnu državu leži u spoju vanjskih okolnosti i izostanka dorasle i odlučne političke elite sposobne izboriti neovisnost. Makijavelizam nije samo beskrupulozno poimanje politike i spremnost na korištenje svim sredstvima.

Kao što mnogi shvaćaju Machiavellija?

Floskulu „cilj opravdava sredstvo“ Machiavelli nigdje nije napisao u tom obliku. Ne opravdava svaki cilj svako sredstvo. On na jednom mjestu rabi glagol scusare, dakle, cilj ne opravdava u smislu da čini pravičnim bilo kakvo sredstvo, već ga donekle ispričava. Samo najvažniji ciljevi, stvaranje države, spas domovine ili reforma korumpirane republike, mogu opravdati sva sredstva. Konačno, Machiavelli poučava kako ishod našeg djelovanja ovisi o fortuni – sreći u smislu sudbine, spleta vanjskih okolnosti, koje ne ovise o nama, a mogu nam biti više ili manje sklone – i o virtù, vrsnoći, sposobnosti političara.

Imaju li Hrvati sposobnih političara?

Čini mi se da smo u nekim okolnostima imali vrsne ljude, ali nam je falila fortuna, u nekima je pak bilo prigode, ali nije bilo doraslih ljudi da je iskoriste. Završetak hladnog rata, propast komunizma i raspadanje Jugoslavije – kojoj je institucionalnu arhitekturu narušio Slobodan Milošević – bila je prava prigoda, koju je pokojni predsjednik Tuđman iskoristio i zahvaljujući svojoj državničkoj vrsnoći stvorio neovisnu hrvatsku državu. No jednom izborena sloboda nije vječna stečevina, već je treba znati i održavati. A to otvara niz pitanja kojima se bavimo danas.

Koliko su za sadašnje kaotično stanje hrvatske države odgovorni i hrvatski mediji, koji svaki suverenizam imenuju zaostalošću?

Odluke kojima se malo-pomalo dokida suverenitet i prenosi na neka nadnacionalna tijela – koja nitko izravno ne bira i koja građanima na podnose račune – donosi politička elita. Mediji su uglavnom samo glasnogovornik te elite. No čini se da se stvar mijenja na svjetskoj razini, a predstojeći će europarlamentarni izbori to sigurno potvrditi – suverenizam je in, globalizam je out.

Mislite da će globalizam uskoro biti odbačen kao jedno od totalitarističkih 
rje­­šenja?

Taj proces je već započeo, pobjedom Donalda Trumpa u SAD-u, a intenzivira se jačanjem suverenističkih snaga u Europi, u što ćemo se uvjeriti već u svibnju na europarlamentarnim izborima.

Kao javni intelektualac, koji govori i piše o problemima hrvatske države, kulture i nacije, možete li odgovoriti koliko vaše djelovanje utječe na mijenjanje hrvatskog društva, koje još živi u prošlosti i prakticira komunistički mentalitet?

Svi koji se javno oglašavamo i imamo određeni čitateljski ili slušateljski doseg u stanovitoj mjeri utječemo na javnost, ali i jedni na druge, jer smo i sami dio nje.

Što smatrate svojim najvažnijim zadatkom?

U zadnjih desetak godina bilo mi je važno javno razjasniti neke maglovite pojmove, destruirati neke mitove, razbiti neke flo­skule.

Zadovoljni ste postignutim?

Nemoguće je izmjeriti dosege vlastitog djelovanja pa u svemu tome treba uzeti i sama sebe s dozom ironijskog odmaka. Ako sam svojim pisanjem i govorenjem barem minimalno pridonio slobodi mišljenja i govora i kulturi dijaloga, sretan sam zbog toga, no to mogu prosuditi drugi, ne ja sam.

Možete li odgovoriti zašto su u hrvatskom javnom prostoru i dalje moćni ljudi koji žale za Jugoslavijom i koji nikako ne mogu prihvatiti ne samo samostalnu Hrvatsku nego i hrvatski identitet?

Ti su ljudi moćni jer je u Hrvatskoj 1990. došlo do promjene političkog sustava, ali ne i do promjene elite, kako je svojevremeno, usred slučaja Lex Perković, u FAZ-u napisao Karl-Peter Schwarz. Specifičnost jugokomunističkog režima, koji je iz geostrateških razloga nakon Brozova raskida sa Staljinom bio prisiljen malo ”omekšati“, stvorio je privid kako kod nas tobože nije bilo tako strašno kao u ostatku Istočne Europe, pri čemu valja istaknuti opasku srpskoga pisca Svetislava Basare, koji je napisao da je od komunizma jedino gori „komunizam s ljudskim licem“.

Zašto je gori i opasniji?

Zato što penetrira dublje u društveno tkivo i još je koruptivniji. Drugi razlog moći jugoslavenstva jest u tome što se propast komunizma kod nas događala kao proces isprepleten s raspadom Jugoslavije i borbom Hrvatske za opstanak i neovisnost, u čemu je bio potreban svaki kvalificiran čovjek, što je predsjednik Tuđman riješio politikom „pomirbe“.

Je li pomirba bila dobro rješenje?

Unatoč svemu smatram da je u tom trenutku bila ispravna, ali su uz nju trebali ići i neki osigurači, jer se velik dio bivše elite samo prepakirao u novi, tobože demokratski i hrvatski sadržaj. Takvi su, najviše kroz HDZ, osiguravali, i danas osiguravaju, nastavak lijeve kulturne hegemonije nastale na jugoslavenskoj matrici. Ta se matrica nakon demokratskih promjena vješto prepakirala u europski, globalistički, ljudskopravaški, manjinski i slične, neupućenima privlačne, sadržaje ispod kojih se vrlo često nazire, a nekada i doslovno pokazuje srp i čekić i otužna jugonostalgija.

Smeta li vam jugonostalgija?

Mogu pojmiti i tolerirati nečiju individualnu jugonostalgiju kao osjećaj da mu je osobno prije bilo bolje, ali ne i podvale kako je tako bilo svima ili da je svijet beznadno sivo i nesretno mjesto otkako Ljubljana i Priština ili Opatija i Banja Koviljača nisu u istoj državi.

Koliko to smeta hrvatskoj samosvijesti i hrvatskom kulturnom identitetu?

Mislim da problem nije u jugonostalgičarima, već u neodrasloj hrvatskoj političkoj i kulturnoj eliti. Primarni problem nije Milorad Pupovac, već HDZ, nije Budimir Lončar, već Milan Bandić itd.

Ima li naša država i kultura hrvatski identitet ili joj je važnije zaobilaženje i premošćivanje tog identiteta i utapanje u neku vrst multikulturalizma?

Ako mislite na trenutno državno vodstvo i (ne)postojeću kulturnu politiku, ako hrvatski identitet i imaju, jako ga dobro skrivaju. Pritom ne poimam hrvatski identitet kao nešto monolitno, ekskluzivno, čistunski zatvoreno u sebe, već kao sveukupnost povijesnog i kulturnog iskustva hrvatskog naroda, koji kao zrela nacija kroz svoju državu može upravljati sam sobom i do kraja realizirati svoje potencijale. Jednostavno, bivati ono što jest, ali na najbolji mogući način.

Koji je to način?

U slobodi i samostalno, a ne pod tutorstvom drugih.

U nedavnom razgovoru za Vijenac književnik i akademik Ivan Aralica rekao je da hrvatska književnost nije raskrinkala komunistički mentalitet. Je li razlog podupiranje titoizma ne samo iz uvjerenja nego i radi privilegija?

Teško mi je govoriti o „hrvatskoj književnosti“ kao jednoj velikoj glavi ili jednom velikom peru koje jest ili nije dovoljno raskrinkalo taj mentalitet. Neki su ležali po zatvorima zbog izgovorene riječi, a neki su bili dvorski književnici, diktatorovi adoranti i šahovski partneri, što ne znači apriori da su oni prvi bili bolji književnici, a oni drugi lošiji ili da bi bilo drukčije da je bilo obratno. Neki su ga pisci raskrinkavali, neki su radije raskrinkavali neke pretprošle režime i države, neki su bježali u hermetičnije i sigurnije teme i prostore nadahnuća. U krajnjoj liniji, iako je riječ o različitim domenama, koje su dijelom i povezane, važnije bi bilo da se to provelo dobrim i blagovremenim zakonom o lustraciji, iako ni katarza kroz književnost ne bi bila za odbacivanje.

Mislite da je uz pomirbu trebalo provesti i lustraciju?

Apsolutno. Ljude koji su bili dio represivnog aparata totalitarnog režima moralo se trajno udaljiti od poluga moći u demokratskom društvu, dok ono ne stane na svoje noge.

Je li i neprovedena lustracija razlog što nam je umjetnost još sputana komunizmom i da su kriteriji još uvijek i dalje komunističko-jugoslavenski?

Neki hipotetski hrvatski Metuzalem, koji bi danas bio dvjesto godina star, nazivao bi to možda mađaronskim, vi komunističko-jugoslavenskim, a ja, iz perspektive svoje generacije, kompradorskim ili ćatinsko-euronskim mentalitetom. A svima im je zajedničko kompleksaški osjećaj manje vrijednosti i ono što je Roger Scruton nazvao oikophobia, odbijanje baštine i domaće sredine i, u našem slučaju, spremnost da se služi bilo komu izvana.

S obzirom na sluganstvo, je li hrvatski intelektualac sposoban jednako i kritički prosuđivati sva zla svih totalitarizama?

Postojali su, nažalost, a postoje i danas, intelektualci koji su ne samo podupirali nego i davali teorijsko opravdanje totalitarnim režimima. Ne može se reći, primjerice, da Giovanni Gentile, kulturni ideolog fašizma, nije bio intelektualac ili da to nisu bili silni lijevi filozofi i umjetnici koji su zatvarali oči pred strahotama staljinizma, među kojima je Sartre najpoznatiji primjer.

Zajedničko im je nadređivanje apstraktne ideje konkretnim ljudskim životima i sudbinama, koje su valjda gledali kao nužnu žrtvu za realizaciju velike utopije. Dakle, biti intelektualac ne znači automatski biti antitotalitarist. Kad govorimo o odnosu prema totalitarizmima 20. stoljeća u Hrvatskoj, činjenica je kako u dijelu intelektualne i akademske scene i dalje postoji tendencija zatvaranja jednog ili oba oka kada je riječ o zločinima počinjenima u ime komunizma, pogotovo na području bivše Jugoslavije. Kad je riječ o glorificiranju nacizma, fašizma i njihovih pajaca – nažalost, postoje i takve pojave, ali srećom na društvenoj i intelektualnoj margini – tada su im oči razrogačene.

U televizijskoj emisiji Peti dan vi i sugovornici uglavnom ste bili nezadovoljni nacrtom kurikularne reforme, koju je Marija Selak nazvala eksperimentom, a osobito ste bili nezadovoljni segmentom književnosti, čime nije zadovoljno ni Hrvatsko društvo pisaca. Znači li to da se približavate željama HDP-a?

Dio ljudi iz HDP-a, koji su inicirali javno priopćenje koje teško vrijeđa nastavnike hrvatskog jezika i književnosti kao neuke, nesposobne pratiti vrijedna suvremena književna postignuća te na koncu kao kolebljivce i kukavice podložne roditeljskim pritiscima, u svojoj kritici očito su vođeni željom da se nađu na proširenom popisu lektire, pa makar i neobvezne. Pritom se nisu libili ni koristiti podlo plasiranom dezinformacijom – dobacili su je i do francuskog tiska – da je iz obvezne lektire izbačen Dnevnik Anne Frank. Moje je stajalište da je aktualna situacija najveće ponižavanje hrvatskog školstva u njegovoj povijesti.

Zašto?

Zato što je resorno ministarstvo školstva svedeno na smokvin list sramne političke trgovine s HNS-om, čija je prevara birača opravdavana bajkom Ivana Vrdoljaka kako je to učinio da spasi reformu školstva. Reforma obrazovanja dalekosežna je stvar koja zahtijeva široki legitimitet, ozbiljnu pripremu, transparentnu provedbu, jasno preuzimanje odgovornosti. Dati budućnost hrvatskog školstva kao igračku u ruke strančici teškoj jedan postotak, koja uskoro neće ni postojati, težak je krimen premijera Plenkovića i HDZ-a. Osim toga, proces započet na tako prljavim i krhkim temeljima vodi se netransparentno, traljavo, neodgovorno, pa bi danas, nakon što su graknuli neki klanovi i dio medija, ministrica o lektiri anketirala nastavnike i krpala već rašivenu zakrpu! Pa što su radili do sada?

Dakle, ništa od reforme školstva?

Nadam se da će dolaskom neke ozbiljne i odgovorne vlasti cijeli proces biti resetiran i da ćemo krenuti graditi reformu od čvrstih temelja. To ne znači da se neke cigle koje su pojedinačno dobro napravljene ne mogu iskoristiti. Osobno sam sklon tome da se uz obvezne lektirne naslove više autonomije u izboru ostalih knjiga prepusti nastavnicima, koji najbolje poznaju i afinitete učenika i njihove čitateljske kapacitete.

Imamo li mi suvremenih pisaca koji zaslužuju ulazak u lektiru?

Imamo. I svi oni su, i po ovom prijedlogu, na raspolaganju nastavnicima, koji mogu odabrati njihova djela.

Po vama jedan od problema književnog kurikula jest i prijevodna poezija. Zašto poezija, a ne i proza?

Zato što se poezija uglavnom oslanja na ritam, često i pravilan metar, rimu, melodiju jezika pa je u bitnom neprevodiva.

Kako onda upoznati strane pjesnike?

Velike strane pjesnike treba upoznati kroz parcijalno čitanje prijevoda uz jasnu naznaku da je to dobar, često i herojski napor hrvatskog prevoditelja, koji je često i sam pjesnik, da se donekle dočara izvorna poezija. Ali i naglasiti da to nije Dante, nije Petrarca, nije Baudelaire. Sjećam se osobno tih prvih čitateljskih trauma kada ti profesori u školi kažu – ovo je jedan od vrhova svjetske književnosti, a onda slijede neki grbavi stihovi na hrvatskom nastali u naporu da se očuva metar, rima, misao, a što često, ponavljam, uz puno poštovanje prevoditelja, koji rade Sizifov posao, djeluje loše. Ukinuo bih stoga kao obveznu lektiru pjesničke prijevode, obradio ih parcijalno, zašto ne? Ako nastavnik poznaje izvorne jezike, može pročitati izvornik ili pustiti s interneta recitaciju u izvorniku, da učenici osjete jezik, melodiju, pri čemu bi im se objasnio kontekst i sadržaj. To je bolje nego varati ih da je to Petrarca ili Verlaine. S prozom je drukčije, iako se i tu prijevodom neki elementi nužno gube, gubitak je mnogo manji.

Među prvima ste pisali o imigrantima i tvrdili da to nije dobro za Europu. Zašto nije?

Govorio sam i pisao o masovnim ilegalnim migracijama, kakvu smo vidjeli prije tri godine, kada je milijun, uglavnom mlađih muškaraca bez ikakvih dokumenata i, kako se poslije pokazalo – uglavnom iz zemalja koje nisu zahvaćene ratom – krenulo prema Europi, točnije prema njezinu bogatijem, zapadnom dijelu, što je dovelo do privremenoga raspada šengenskog okvira i najveće krize u povijesti EU. Rezultat izbora za Europski parlament koji ćemo vidjeti u svibnju, a koji će izvjesno značiti golemi porast suverenista, izravna je posljedica neodgovorne migrantske politike. Preseljenje u bilo koju zemlju svijeta po vlastitoj volji nije i ne treba biti ljudsko pravo.

Mislite da je to loše rješenje za EU?

Da. Zapadna Europa već proživljava dramu neuspjele integracije čak i druge i treće generacije došljaka, koji su stizali u puno manjem broju i u znatno boljim okolnostima. Zbog toga postoje paralelna društva, no-go-zone u brojnim europskim gradovima, otuđenost pridošlica i sve veće političko ekstremiziranje domaćeg stanovništva. Pa zašto onda dodatno dolijevati ulje na vatru?

Znači li to da hrvatska vlada nije trebala potpisati Marakeški sporazum?

Nije trebala. Riječ je o mutnom, manipulativnom dokumentu, koji odgovorne zemlje, od SAD-a do nekih naših susjeda, nisu potpisale. Pomno sam ga iščitao i pisao o njemu. U nekim dijelovima djeluje orvelovski – izravno propisuje što se smije, a što ne smije misliti i govoriti o tom pitanju. Nadam se da će jednog dana oni koji su ga potpisali u ime Republike Hrvatske odgovarati za svoj čin.

Je li Istambulska konvencija zaštita žena ili rodne ideologije?

Tu se radi o nepotrebnom dokidanju suvereniteta i priznavanju vlastite nesposobnosti da zaštitimo žene od nasilja. Zašto bismo inače rješavali međunarodnom, pravno obvezujućom, konvencijom ono što već imamo ugrađeno u naše o tom pitanju ili što ubuduće možemo još dodatno ugraditi ako se pokaže potrebnim? Obvezujemo se na financiranje NVO-a koji se tobože bave tim pitanjima, stavljamo se pod kontrolu GREVIO-a i nadređujemo domaćem zakonodavstvu konvenciju koja kodificira neznanstveni pojam roda. Ukratko, riječ je o izlišnom dokumentu, koji pod krinkom borbe za zaštitu žena od nasilja polaže u naš pravni sustav kukavičje jaje rodne ideologije i u tome je cijela poanta. Mina je postavljena, njezino će aktiviranje i korištenje u pravnoj praksi započeti kada za to sazriju prilike. No nadam se da će se cijeli sustav koji je doveo do takva zlorabljenja priče o borbi protiv nasilja nad ženama za mutno antropološko eksperimentiranje s nesagledivim posljedicama raspasti prije tog sljedećeg koraka.

Nakon vašeg odgovora nameće se pitanje hoće li zaštita korektnoga govora našu civilizaciju strovaliti u kaos, koji će dovesti i do raspada EU?

Sve veća težnja vladajuće oligarhije prema kontroli govora pokazuje da joj je paradigma u krizi. Ta oligarhija zaboravlja da je sloboda mišljenja, govora i istraživanja stvorila europsku civilizaciju. Nadam se da su nove totalitarne tendencije, kakve na europskom tlu nisu viđene od propasti komunizma, samo znak prolazne krize koju će Zapad uspjeti prevladati, a ne definitivnog kraja te civilizacije.

Je li Donald Trump možda slamka spasa zapadne civilizacije?

Civilizacija koja bi ovisila o jednoj slamki spasa ili o jednoj osobi već je osuđena na propast. Uspjeh Donalda Trumpa, kojem bih imao i mnogo toga zamjeriti, ipak pokazuje da je demokracija u SAD-u još živa i da veliki, klasični mediji u službi globalne oligarhije ne mogu do kraja kontrolirati narodnu volju. Internet je odigrao veliku ulogu u toj medijskoj emancipaciji, otud i neprestani pokušaji da ga se zauzda i kontrolira.

Trump to radi uspješno?

O tome radi li Trump dobar posao svoje će reći američki građani potkraj sljedeće godine. Ekonomski pokazatelji mu idu u korist, a pokazao se, u odnosu na svog prethodnika, i kao veliki mirotvorac. Amerika je danas srce zapadne civilizacije, čini mi se da, kao što sve zlo zadnjih desetljeća dolazi od tamo, jednako vrijedi i za dobro. Treba držati na oku što se događa u središtu, ali naša je dužnost, prije svega, dovesti u red vlastito dvorište.