Jedan od najbolnijih rak – rana svakog vremena je mržnja. Mržnja kao nesnošljivo stanje ljudskog duha, nerijetko rezultira trajnim nemirom i bolju. Ona razara svu zdravu ljudsku antropologiju, inficira međuljudske odnose, prostore za možebitni skladniji život. Ne dopušta da se razvije ono DOBRO u čovjeku, u njegovoj perspektivnoj budućnosti. Nažalost, mržnja s vremenom prerasta u čisto zlo, koje opsjeda čovjekov ranjiv duh i dušu. Uvijek  djeluje autodestruktivno, rušilački, agresivno, porazno za svako ljudsko društvo. Stravične posljedice viševjekovne mržnje osjećaju se i danas, na svakom mjestu na kugli zemaljskoj. Konstantno traju brojni vjerski sukobi, generirani prvenstveno prijezirom naspram Drugih, Bližnjih, sugrađana, sunarodnjaka. Nerijetko su to neke stoljetne zavade, prijepori oko zemlje, nekih davnih egzekucija, ubojstava, podjarmljivanja.

Počesto je to zlo opterećeno historijskim momentom nečijih monstruoznih doktrina i ideologija, nagnuća i stremljenja. Ali koji Bog propovijeda mržnju? Koji Bog propovijeda smrt? Koji Bog želi da čovjek bude tužan, nesretan, žalostan? Sva ta iskrivljanja vjerskih denominacija, i danas predstavljaju ogromne probleme u mnogim društvima, plemenskim zajednicama, introvertiranim religioznim pokretima. Počesto se zloupotrebljavaju vjerske istine, da bi se stekli neki materijalni probici i njegovao kult ličnosti. Koji se u modernoj psihologiji, jednom riječju karakterizira riječu: Ego theos (Ja Bog).

Povijest ljudskoga roda opterećena je mnogim takvim izopačenim primjerima nečije iracionalne mesijanske veličine i historijskog značenja. Mnogi su poredci oduvijek težili takvom apsolutističkom principu vladanja i manipulacije, eksploataciji i porobljivanju. Ovisno o granicama carstava i kraljevina, širenjem njihovih utjecaja i posjeda, podanika i riznica, tako se i religiozna sila očitavala kao dominantna suvladarica tih procesa i zbivanja. Nerijetko su i Islam i Kršćanstvo bili u oštrom srazu, poput njihovih vladarskih svjetovnih dinastija. Mada su se nerijetko gubile granice između tzv. teokratskh autokracija, pa se uopće nisu znale ‘ingerencije’ između božanskog i ljudskog autoriteta.

Pećka patrijašija je samo jedan od mnogih takvih pokazatelja, gdje su se crkvene jurisdikcije miješale i poništavale. Osnovana još 1346. godine u Peći, smogla je snage tijekom teških povijesnih promijena zadržati svoje postojanje i kao takva nadživjeti srednjovjekovnu srpsku državu. Ukidana je i obnovljena nebrojeno puta, pripajana raznim drugim crkveno – administrativnim središtima. Najviše je nesumljivo stradavala pod brutalnom vlašću Osmanlija i njihovih stravičnih progona i kažnjavanja. No, mučeništvo Pećku patrijaršiju nije oplemenilo, pročistilo i nadahnulo, da kao Crkva mučenica bude najveći zagovornik i zaštitnik drugih napaćenih i progonjenih crkava. Bez obzira gdje se te crkvene zajednice pri tome nalazile, i pod kojim ezgarsima bivale mučene i obespravljene. Izgleda da u ovom slučaju, trauma ne pročišćuje, nego naprotiv još nepredvidljivije razara hijerarhijski ustrojene vjerske zajednice do neslućenih razina vjekovnih odmazdi. Upravo tu svaka Crkva koja nasljeduje nauk Isusa Krista iz Nazareta, mora stati i zastati, kleknuti, pognuti glavu i moliti. Moliti za svoje progonitelje i krvnike, suce i egzekutore. Crkva koja to ne čini nije Crkva evanđelja, apostolska sljednica Radosne vijesti, novozavjetnog zakona milosti, crkva oprosta i duhovnog iscijeljenja. Upravo je u opraštanju najvidljivija  logika Isusa Križa, taj paradoks nebeske bezuvjetne ljubavi. Crkva koja sama ostane zarobljena u bešćutnom sjemenu prijetvorne osvete, i sama postaje sjekira u rukama bezumnih ratnika, truba krvoličnih hordi osornih konjanika smrtnih jecaja. Izdići se iznad svojih vlastitih nevolja i strahota, jest jedino istinsko uzdizanje u ozračja neprikosnovene božanske milosti. Jedino oprost oslobađa, od jarma grijeha i toksične zemaljske nevjere sile, moći i prokletstva. Stoljetne nepravde i nemiri, morali bi ostati izliječeni u vremenima kada su i sami stvoreni. Ne prenositi ih dalje, i nikako ne dopuštati da se razviju kapilarno dublje u mitološkoj svijesti bilo kojih mentaliteta, kultura i civilizacija. Naprotiv, sasjeći ih u korijenu, i osloboditi se svake i najmanje napasti da slijepo sudjelujemo u njima, kao naizgled njihovi bezazleni trabanti i poslanici.

Odnos Pećke patrijašije (ali i Rimske stolice, Beča) naspram Marče nikada nije bio dijaloški i sestrinski raspoložen. Uvijek su tu postojale tendencije i crkvene aspiracije oko ovlasti, crkvenih renti i posvećenja vladika. Pećka patrijaršija je naprosto zbog složenih povijesnih okolnosti i teritorijalne rascjepkanosti, ostala dugo stoljeća u čeličnom zagrljaju Osmanske vladavine. Samo njeno ukidanje 1459. i 1766., neminovno je vodilo da preživi u nekom servilnom odnosu naspram svojih vladara i vlastodržaca. Nesumljivo da je nerijetko dijelila svoju tragičnu historiju sa svojim vjernicima i narodom, al’ ni u tome historijskom momentu nije predstavljala biti remetilački faktor raznoraznih oblika ekspanzija i posegnuća. Ponajbolji primjer za to jest dolazak Srba 1690., na čelu s pećkim patrijarhom Arsenijem III. Crnojevićem na prostor nekadašnje Habsburške Monarhije. Koji se po svom dolasku (seobi s pravoslavnim vjernicima), pod svaku cijenu bio namjerio da preuzme i stavi pod svoju izravnu kontrolu sve grkokatolike i grkokatoličkog vladiku. Posebice je bila sporna Marča i Pakrac (sjedište Slavonske eparhije 1699.-1704.). Što se tiče same Marče, odnosno samostana sv. Mihaela, sagrađenog 1589. od pravoslavnih kaluđera na ranijim temeljima katoličke crkve Svih Svetih, a postoji mogućnost da je i prije crkve Svih Svetih tu bio neki stari augustinski samostanski komples.

Sami nesretni događaj spaljivanja impresivnog crkvenog zdanja  (samostana svetog Mihaela arkanđela), bilo je posljedica tadašnjih nemilih povijesnih okolnosti. Pobune 17.000 krajišnika iz Vojne krajine Varaždinskog generalata, a i snažnog utjecaj pravoslavnih kaluđera iz Pećke patrijaršije. Spaljivanje objekta samostana sv. Mihajla (1739.) takve naravi, u sebi pronosi dosta gorčine i nepravde, prijezira i srdžbe. Mada, nikad takav radikalni čin nije slučajan, naprotiv, u ovom je slučaju itekako bio pomno isplaniran i realiziran. Sve dragocjenosti, arhiva, priveligije, matice, litiurgijske knjige i bogoslužni predmeti su prije toga sklonjeni u Severin i manastir Lepavina kod Koprivnice. Je li politika Beča i Vatikana, Zagreba i hrvatskog plemstva bila u tom trenutku takvih visokih tenzija prijeko potrebna? Jesu li se previdjele eventualne posljedice pobune i bunta vojno iskusnih krajišnika i njihovih suboraca? Je li bilo neophodno oduzimati pravoslavnim monasima manastir Marču i sve ostale pripadajuće posjede i imanja, i darovati ih nekom poveljom i dekretom unijatima na čelu s arhimandritom Simeonom Vratanjom? Zašto je Beč baš kao rasadište Unijata odabrao Marču, a nije mogao sagraditi ili darovati neko drugo imanje i posjede? Kakvi god odgovori bili na ova pitanja, ipak na kraju ostaju porazna činjenica, da su se dvije kršćanske zajednice sukobile i ostale u trajnom srazu narednih četiri stoljeća. Ako je išta izdano, kada govorimo o nesretnoj sudbini Marče, onda je izdana sama bit Evanđelja i Krist. Previše krvi i ljudske zloće, spletki i kleveta, a premalo ljubavi i poruke bratske ljubavi. Nije samo Marča, kao jedno sakralno zdanje zauvijek napuštena, napuštena je na tom prostoru i jedna predivna ideja mira koja svijetli već 2.000 godina. U tome je još veća tragedija, i još veći i bolniji četverostoljetni poraz…

Tekst je financiran sredstvima Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.

Dražen ZETIĆ, 31. 08. 2026. godine