Prvo pravoslavno sjedište s malom drvenom crkvom posvećeno Svetim Arkanđelima u Marči, sagrađeno je 1589. pod vodstvom dabrobosanskog mitropolita Gavrila Avramovića i njegovih 70 pravoslavnih kaluđera (iz manastira Rmanj) na ranije porušenim temeljima augustinskog konvikta i katoličke crkve Svih Svetih, dok je s grkokatoličkim vladikom Simeonom Vratanjom značajno proširen i dograđen sakralni kompleks, te iznova sazdana nova drvena crkva posvećena sv. Mihaelu arkanđelu 1611.

Odnos Pećke patrijaršije, osnovane još 1346. godine u Peći (Kosovo i Metohija), a i kasnije potkraj 19. st. Karlovačke patrijaršije u Srijemskim Karlovcima (1848.), naspram same Marče nikada nije bio dijaloški i sestrinski raspoložen. Uvijek su tu postojale tendencije i crkvene aspiracije oko ovlasti, crkvenih renti (posjeda) i posvećenja vladika. Pećka patrijaršija naprosto je zbog složenih povijesnih okolnosti i teritorijalne razjedinjenosti, ostala dugo stoljeća u čeličnom zagrljaju okrutne Osmanske vladavine i njenog četverostoljetnog represivnog zuluma.

Mada je smogla snage tijekom teških povijesnih previranja zadržati svoj krnji pravni status i kao takva nadživjeti srednjovjekovnu srpsku državu u svojim raznim  crkveno – administrativnim središtima (Peći, Žiči i Smederevu), samo njeno ukidanje i obnavljanje 1459. i 1766., neminovno je ipak vodilo da preživi u nekom servilnom odnosu naspram svojih vladara i vlastodržaca. Nesumljivo da je nerijetko dijelila svoj tragični usud sa svojim vjernicima i narodom, al’ ni u tome historijskom momentu nije prestajala biti remetilački faktor raznoraznih oblika ekspanzija i posegnuća. Kako nešto ranije na prostorima Marče, tako i par stoljeća kasnije u okruženjima grkokatoličkih crkvi oko Drniša (Kričke, Baljci i Vrlika).

Ponajbolji primjer za to jest dolazak Srba 1690., na čelu s pećkim patrijarhom Arsenijem III. Crnojevićem na prostor nekadašnje Habsburške Monarhije. Koji se po svom dolasku (seobi s pravoslavnim vjernicima i monasima), pod svaku cijenu bio namjerio da preuzme i stavi pod svoju neposrednu supremaciju sve grkokatolike i grkokatoličkog vladiku. Posebice je bila sporna Marča i Pakrac kao sjedište grkokatoličke Slavonske eparhije, u vrlo kratkom vremenu svoga četverogodišnjeg postojanja od 1699. do 1704.

Sami nesretni događaj spaljivanja impresivnog crkvenog zdanja (samostana svetog Mihaela arkanđela) pod svidničkim episkopom Teofilom Pašićem, zapravo je bila posljedica ondašnjih nemilih vjerskih i političkih turbulencija. Pobuna 17.000 krajišnika (haramija i uskoka) iz Ivanićke kapetanije (koja je bila dio Vojne krajine Varaždinskog generalata), a i snažnog utjecaja lokalnih kaluđera Pravoslavne crkve. Spaljivanje samostana sv. Mihaela arkanđela (1739.) takvog osobitog značaja, nije nikakvi nasumični čin, naprotiv u ovoj je situaciji itekako bio pomno isplaniran i u cijelosti zlonamjerno realiziran. Dobar dio dragocjenosti, arhiva, priveligija, matica, liturgijskih knjiga i bogoslužnih sakralnih predmeta,  prije toga su pravodobno sklonjeni u Severin i manastir Lepavina kod Koprivnice. Čak je 1740. netom nakon spaljivanja Marče i kratkog preuzimanja i protjerivanja grkokatolika, pravoslavni kostajnički episkop Simeon Filipović (1737. – 1741.), nastojao urgentno obnoviti crkvu i postaviti nova zvona sv. Nikole. 

U potonjem slučaju nestajanja s povijesne pozornice grkokatoličke Slavonske eparhije u Pakracu, mogli bismo povući jednu vremensku paralelu s aktualnim teškim stanjem Kotorske biskupije i malobrojnošću vjernika, kojoj također prijeti konstantna ugroza od neutaživih ambicija Srpske pravoslavne crkve oko preuzimanja i nametanja svojih pravoslavnih kanona i etnofiletičkih preferencija. U tome kontekstu, također je intrigantna činjenica da je i grkokatoličkoj Slavonskoj eparhiji i Kotorskoj biskupiji, iz perioda ranog kršćanstva i strašnih progona kršćana od cara Decija (249. – 251.), bio maloazijski mučenik iz Frigije sv. Trip(f)un svetac zaštitnik.

Štoviše, i u Pakracu, kao i u Kotoru (trobrodna bazilika u stilu romanike iz 1166.), bila su sagrađena reprezentativna zdanja u čast sv. Trip(f)unu. Mada je tzv. pakračka brvnara (oko 1700. – te) bila daleko skromnije arhitektonske građe za razlike od znamenitog dragulja jugoistočnog Jadrana, to niti malo ne umanjuje njeno duhovno i kulturološko značenje i vrijednost. Upravo je s grkokatoličkim vladikom Ljubibratićem proglašena privremenom katedralnom (stolnom) crkvom, što je gledano iz toga delikatnog razdoblja odista bilo grandiozno ekumensko postignuće i zagovor jedinstvu svih kršćanskih crkva na tome anarhičnom i trusnom povijesnom području surove krajiške stvarnosti Vojne krajine.

Naposljetku, u kronici Crkvi, ostaje zapisano još jedno jezivo svjedočanstvo o besramnom krvoproliću i zgarištu starih ikonostasa, skriptorija i rukopisnih evanđelistara. Dvije kršćanske zajednice istočnog obreda, Rimokatolička crkva zapadnog obreda i Habsburška monarhija, sukobile su se i ostale u trajnom srazu narednih četiri stoljeća. Ako je ovdje išta zatajeno, kada govorimo o nesretnoj sudbini Marče, onda je zatajena sama bit Evanđelja i Krist. Previše krvi i ljudske zloće, spletki i kleveta, a premalo poruka bratske Isusove ljubavi. Nije samo Marča, kao jedno sakralno zdanje i kripta marčanskih vladika zauvijek opustošena, napuštena je na tom prostoru i jedna predivna ideja mira koja neumitno svijetli narodima svijeta već preko 2.000 godina. U tome je još veća tragedija, i još veći i bolniji četverostoljetni poraz.

I čije je sada Marča, komu ta osamljena ruševina pripada… Arkanđelima, Vojnoj krajini koje nema više, pozlaćenoj kruni koja se čuva u nekom elegantnom bečkom muzeju il’ raskošnoj dvorskoj carskoj riznici, crkvama u kojima se više ne čuju ni molitve, ni zazivi, ni zvona.

Tekst je financiran sredstvima Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.

Dražen ZETIĆ, 31. 08. 2026. godine