Dan kad sam sadio krušku…

0

Volim cvijeće. Volim zemlju. Volim voćke. Volim travu i potoke, osobito kad žubore svoju božansku simfoniju kojom opjevavaju susrete života… Sadeći jednom krušku koju mi je procijepio moj šogor jednom starom vrstom kruške koja se već rijetko gdje može naći, zastao sam u svom poslu nenadanom mišlju koja me zabljesnula svojom prodornošću. Naime, dok sam polagao stabljiku u zemlju, zasipao korijenje zemljom crnicom praveći joj tako kolijevku iz koje će se hraniti i rasti, ja sam klečao.

Da. Pitao sam se – može li se uopće zasaditi voćka ako čovjek ne klekne, ako se ne približi tom malom drvenastom djetetu, ako ga nježno ne zaogrne, ako u srcu nema nadu i želju da to njegovo dijete izraste u veliko razgranato drvenasto biće u čijim će se krošnjama gnijezditi ptice, vjetar igrati lišćem, a sunce topiti snježne kristale?

Ne može. To me dovelo do sljedeće misli – da je nemoguće stvarati, ako čovjek nije sposoban kleknuti, ponizno se nakloniti Otajstvu Života kojeg je i sam dionik. Rekao mi je jednom moj Japa – poštuj život i život će poštivati tebe. Sad sam ga tek razumio…

Više puta otad, sjećanja bi me vratila na te trenutke i slike kako klečeći zaogrćem svoju krušku. Otad sam posadio još cvijeća i nekoliko jabuka i breskve. Ono što me začudilo je što sam sebe uhvatio kako razgovaram sa tom svojom biljnom dječicom. Onako potiho da netko ne pomisli da sam prolupao. Znao sam ih hrabriti, kad bih primijetio neku bolest, da se ne predaju, da me ne mogu ostaviti bez radosti koju mi daju svojim postojanjem, svojim cvjetovima, šuštanjem lišća, plodovima…

Tajna, Otajstvo Života… Pomalo zaboravljamo koliko smo mali, koliko smo samo jedan kamenčić u božanski lijepom mozaiku Stvorenja. Bježeći od sebe, od svoje biti, od svog Stvoritelja, sve se više pretvaramo u strojeve. Zašto? Pitam se! Što nas to toliko plaši da smo spremni odreći se svoje duše? I jel’ u pitanju strah ili želja da se zapravo osvetimo svom Ocu, svom Stvoritelju?

Zar zbog toga što nas je stvorio? Što nam je to Bog nažao učinio da smo spremni uništiti se? Zašto nam je tako nepodnošljiva svijest da smo Božja djeca, da nismo plod slučajnosti i ništavila? Kako ništavilo može biti bolje od vječnog postojanja?

Neki je pisac zanimljivo primijetio – najbolje što smo ikad imali, mi smo na križu razapeli!

Teško je razumjeti otajstvo zla. Možda otud i sva ta bol i bjegovi čovječanstva u sulude projekte ostvarenja „raja na zemlji“ i „raja bez Boga“? Možda je upravo to najveća zamka zla, iskušenje koje nas cijeloga zemaljskoga života ne ostavlja na miru? Da, umjesto da se divimo Otajstvu Života, i uživamo u njegovom stvarnom koloritu, radije gledamo u tamnu sjenu pokušavajući joj dati smisao i boje koje joj ne pripadaju…

I tako, zlo postaje dobro, a smrt preuzima mjesto života. Ne čudi stoga što je ubojstvo začetog djeteta postalo „ljudsko pravo“, jer onog trenutka kad čovjek nije sposoban ponizno kleknuti pred Otajstvom Života, on nije sposoban ni stvarati, niti se radovati, niti vidjeti smisao svog postojanja. Smrt mu postaje izlaz, a jer je se ipak boji, grozničavo želi postati stroj, beživotni program temeljen na nulama i jedinicama.

No, ako već čovjek odabire ništavilo i biti nula, Tko je onda ta Jedinica?

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.