Prikladan uvod u sadržaj knjige fra Drage Bojića mogla bi biti sama naslovnica. Tri bogomolje glavnih bh. konfesija okrenute su naopačke a na njihovim temeljima naslikana su tri grba triju konstitutivnih naroda, svaki na ‘svojoj’ bogomolji. Okrenutost bogomolja na dolje znači da su uvelike iznevjerile svoje poslanje, ne služe Bogu i ljudima nego su kao plodno tlo na kojem se hrane i jačaju aktualni nacionalizmi. Radi se o ilustraciji sarajevskog slikara Mirze Ibrahimpašića. Izdavači knjige su Centar za kritičko mišljenje iz Mostara i portal Tačno.net. Knjiga je tehnički skladno urađena, a u njoj je sabrano 12 eseja, 9 kolumni i 15 razgovora koji su u zadnje tri godine bili objavljeni na portalima ili u tiskanom obliku. Pogovor je napisao Viktor Ivančić.

Prvi dio, Eseji, zapravo su izlaganja što ih je Bojić u ovom periodu držao na različitim mjestima i u različitim prigodama. Prevladavajuće teme u njima obrađuju odnose nacionalističkih politika u BiH i vjerskih zajednica; autor piše o religijskim strukturama koje svojim djelovanjem sprječavaju da pozitivni potencijali religijskog doprinesu duhovnoj i moralnoj obnovi društva; zauzima se za sekularnu državu koja jedina može biti jamac slobode svakom pojedincu, da svatko slobodno iznutra može oblikovati svoj život. O tome posebno piše u eseju „Religijske zajednice i princip sekularnosti“. U eseju Laž zarobljava – istina oslobađa piše: „Dugoročno gledano, odsutnost istine, neznanje i zablude nas ostavljaju u mraku, navode nas na pogrešne zaključke i u konačnici na pogrešno djelovanje. Zato govor o istini i razobličavanje neistine u našem lažima isprepletenom svijetu najvažniji zahtjev koji se stavlja pred suvremenog čovjeka.“

Dva eseja su posvećena temi obrazovanja. Jedan od njih govori o tome kroz prizmu učeničkih prosvjeda u Jajcu protiv vlasti koja ih želi podijeliti na nacionalnoj osnovi, dok u drugom piše o izazovima obrazovanja u suvremenim društvima „u kojima su obrazovni sistemi podvrgnuti ekonomskim, nacionalnim i političkim programima i kapitalističkoj logici života koja čovjeka svodi na proizvođača i potrošača…“ Bojić se zauzima za „građanski model obrazovanja koji etničko neće poništavati, ali će ga kritički propitivati, demitologizirati i mistificirati, i kvalitativno obogaćivati i nadograđivati.“ Obrazovanje koje bi trebalo biti „želja za znanjem i strast za istinom“ pretvara se u sredstvo koje mladim ljudima „sprječava razvijanje njihove kritičke svijesti i kritičkog mišljenja, zarobljava ih i zatvara u etnička geta i dugoročno čini taocima kolektive skučenosti“. Političke elite, koje između sebe dobro i sinkronizirano surađuju, priželjkuju uvijek nove podjele i razdore među ljudima jer im to učvršćuju moć i vlast, a sve je manje ljudi koji im se mogu ili žele suprotstaviti.

Jedan esej predstavlja život i djelo fra Josipa Markušića, jednog od najznačajnijih bosanskih franjevaca u prošlom stoljeću. Ovaj fratar širokog i pronicavog duha u franjevačkoj zajednici ostao je upamćen jer je čak tri puta bio biran za provincijala, a također ostaje upamćen, među mnogim važnim stvarima koje je uradio za Provinciju i društvo, i po tome što je „bdjeo“ nad zajednicom da ostane vjerna Bosni te bude socijalno osjetljiva. Fratre je stalno, a posebno u vrijede Drugog svjetskog rata i poraća, pozivao da „služe našem narodu, bez razlike u vjeri“. Fra Josip je takav izrastao na tradiciji koja je već postojala među bosanskim franjevcima, a nastavila je živjeti i danas među fratrima kao što je fra Drago Bojić.

U Komentarima su doneseni osvrti koji opisuju odnos slijepih vođa i odanih im masa koje ih slijede na putu u propast. Ovdje Bojić upozorava na nečasnu ulogu većine intelektualaca u našem društvu koji su u službi režima: „Njihov izopačeni um zamjenjuje premise, uzroke i posljedice, pravi logičke i etičke vratolomije, izvrće argumente i navodi druge, prije svega neprosvijećene, lako zavodljive i kolektivno omađijane mase na pogrešne zaključke.“ Autor u drugim kolumnama daje podršku jajačkoj djeci koja se bore protiv podjele škole, piše o promašenoj hrvatskoj politici u BiH i hrvatskom narodu koji ustrajno vjeruje u zablude iako su ga dovele do ruba nestanka, o bespućima Herceg-Bosne…

Kolumna Političko zlostavljanje djece možda ponajbolje odražava dubinu ponora u koje se strovalilo naše društvo. Naime na obilježavanju Dana oslobođenja općine Jajce političari su uz pomoć nastavnika uključili djecu u program, koji je kao i svaka manifestacija koju organiziraju, bio podređen njihovoj promociji. „Kad nema dovoljno punoljetnih Hrvata“ – piše Bojić – „jer se posljednjih godina masovno iseljavaju, na ulice se izvode djeca kako bi se stvorio privid da ima Hrvata u Jajcu i da su odani hrvatskom vođi i njegovim političkim istomišljenicima nižih razina. Perfidni um iz kojeg je izišla ova ideja i oni koji su pristali da je provedu učinili su djeci i roditeljima nepopravljivu štetu…“

U trećem dijelu knjige, Razgovori, koji je najopširniji, ponovno dolazi do izražaja Bojićeva preciznost analize, otvorenost mišljenja, jasnoća stavova, unutarnja sloboda, društvena angažiranost. Govori o različitim faktorima koji čine društveni, politički i vjerski život u našoj državi. Smatra da je najveći unutarnji problem vjerskih zajednica taj što se „ljudi najviše bave pitanjem moći u beskrupuloznoj borbi za pozicije i vlast. Ništa to nije drugačije nego i na političkoj sceni, u nekim stvarima je i još gore, jer se sve odvija tajno i konspirativno u ‘svetom ruhu’ i svetim prostorima. Sve se pokriva božanskim autoritetom pa se i najprizemniji interesi i najveće nepravde opravdavaju Božjom voljom.“ Mnogi ljudi u Crkvi, počevši od vrha, imaju velike zasluge za moć kojom HDZ godinama sustavno uništava hrvatski narod. Mnoštvo je primjera u Razgovorima koji ilustriraju katastrofalno loš utjecaj vjerskih zajednica na trenutno stanje u društvu. U jednom razgovoru referirajući se na pitanje od odlasku mladih iz BiH, Bojić kaže da je osobna sreća tih ljudi najvažnija i neprocjenjiva je stvar da imaju izbor i mogućnost otići, iako ima smisla ostati i boriti se. Ni u kojem slučaju „ni domovina, ni nacija ni vjera ne smiju biti iznad čovjeka, njegova dostojanstva, njegovih prava, u konačnici njegove sreće“.

Bojić često naglašava da na prvom mjestu u društvenim odnosima mora biti pojedinac s nepovredivim dostojanstvom i slobodom da, dokle god ne šteti drugom, ima pravo oblikovati život po svojim uvjerenjima. Treba se zalagati za izgradnju društva koje bi osiguralo uvjete da se to može i dogoditi, a to u našem slučaju nije nimalo lako jer su na prvo mjesto postavljeni kolektivi i njihove ideologije koje pojedincima propisuju što i kako trebaju misliti i raditi. Ne bi smjeli postojati nikakvi takozvani viši ciljevi kojima bi čovjek mogao poslužiti kao objekt i sredstvo.

Svoja unutarnja uvjerenja i etičko djelovanje Bojić crpi iz humanizma te iz poruke i života Isusa Krista, koji je došao na ovaj svijet i napustio ga gotovo neprimjetno. Ničim nije prisiljavao da se pristane uz njega, jer bi onda na taj način, oduzevši im slobodu, ljude učinio svojim sredstvima. „Mnogi kršćani“ – kazat će jedan poznati kršćanski personalistički filozof – „teško mogu podnijeti takvu Božju skrovitost, draže su im iluzije o Božjoj carskoj veličini.“ Ovakvih stavova u kršćanskoj teologiji i filozofiji ima jako puno. Bojić se na njih nastavlja i svojim djelovanjem pokazuje da postoje i danas kršćanski teolozi koji žive i bore se za slobodu i dostojanstvo svakog pojedinca u društvu.Sloboda je međutim za mnoge preteška i stoga radije nesvjesno biraju različite oblike ropstva, neki smatraju da je njihovo postojanje u službi nekog ili nečeg drugog, u službi kolektivne ideje, nacije ili države, dok s druge strane službujući kolektivnoj ideji smatraju da mogu gospodariti onima koji ne pristaju na takav način života. Nacionalistička i druge ideologije su ne samo krajnje nehumane, nego i krajnje bogohulne jer ono što je relativno pretvaraju u apsolutno, konačno u beskonačno, profano u sveto…

Postoje ipak osobe koje ne prihvaćaju takvu vrstu ideološke diktature pa se nerijetko isključuju iz društvenog života, isključuju se iz kolektivnog ludila, povlače se u svoje privatne svjetove da bi sačuvali mentalno zdravlje, što je opravdano i razumno i, ako već nisu, čekaju priliku da otiđu živjeti u neko normalnije okruženje. Kreatore društveno-političkog života u Bosni i Hercegovini možda bi bilo najprimjernije usporediti s funkcioniranjem narko kartela i dobro organiziranih latinoameričkih mafijaških bandi. Jedina razlika između njih i narko kartela je u tome što kod nas ne postoji država koji bi im se možda mogla suprotstaviti; ne radi se dakle o nekom paralelnom sistemu, nego o nažalost skupinama s političkim legitimitetom. Sistem je tako čvrst da većina više ne vidi nikakvu nadu u mogućnost promjene, što se najbolje vidi na licima ljudi na kojima kao da je urezano beznađe, besperspektivnost, odsutnost vizije i vjera u nešto bolje što bi se moglo izgraditi.

Možda će zato dobar dio ljudi vidjevši naslov Bojićeve knjige oklijevati s čitanjem smatrajući kako bi se opet trebali suočavati s onim što im je najviše zagorčalo život. Međutim, kada se krene čitati knjiga, teško se je zaustaviti. Premda je riječ o tekstu koji opisuje neke aspekte aktualnog stanja u politici i društvu, čitajući ga sve više raste osjećaj da je moguće razumjeti i razobličiti to društveno zlo i njegovu laž, što nas stavlja na distancu prema njemu te nam daje osjećaj oslobođenosti. I, osim toga, budi unutarnji osjećaj da mu se treba i mora suprotstaviti. Kada je ta laž sveprisutna i kada je neupitan društveni kanon, nije joj se doduše lako suprotstavljati, potrebna su duboka unutarnja uvjerenja i principi da se ostane nepokolebljiv i svoj.

Kome je zaozbiljno stalno do čovjeka mora se boriti za pravdu i istinu u društvu, jer nepravda, manipulacije i laži razaraju ljudska bića, a istina, ili barem težnja za istinom, oslobađaju čovjeka i otvaraju nove horizonte i obzore smisla, makar cijena za to bila odbačenost i samoća. Knjiga fra Drage Bojića prije svega treba poslužiti kao poticaj da unatoč svim mijenama i pritiscima itekako ima smisla ostati vjeran svojim unutarnjim uvjerenjima, bez obzira na cijenu koju treba platiti, jer bi na koncu najveći gubitak bio izgubiti ljudskost. A to više ne bi bio život dostojan čovjeka.

Autor: Jozo Šarčević

Prometej.ba