“Danas je taj sektor ogroman. Neki ga nazivaju ‘industrijom pomoći’. Znamo da se radi o prometu od najmanje 25 milijardi eura godišnje. S poslovnog stajališta, tu se očigledno može zaraditi”, tvrdi Ben Parker, koji je do 2013. bio direktor Ureda za koordinaciju humanitarnih poslova UN-a u Siriji i Sjevernoj Africi. Na primjeru jednog posebno popularnog štanda možemo bolje razumjeti logiku na djelu. Pored njega je postavljen šator za izbjeglice u kojem se nalazi lažni set za posluživanje čaja i fotografska reprodukcija vrlo simpatične sirijske obitelji u stvarnoj veličini. Štand pripada najvećem organizatoru kampova na svijetu, Visokom povjerenstvu Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR). Sam šator sponzorirao je slavni švedski proizvođač namještaja, Ikea. Per Heggenes, predsjednik zaklade te grupe zadužene za program, drži hvalospjeve svojem novom proizvodu koji podsjeća na namještaj za sastavljanje kakav inače nudi u dućanima. “Ovaj šator nije proziran kao ostali i time više štiti dostojanstvo izbjeglica. Mogu se zatvoriti vrata, postoje prozori i izolacija. Sve to pruža određenu kvalitetu života osobama koje će tu provesti duže vrijeme. (…) Ovaj model je čvršći, pa je UNHCR-u dugoročno isplativije uložiti u naše šatore.”

Zaklada Ikea, sa sjedištem u Nizozemskoj, od 2010. u potpunosti financira poduzeće s društvenom odgovornošću Better Shelter (“Bolje sklonište”). To društvo sa sjedištem u Švedskoj potpisalo je s UNHCR-om ugovor za 30 tisuća šatora u iznosu od gotovo 35 milijuna eura. Proizvodi za sastavljanje već su poslani u izbjegličke kampove UNHCR-a u Etiopiji, Iraku, Južnom Sudanu i Keniji. Heggenes smatra da se to komercijalno partnerstvo ni po čemu ne kosi s humanitarnim duhom: “Za mene to nije samo ‘zarada’ ili ‘humanitarni rad’, već s jedne strane korist, a istovremeno razvoj (…) U svakom slučaju, zarada koju ostvaruje Better Shelter mora se ponovno uložiti u socijalno poduzeće ili našu zakladu”.

Riskantno partnerstvo

Dok švedski div u katalozima za prodaju namještaja redovito ističe uspješnost svojih humanitarnih partnerstava, Parker je mnogo sumnjičaviji oko uloge koju on ima u kampovima: “Kada sam radio u Keniji 2011., u dijelu zemlje u kojem se nalazi veliki izbjeglički kamp za Somalijce, Dadaab, dogodila se velika suša. Tada nam je rečeno da će Ikea donirati 60 milijuna dolara samo za Dadaab. I to se odnosilo na taj koncept šatora kao čarobnih skloništa koja će se graditi kako bi se izbjeglicama pružili divni životni uvjeti. Jesu li Dadaabu u to vrijeme doista bila potrebna nova dizajnerska skloništa? Najiskrenije, mislim da ne. Privatni sektor danas ponekad nastoji istražiti nova tržišta preko karitativnog sektora i to se vjerojatno događa s Ikeom. Za dioničare je to dobro, no za izbjeglice, nisam baš siguran”. Ikea 2016. nije bila samo dobavljač šatora, već i glavni privatni donator UNHCR-a s 32 milijuna eura.

U impozantnom staklenom sjedištu UN-ove organizacije u Ženevi radi gotovo tisuću zaposlenika, uglavnom zaduženih za upravljanje izbjegličkim kampovima u državama koje ne mogu osigurati logistiku za njih. Jednu je specifičnost važno istaknuti – iako agencija službeno ovisi o UN-u, zapravo je financira nekoliko velikih sila koje diktiraju politiku i prioritete. SAD je 2016. u tu agenciju uložio gotovo 40 posto njezina budžeta koji iznosi oko 7 milijardi eura. Njemačka, Velika Britanija, Japan i Švedska svake godine tradicionalno nadopunjuju taj budžet. “Uspostavljamo partnerstva s privatnim sektorom kako bismo bili učinkovitiji”, pojašnjava Melissa Fleming, glasnogovornica ženevske agencije. “To u određenoj mjeri znači profesionalizaciju našega rada. Humanitarni je sustav narastao, a biti humanitarcem postala je struka”.

No toj struci nedostaje resursa. Kako bi uštedjela, agencija je 2012. osnovala ogranak pod nazivom “Laboratorij inovacije”, namijenjen uspostavi novih partnerstava – s Ikeom za stanovanje, američkom tvrtkom za dostavu UPS za hitnu logistiku, a uskoro i s Googleom za školovanje. Na pitanje koji su rizici toga da privatne kompanije zauzimaju sve važnije mjesto u procesu odlučivanja, UNHCR uporno odgovara da je razina njihovog financijskog sudjelovanja i dalje marginalna u usporedbi s državama. Ipak, partnerstva koja su izvorno zamišljena samo kao donacije poprimaju nove oblike. Ben Parker smatra da agencija srlja u maglu iz koje je teško pronaći izlaz: “Zaklada Ikea obećala je UNHCR-u desetke milijuna dolara. A sada je poslala nekoga u Švicarsku da provjeri što se događa s njezinim novcem. Mislim da je UNHCR u početku zamišljao da će naprosto dobivati besplatno osoblje i donacije. Sada polako shvaća da privatni sektor tako baš i ne funkcionira. (…) Privatnici neće doći bez kompenzacije. Što ako, primjerice, Ikea odluči testirati novi materijal u izbjegličkim kampovima?” I kako reagirati kada, kao što je bio slučaj u veljači 2016., europarlamentarci otkriju da je Ikea upletena u golemi skandal utaje poreza, izbjegavajući plaćanje poreza u državama koje upravo UNHCR-u omogućuju da napuni svoj budžet (La Tribune, 13. veljače 2016.)? Iz UN-ove agencije odgovaraju da za to nikada nisu čuli…

Pored više ili manje stvarne korisnosti Ikeinih šatora, upitni su i ekonomski model i političke sile kojima se danas podređuje agencija odgovorna za sudbine milijuna ljudi izbjeglih posvuda po svijetu. U zatvorenom krugu često povjerljivog humanitarnog rada, Liječnike bez granica koji su 1970-ih odlazili u Afriku otvarati besplatne klinike, sada zamjenjuju menadžeri s diplomama ekonomskih ili pravnih fakulteta iz globaliziranog sveučilišnog sustava. “Ne možete zamisliti koliko životopisa primam svakoga dana. Nevjerojatan broj ljudi želi raditi ovaj posao, pogotovo mladi koji traže smisao u životu i koji mi govore ‘Napokon, ne želim više raditi na Wall Streetu’”, potvrđuje Melissa Fleming. Za taj novi humanitarni kadar, često othranjen na neoklasičnim ekonomskim teorijama, zamjena starih nevladinih organizacija privatnim tvrtkama koje smatraju kompetentnijima sasvim je normalna.

Tržišna “rješenja”

No takav razvoj tržišta kod agencije sa sve opsežnijom odgovornošću ne može se objasniti samo smjenom generacija. Trajni utjecaj velikog donatora SAD-a malo pomalo tjera agenciju da se uskladi s vodećim menadžerskim modelom, koji prije svega vrednuje pojmove učinkovitosti i matrice profitabilnosti. Tu je promjenu u posljednjih nekoliko godina opazio povjesničar izbjegličkih kampova na Sveučilištu u Glasgowu Benjamin White: “Stvarajući logiku financiranja javnim natječajima, definiranjem i stalnim kvantificiranjem potreba, države, u prvom redu SAD, prisilile su organizaciju da funkcionira poput korporacije, sa službama za marketing, ‘odgovornost’ i procjenu s trajnim budžetima. Velike nevladine organizacije poput CARE ili Norwegian Refugee Council funkcioniraju po istom modelu. U njihovim se slučajevima čak može govoriti o humanitarnim tvrtkama”. Iako agencija odbija službeno priznati izravni utjecaj koji SAD vrši na njezin model upravljanja, glasnogovornica priznaje da njezin najveći sponzor vrši selekciju kriza u koje će se intervenirati: “Ne biramo mi, naši donatori ponekad donose te odluke. Postoje jednako tragične situacije kao u Siriji, na primjer u Južnom Sudanu ili u Srednjoafričkoj Republici, no financije se dodjeljuju samo za Sirijce.”

Prašnjava zemlja podiže se u divovske oblake i njiše hrpe rublja obješenog na rubove kontejnera požutjelih od starosti. Djeca okružena negostoljubivom pustinjom igraju se na improviziranoj ljuljački izgrađenoj od starih guma. U kampu Zaatari, koji je UNHCR 2012. otvorio niti petnaest kilometara od sirijske granice u Jordanu i koji nimalo ne nalikuje blistavim maketama s humanitarnog sajma, danas je smješteno više od 80 tisuća sirijskih izbjeglica. Tri godine nakon što je otvoren, UN-ova organizacija za distribuciju hrane, Svjetski program za hranu (WFP), upravo je ovdje po prvi put u svojoj povijesti odlučila posegnuti za principima tržišne ekonomije. Pakete hrane zamijenila su dva konkurentna supermarketa, Safeway, dio američkog lanca, i Tazweed, podružnica kuvajtske prehrambene grupe koja je specijalizirana za izbjegličke kampove. “To što imaju na raspolaganju dva supermarketa s jasnim trgovačkim strategijama, u kojima za jedan dolar dnevno koji imaju na raspolaganju mogu kupiti ono što žele, pretvorilo je ljude u sretne potrošače”, smatra Kilian Kleinschmidt, upravitelj kampa u ime UNHCR-a od 2013. do 2016., strastveno braneći novi sustav koji je po njegovom mišljenju mnogo jeftiniji.

Sivoj ekonomiji koja se postupno razvila na zatarijskoj tržnici zahvaljujući samim izbjeglicama suprotstavio se dolazak novih ekonomskih subjekata s agresivnim strategijama. Virtualna bankovna kartica s 50 dolara mjesečno na računu koju svakoj sirijskoj izbjeglici osiguravaju UNHCR i Svjetski program za hranu, a koja radi samo u dvama konkurentnim supermarketima u Zaatariju, omogućuje novim “klijentima” da ponovno iskuse čari samoposlužne konzumacije. “Mi smo specijalizirani za kampove. Već smo radili za UNHCR u Iraku i Jemenu”, izjavljuje među širokim policama ispunjenim kuvajtskim proizvodima Laith al-Jazi, voditelj službe za razvoj u grupi Tazweed. “Mislim da je konkurencija zdrava. Ona jamči najbolje usluge, najbolje cijene za izbjeglice ili čak, ako smijem upotrijebiti taj izraz, za primatelje usluga”.

Na tom zatvorenom tržištu, WFP dužan je osigurati da profit dvaju supermarketa ne prelazi 5 posto njihovih prihoda. No Kilian Kleinschmidt, danas neovisni savjetnik s jakim utjecajem u sektoru, htio bi dodatno unaprijediti taj sustav privatnog podugovaranja i dokinuti zastarjeli model humanitarne pomoći. Zašto se izbjeglicama koji otvaraju radnje u kampovima ne bi izravno naplaćivale humanitarne usluge koje primaju? “Po meni je taj sustav opće pomoći vrlo nezdrav. I što poslije? Vratite se u svoju zemlju i pitate vladu ‘Što mogu dobiti besplatno?’ Prihvatimo činjenicu da sve ima svoju cijenu i da je sadašnji ekonomski sustav temeljen na tome da se svaka usluga koju primate treba platiti.”

Početkom 1980-ih, u aktivističkoj intervenciji za boat people,* filozof Michel Foucault izjavio je: “Izbjeglice se prve isključuje!” Je li mu možda prošlo kroz glavu da će jednoga dana za to morati plaćati?

S francuskog prevela: Dora Slakoper