Ova zbirka posvećena je djeci rata
Ovo pišem da ih se ne zaboravi. Djeca rata najtužniji su kutak mojega pjesničkog bića… jer sam i sâm dijete rata.
Stoga, podižem svoj mali glas za djecu rata, bilo gdje u svijetu. Jer nitko nema pravo uzimati sreću, sne i igru tih malih ljudi.
Ničiji snovi nisu bezvrijedni, pogotovo dječji. Djeca rata često ne mogu osvajati prve sportske medalje, glumiti u prvim igrokazima… biti slobodni i reći što žele, sanjati svoje snove… igrati tajanstvene igre.
Pišući ove riječi, nadam se, da nisu svi bedemi čovječnosti zamrli na pragu trećega tisućljeća.
Stoga, sjetimo ih se sada, jer tko zna…? Možda i naša djeca jednog dana postanu putnici, u slijepim ulicama jezivog hoda svakidašnjice 21. stoljeća…!?§
Zbirka poezije i eseja “Kad zaplaču šargije”, autora Dražena Zetića nije iscrpljiva jednim čitanjem. Višeslojnost poetskog tkiva nošeno je senzibilnom samobitnošću lišeno stereotipnih banalnosti i općih mjesta gdje vještina mimikrira hinjenu doživljanost.
Naprotiv, autor autonomnim znakovljem doziva svoj fizički i duševni krajolik, transponirajući lirski doživljaj u iskreni poredak pjesmolike strukture.
Pitoma melankolija lirskih stanja u poetskom ritmiziranju tu i tamo razbuđuje kontemplativni uzorak, kao “k a d e n c u” za misoani poticaj, ukotuvljen u sveprisutnoj jezgri čovječnosti. Ovaj topli lahor prostire se i kroz prozne tekstove.
Pjesnik i lirski prozaist Dražen Zetić ovom zbirkom kapacitira našu osjećajnu svijest do nivoa punijeg lirskoga intenziteta.
prof. Božica Knežević
