Mali dani. U neizvjesnosti. Pukom čekanju. Čovjek se prepušta da ga nešto zatekne. Nekada kada je nebo neisplakano, gledam gore. Hoće li se išta razmaknuti? Hoće li se… dogoditi išta čudesno: jedna trunka svjetlosti, nečiji osmijeh, malo toploga vjetra…!?
Tako i bi. Zbog starih tramvaja završih u Frankopanskoj. Neočekivano, dan bi lakši. Kada bi ljudi znali, koliko čudesnoga ima u nenadanim osmijesima… svaki dan bi sjedali u stare tramvaje. I gledali gore, prema neisplakanome nebu.
