Dimitrije Popović: Nevolje sa suvremenim

U dijelu kritike pojam o suvremenom u likovnoj umjetnosti ograničava se na djela netradicionalnog načina izražavanja. Zato postoji opasnost jednostrana percipiranja fenomena suvremenog u umjetnosti

Umjetničko je djelo po sebi otvorena forma, opera aperta, kazano riječima Umberta Eca, što podrazumijeva načine interpretacija analizom bitnih elemenata na kojima se zasniva umjetničko djelo. Likovna kritika je disciplina koja će složenost te otvorenosti odnosno kompleksnosti elaborirati da bi, objašnjavajući ga, što bolje i jednostavnije umjetničko djelo približila publici. Umjetnička kritika ne smije biti neka vrsta „oholog dekreta“, kako je kazao Gaëtan Picon, da „djelima uskraćuje ili dodjeljuje vrijednost“. U tom je smislu pred likovnom kritikom veliki izazov, zahtjevan posao, tim prije što se današnje analiziranje i prosudba o valjanosti nekog likovnog djela događa na takvoj suvremenoj sceni koju karakterizira ekstremno velika različitost, pluralizam stilova, koncepata, projekata, koji se nerijetko međusobno isključuju u smislu formalno estetskog značenja. Postoji sintagma koja se sve češće rabi, „umjetnost neumjetnosti“.Sandro Botticelli, Rođenje Venere (c. 1484–1486) / Izvor Wikimedia commons

Suvremenost nije otklon od tradicionalnog

U takvim okolnostima teško je donositi sudove, tim prije što onaj koji piše kritiku – povjesničar umjetnosti, umjetnik, pisac ili filozof – ima svoje preferencije usprkos tome što zna da bi u iskazivanju suda trebao biti objektivan, nepristran, što nije uvijek jednostavno postići. Premda je javno na nekim otvaranjima izložbi Tonko Maroević naglašavao da mu je po afinitetu bliža apstrakcija od figuracije, svojom je kreativnošću, senzibilitetom pjesnika i erudita pisao o različitim likovnim poetikama različitih autora težeći objektivnom sudu i jasno artikuliranim eksplikacijama. Bio je među rijetkim kritičarima koji je složenost pojma suvremenosti tretirao na način kako suvremenost zahtijeva da se u njoj i o njoj govori. Ističem to jer pojam suvremenog u likovnoj umjetnosti za neke likovne kritičare znači nešto što mora po svaku cijenu imati otklon od tradicionalnog. Kao da se želi zanemariti činjenica da je današnja suvremenost nastavak „tradicionalne suvremenosti“, koju smo kao oblik neoavangarde mogli vidjeti u šezdesetim godinama prošlog stoljeća.

Tradicija su i Botticelli i Duchamp

Za mene je još u vrijeme studija na zagrebačkoj Likovnoj akademiji početkom sedamdesetih 20. stoljeća Duchampov pisoar bio podjednako stvar umjetničke tradicije kao i Botticellijeva Venera. Razmišljanja koja ovdje iznosim nisu određena nekom mojom dogmatskom sviješću o apostrofiranju ili afirmaciji umjetničkog izražavanja na tradicionalan način, crtežom ili slikom, grafikom ili skulpturom. Tko prati ili poznaje moj rad vidjet će da se gotovo podjednako koristim spomenutim klasičnim i modernim medijima, kolažom, fotografijom, objektom, instalacijom, performansom. Želim reći da likovna kritika ne bi smjela biti ona koja govoreći o suvremenom likovnom izrazu zanemaruje odnosno izbjegava uzimati u obzir djela koja su realizirana u nekoj od klasičnih likovnih disciplina i figurativne su tematike.

Bijeg u nefigurativnu umjetnost

Naravno, treba jasno reći da se kvaliteta umjetničkog djela ne mjeri zanatskom vještinom ili virtuoznim umijećem njegova autora. Lucidni Pablo Picasso rekao je da je tehnika najmanje važna u umjetnosti jer se ona, tehnika, podrazumijeva. Autorova je kreativnost ono što neko djelo izdvaja kao iznimno, a ne tehnička vještina kojom je ostvareno. S druge strane De Chirico je bio posebno radikalan prema svojim suvremenicima smatrajući da mnogi od njih ne znaju crtati te je tvrdio da su utočište nalazili u nefigurativnoj umjetnosti. Salvador Dalí samouvjereno je izjavio: „Meni, koji umijem slikati kao Rafael, sve je dopušteno.“Treba pripomenuti da smo mi s ovih prostora, „na marginama moderne umjetnosti“, kako je u jednom tekstu napisao engleski likovni kritičar Edward Lucie-Smith, nužno upućeni na veliki svijet. U tom smislu određena su iskustva aktualne likovne prakse naši ugledni umjetnici na ovaj ili onaj način usvajali nadahnjujući se za nova istraživanja i nove mogućnosti likovnog izraza dajući im pun smisao u odgovarajućim društvenim uvjetima. Nove tendencije iz šezdesetih godina prošlog stoljeća koje su Zagreb postavile na svjetsku mapu aktualnih zbivanja u umjetnosti, ipak su odjeci starih invencija koje su karakterizirale neke europske umjetničke prakse prije 1945. godine.Marcel Duchamp, Fontana (izložba u Galeriji 291, New York, 1917)  / Snimio ALFRED STIEGLITZ / Izvor Wikimedia commons

Pravo na različitost

Danas pojam suvremene umjetnosti treba doživjeti ravnopravno, kao u postavkama ili izložbenim projektima najvažnijih svjetskih muzeja. Uz radove avangardnih umjetnika tu su i radovi onih koji su se izražavali na tradicionalan način, crtežom, slikom ili skulpturom, a teme su im ljudska figura, mrtva priroda ili krajolik. Različitosti egzistiraju jedna uz drugu.Dalí i Maljevič, Beuys i Balthus, Tàpies i Hockney, Rebecca Horn i Jenny Saville. Navodim samo neke primjere. No u određenom krugu kritike u nas pojam o suvremenom u likovnoj umjetnosti ograničava se na djela netradicionalnog načina izražavanja. Zbog toga postoji opasnost za jednostranim percipiranjem fenomena suvremenog u umjetnosti. Zašto bi na primjer Julije Knifer bio suvremeniji od Miljenka Stančića, Miroslav Šutej od Ljube Ivančića, Ivan Kožarić od Ferdinanda Kulmera? Svi su navedeni izvanredni umjetnici, premda posve oprečnih likovnih poetika, ali su također odraz onoga što podrazumijeva pojam suvremenog, a to je pravo na različitost. Upravo različitost treba akceptirati kao bogatstvo suvremenoga likovnog izraza. Slika Anselma Kiefera zanimljivih simboličkih slojeva i jedna od jednostavno napisanih rečenica Bena Vautiera „Umjetnost je beskorisna“ krajnosti su iste, jedinstvene artističke domene. Radikalan otpor prema onome što se smatra suvremenim, aktualnim, također može biti legitiman izraz suvremenoga umjetničkog čina.

Umjetnička kritika ne smije biti neka vrsta „oholog dekreta“, kako je kazao Gaëtan Picon, da „djelima uskraćuje ili dodjeljuje vrijednost“

Poštivanje svih pustolovina duha

Prijepori sa „suvremenim“ pratili su i literaturu. U svakom slučaju pojam suvremeno veoma je složen i treba ga oprezno rabiti. Teško je bilo neko vrijeme oduprijeti se teroru Novog romana. Onoga tko nije mislio i pisao kao Alain Robbe-Grillet smatrali su „zastarjelim“ piscem dok se nije pojavio Gabriel García Márquez i pokazao da se može i drukčije pisati i biti suvremen. Da je suvremenost mnogo složenija nego što nam se čini, potvrđuje i „preživljenje“ čuvene ironične fraze Paula Valéryja, onog problema kojeg je precizno izrazio Danilo Kiš. Taj je pisac osobnim stajalištem elaborirao problematiku što je ovdje tek naznačena: ,,Poštovalac svih pustolovina duha, pobuna razuma i srca, ostajem pun poštovanja prema onome tko je prezreo frazu ‘markiza je izašla u 5 sati’ no i duboko uvjeren da u toj frazi ima više umjetnosti i više života nego u krckanju pijeska u kome nema ljudskih stopala, i koji ne govori ljudskim jezikom. Poštovalac eksperimenata i trpljenja, odan ideji pobune protiv konvencija, zastajem na granici gdje počinje mucanje, makar morao započeti svoj roman rečenicom: zatekoh ljudske tragove u pijesku.“