Dražen Zetić: Gorčina kruha (posvećeno posavskim majkama)

ciklus poetskih tekstova o seoskim običajima, tradiciji i vjeri Bosanske Posavine

Moje divne divne posavske starice, fotografija Dražen Zetić, Mečenčani, Donji Kukuruzari, 2021.
0

 

Dražen Zetić: Gorčina kruha (posvećeno posavskim majkama) 

 

(ciklus poetskih tekstova o seoskim običajima, tradiciji i vjeri Bosanske Posavine)

 

 

Jutra u boli

Rasulo se inje,

dugim noćima.

Razlomljeni kipovi Gospa, nagi korpusi Krista bez ruku.

Pali su s nekog oronula zida,

dotrajale vitrine,

kabasasta smeđa kredenca.

Jutra u boli,

kao rani pjev pijetlova,

zaleđeni plugovi u izbrazdanim rukama, 

taru posavske duše

trideset godina.

 Raseljeni ljudi u blagim sjenama lipa,

 agacija. 

Samuju.

 

U rukama seljaka

 

Žetve. U rukama seljaka rane.

Za mrvu pogače. Litru zejtina. Zrno soli.

Svaki dinar gorak k’o gutljaj ustajale rakije u staklenim

pletarama.

Sijela.

Rahli mirisi dunjinih cvjetova na vezenim oplećcima.

Reklje na čivilucima. Šargije. Kolo u narodnim nošnjama.

Ptice na mahovini derutnih crijepova, 

napuklim zidovima napuštenih ognjišta,

oplakuju uvele jorgovane,

trošne vodenice,

izblijedjela lica mlinara na nemirnoj rijeci Bosni.

U tuđini, mlade pralje, majstori kovači,

venu,

poput rosnih poljubaca mladenkinih usana,

stoljetna hrasta nad samotnim seoskim kapelicama.

 

U Garevu

 

Patrice u oteščalim rukama.

Dozivaju. 

Tragom bosonoge djece.

 Jutarnjom rosom umivenih oraha.

Mednim mirisima razlomljene prove 

s opustjelih starinskih sinija.

Vojnici.

Naši očevi iz prošlih ratova.

Vojničke bluze sive boje,

istrule u vlazi crne zemlje,

 zatamnjelim dubinama muljevitih rijeka.

Iz straha,

u zelenkastim sjenama divljih vrba, 

pocijepani papiri pukovnija,

potrgano znakovlje s okovratnika,

skrivene kolajne u tajnim pretincima drvenih kutija.

Ostale su freske ognjenih kola proroka Ilije,

krvave stope bosonogih seljaka u Burića štali,

jecaji udovica koje kleče

pred trnjem obgrljenim plaštem Isusove majke Marije. 

 

Zadihale posavske zore

 

Studena caklina na drvenim pendžerima.

Žmirkasta svjetlost rasklimanih fenjera

proviruje kroz zahrđale ključanice.

Sjene propetija

poput perja od jastuka

lagano padaju na strožce od slame,

vezene lađe na hrapravim otarcima.

Zadihale posavske zore.

Odletjele k’o plašljive grlice.

Šljivini cvjetovi u proljeće.

Protutnjale.

Projurile k’o divlji konji kasom gustim maglama.

 

Gorčina kruha

 

Svilene niti kudjelje ostarjelih užara.

Izraubani koferi s mračnih tavana.

Posavina.

Ljupka k’o raskošna boja bademova cvijeta.

Bezazlena bijela janjad na prostranim ozenjelim poljima.

Napaćena.

U nadnici zidara,

prigušenim jecajima molitvenika u drhtavim rukama.

Vjekovima istkana u crvenim ružicama,

zlatnim mustrama.

Zanesena.

 Opojnim mirisima bjelkastih jasmina

tamjanom na svetim euharistijama.

Ćuti

u mirnoj vodi opustjelih zdenaca.

 

Urlici

 

U jantarnom dahu zalazećeg sunca,

javorovom lišću,

tirkizom protkanim sagovima od mahovine.

Ustrijeljena tjelesa.

Uveli ljiljani pred obezglavljenim svecima.

Baloni plave boje

istrgnuti iz dječijih ruku.

Ranjene trudnice u jezivim bolničkim hodnicima.

Crne udovice.

Uramljene slike poginulih sinova.

U bakrenim urnama počivaju

urlici

Onih

koji nikad nisu pognuli glave.

Predali se.

 

Na rubu groba stoji čovjek

 

Ogoljele grane.

Uvojci kose.

Brvnare.

Istrgnuti cvjetovi krizantema.

Svi sveti.

Ispucali vosak rastopljenih svijeća.

Vijenci.

Gipsani odljevi bijelih anđela.

Rumene ruže

pokisle,

ozeble.

Na rubu groba,

stoji čovjek srednjih godina.

Jeca.

 

Čemeri

 

Zarana,

vijavice.

Otpalo lišće starog duda.

Čemeri u kaljuži,

jarmu,

blatnim opancima.

Žmarci.

Uzbune.

Preplašene srne.

Lastavice u gnijezdu.

Razbijeni servisi za kavu iz miraza.

Polupana stakla od detonacija.

Gromki zvuci topova.

Uvele maslinove grančice pod krilima

izrešetane slike arkanđela Mihaila.

U ruševinama,

obiserene sjenke prosute mjesečine.

Usanule vjeđe

izdanulih.

 

Te divne, hrabre majke

 

U orošenim laticama bijelih jaglaca

zveckaju kapi proljetnih kiša.

Odjekuju poput vriska nesretnih žena.

Jeza od pijanog čo’jka u mračnim potkrovljima,

grubih šaka,

uvreda,

modrih masnica ispod oka,

radničkih para rasutih u zadimljenim seoskim kafanama.

Izubijane.

U ranama.

Nenašminkane.

Bez otmjenih haljina.

Skrivene u sjenama zidova.

Bezglasnim drhtajima usana

Uskrslom Gospodinu.

Unesrećene.

Te divne, hrabre majke

i u boli svojih muka

neokrnute su ljepote.

 

Sirota čeljad

 

Na stolu, ručni mlin od mesinga.

80. godišće.

Zavodljivi miris pržene kave iz tepsije.

U ćošku,

glineni ćup.

Pomalo čađavi plafon od sulenara.

Pletenice prosijedih matera u crnim marama.

Podne.

Ugrijalo sunce k’o zlatni dukati

 na nevjestinim bijelim vjenčanicama.

Raskopčani kosci,

polegnuta divlja djetelina.

 Marva na ispaši.

Zvona.

Čeljad

ogladnjela.

 

 

 

Dražen Zetić, 2021. – 2022.

 

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=-cj4fzyutxs

 

 

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.