Tradicija je zavjet. Neprestano vraćanje svojim prvobitnim korijenima, vrednotama i predajama. Narod bez tradicije je kao knjiga bez riječi, torzo bez udova. Kao takva poimljena stvarnost, tradicija nije neki beživotni turistički suvenir i show, raritet i anakronizam, ona je prije više neprestana cjelovita preobrazba (oduhovljenje) jednog prastarog naroda jugoistočnog Jadrana. Hrvatska starobokeljska nošnja (prema usmenoj tradiciji smatra se da je nastala u XVI. st.), odista je jedinstven primjer kako sačuvati prisjećanja na svoje pređašnje odvjetke nebrojenih generacija. Ponajprije dobrotske (te kasnije malo izmijenjene gornjolastovske), i prčanjske ženske narodne nošnje ukrašene ponegdje dijamantima i biserima, i mornarske odore Hrvata Bokelja (ćeverica, ječerma i koret s zlatnim gajtanima, kitama i srebrnim dugmadima), nisu samo neki senzacionalistički relikt prošlosti, promidžbeni materijal iz etnografskih zbirki pomorskih muzeja. Te nošnje i odore su prije svega časni privilegij jednoga narodnog bića u svim vremenskim akropolama svijeta.
Tradicija je samoidentifikacija i svečani hvalospjev prošlosti, kruh s devet kora i nepatvoreni starodrevni hrvatski običaj. Ona se živi u dubinskim kapilarima svoga bića, osjeća kroz pjesmarice, kola, instrumente. Bilježi u dukalima i listinama, rustičnim napisima i nekropolama, kartularima i kronikama. Narod bez tradicije je kao tintarnica bez nalivpera, heraldika bez grbova. Uvijek se mora iznova revitalizirati i prepoznavati, njegovati i primjećivati. Ona je zaustavljeni trenutak svijesti, rafinirana ljepota rukotvorina (izvezenih motiva i obilježja), predragocjeni simbol u globalnoj elektronskoj agori novoga cyber doba. Krhka je i ranjiva, vajka nedovoljno zaštićena i ustoličena. Potrebuje u svakom desetljeću poticajnu energiju da iznova zablista na gradskim trgovima i obljetnicama, jubilejima i proslavama. Ona je brižni čuvar narodnih blaga, kroz svoje simbole rječito zbori o pripadnosti i postojanju. Bez nje pojedinac (narod) biva otuđen od kolektivne memorije prijašnjih pokoljenja.
Tradicija je izvorna legitimacija stvarnosti, čvrsti potporanj i vezivna armatura, osebujna povjesnica u jarkim koloritima bokeljskih travesi i faculeta. Ona je slojevit međuodnos i plodna magma. Događa se. Nešto što nam je uvijek očaravajuće u svakodnevnici nerijetko opskurnih urbanih prostora i bezličnih mjesta. Oplemenjuje svojom prisutnošću, ritmičnim pokretima vještih pralja i tkalja, melodijama, raznolikošću profinjenih umijeća na suknu, baršunu i crnoj svili. Ona kao oznakovljena zbilja, upućuje na jednu tisućljetnu spiritualnu povezanost i čvrste kulturološke prožetosti nebrojenih naraštaja kroz minula stoljeća.
Naime, mnoga su carstva u krvoprolićima skončala na stratištima svojih feuda. To su danas samo beživotni posmrtni spomenici i naizgled vrijedni galerijski eksponati, dok sama tradicija kroz folklor (etnologiju i etnografiju), neminovno nadilazi odnarođivanje i raslojavanje, razbaštinjenje i rastakanje. Podsjeća na bremenite sudbine težaka, ali i neprikosnovenu hrabrost i istančanu socijalnu osjetljivost ljudi iz ruralnih sredina. Opominje svojom žrtvom zaodjevenom kroz pobune, ustanke zbog nepravdi i tiranije okrutnih imperija i moćnih sila kroz turbulentnu historiju ljudskog roda.
Tradicija je poput naroda, zadnjih ‘rovovskih’ utvrda i linija razgraničenja, gdje se u prvom planu na medijskoj sceni, pojavljuju postmodernistički pomodni stag-ovi i dekorativne instant vizualne pojave. Za razliku od tih nerijetko jednoznačnih besadržajnih ekskluziva i provizornih magijskih egzibicija, tradicija je uvijek vjerna svojoj svrsi, te u svojim metamorfozama vazda biva prepoznatljiva kao izraz, ekspresija i nadasve osobiti mistagoški čin.
Tradicija je rafinirani etnički habitus, bogomdana vrijedna stečevina u neposrednoj okolini i civilizacijskom okružju. Ona je zadnja utvrda kao nepokoriva starohrvatska bašćina (
) u numeričkoj civilizaciji europskih polimorfnih društava. Nikada nije konzumeristički zamišljena u svojim porukama, niti tolerira akrobacije i karnevale, ona je putokaz i karavana duha kroz prohujala desetljeća. Predano skrbi, izoštrava osjetila svojih revnih subaštinika kroz epohe, te vazda u svojim razgranatim arhipelazima humusa ostavlja trajne obrise višestoljetne jezgre starosjedilačkoga autohtonog hrvatskog nacionalnog čuvstva jugoistoka Jadrana.
Tekst je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti
Dražen ZETIĆ