– Ivane, tko će pobijediti? Mi ili Rusi? – upitao sam u subotu 7. srpnja svog već pomalo usnulog dječaka kojeg sam držao u naručju gledajući utakmicu naših nogometaša u Rusiji.
– Mi ćemo pobijediti! – odgovorio mi je sneno uz smiješak. Tad su Rusi već izjednačili rezultat na 2:2, a ja sam izgrizao nokte do krvi na prstima. Nakon završenih produžetaka, moj je dječak još bio budan.
– Ivane, tko će pobijediti? – upitao sam ponovno.
– Mi ćemo pobijediti! – odgovorio mi je na trenutak otvorivši svoje sklopljene oči. Moram priznati da su me te riječi mog petogodišnjeg sina ohrabrile i jednostavno sam bio siguran da ćemo pobijediti. Ne znam zašto sam ga pitao uopće. Valjda zato što mi je u toj napetoj ludnici on izgledao jedini pribran i odavao sigurnost. Zanimljivo kako nam malo treba za sigurnost u dramatičnim situacijama. Tad nestaju predrasude, umišljaji, logika.
Kad je imenjak mog Ivana dao gol za pobjedu skočio sam od radosti držeći i dalje u naručju mog dječaka sad već u dubokom snu. Svi smo urlali! On je mirno spavao unatoč svemu. Tko zna što je sanjao. Kad smo drugi dan prepričavali utakmicu prokomentirao sam da sam bio siguran da ćemo pobijediti jer je tako rekao moj Ivan. On se samo osmjehnuo uz izraz velikog ponosa na licu. Djeca se znaju radovati radosti drugoga, a pogotovo onih za koje su vezani. Za razliku od nas starijih i „mudrijih“ koji tokom godina, neki brže, a neki sporije, gubimo ili zatomljujemo sposobnost radovanja uspjehu i sreći drugoga. Neki zbog nagomilane sebičnosti, a neki uslijed gubitka sposobnosti radovanja zbog težine križeva koje nam život stavlja na put našom ili zaslugom drugih.
Ovo pišem dan pred polufinalnu utakmicu s Engleskom. Napet sam kao što je slučaj sa svim zaljubljenicima u nogometnu igru. Osjećaj da je sve otvoreno, da se dogodio taj kairos kad naša reprezentacija može ispisati povijest i po prvi puta ući u finale svjetskog nogometnog prvenstva okružuje sa svih strana svojom olovnom težinom neizvjesnosti, sumnje i straha, nadanja i vjere.
Realno, dečki su kroz ove dvije utakmice obilježene produžecima i jedanaestercima pokazali da treba imati povjerenje u njih i da su nadvladali taj strah koji nas je toliko puta uništio na pragu uspjeha, no napetost ostaje.
Što ako ipak padnu pred ovim engleskim Golijatom?
Što ako sutra zakaže njihova hrabrost, zahvati ih nestrpljenje i strah, beznadnost?
I možemo još nabrojati takvih pitanja- što ako…?
I dok tako razmišljam, najradije bih pitao svog malog dječaka tko će pobijediti da razriješim te dvojbe, no kome to pitanje mogu postaviti naši nogometaši?
Sutra u 20 sati u Moskvi, jedanaestorica moraju na teren izaći kao jedan, mali, ali u Boga siguran David, uzeti loptu u svoje noge i pogoditi engleskog Golijata tamo gdje je on najslabiji, a to je njegova oholost. I gordi Golijat će pasti!
Svog dječaka ću za prognozu rezultata pitati u nedjelju kada ćemo se za titulu najboljih na svijetu boriti s malo manjim Golijatom – Belgijom. Manjim, ali opet Golijatom.
Samo da ne zaboravimo na naše najače oružje kojim smo i došli do naših moskovskih elizejskih poljana – poniznost, upornost i žrtvu! To je oružje koje ruši svakog Golijata, ma tko i kakav on bio!