Kada se spomene čuveni film epskih proporcija Dajvida Leana “Doktor Živago”, mnogi se odmah sjete glazbe Maurice Jarre (Larina tema), slika polja žutih narcisa na proljetnom vjetru snježnih ruskih pejzaža
Ekranizirano djelo Borisa Pasternaka, Dr. Živago jedan je od najljepših ljubavnih filmova svih vremena. Glavnu ulogu u ovom filmu dobili su Omar Sharif i Julie Christie.
Zbog romantičnog aspekta priče ubrzo je postao svjetski hit. Uprkos tome, ovaj film nije prikazivan u Rusiji sve do skorog pada Sovjetskog Saveza. Velikan ruske književnosti Boris Pasternak (1890-1960), nošen životnom olujom u komunističkom režimu i ljubavnom romansom sa Olgom Ivinjskom, bukvalno je proživeo mučnu sudbinu svog glavnog lika u romanu, liječnika i pjesnika Jurija Živaga.
Književna i filmska Lara (Leljuška) je bila slika njegove Olge – nježna, krhka žena, zlataste kose, krupnih plavih očiju, nježnog glasa. U početku ona je oduševljena revolucijom i jednim od njenih mladih pripadnika Pašom, ali sreće dr. Živaga i zaljubljuje se.
Ljubav tka život.
Živago je razapet između obiteljskih veza i novootkrivene strasti prema Lari. U buri novog života koji raste, oni se rastaju i ponovo pronalaze.
Živago piše pjesme inspiriran svojim osjećanjima prema Lari. Na kraju će dvoje ljubavnika zauvijek izgubiti jedno drugo u traumatičnim danima u prostranstvima Rusije.
Možda bi priča imala okus običnog da njegova stvarna Ljeljuša (Ivinskaja) nije svedočila o golgoti kojoj je bila izložena, jer se usudila da voli van moralnih normi i to čovjeka koji nije bio podoban tadašnjem režimu.
Hapse je, osudjuju i odvode u gulag u dva navrata i tek krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća biva rehabilitirana. Jedina krivica Ivinskaje bilo je njeno “suučesništvo” u nastanku velikog romana.
Ostatak života provela je u velikoj borbi sa zvaničnim vlastima da joj vrate ljubavna pisma i stihove koje joj je pisao Pasternak.
Roman Doktor Živago dobio je Nobelovu nagradu za književnost (1958), ali Pasternak je bio primoran da se pod pritiskom sovjetskih vlasti odrekne, jer je nagrada shvaćena kao provokacija zapada.
Povukavši se tada u svoju daču u književnoj koloniji u Peredelkinu sa drugom ženom Zinaidom Nikolajevnom i obitelji, on je poput snjegova u proljeće, koji su se često smenjivali u “Živagu”, brzo okopnio i umro samo dvije godine kasnije.
I kao u zadnjoj sceni filma gdje Jurij iz tramvaja vidi u gomili ženu umotanu u šal kako promiče snježnim trotoarom i čini mu se da je to njegova Lara, iskače iz vlaka i u pokušaju da je dozove, vječnost ga hvata u svoj zagrljaj; tako i Pasternaku posthumno biva vraćena prestižna nagrada.