Tijekom povijesti, nemali broj puta postavljalo se pitanje smislenosti i svrhovitosti univerzuma u kojemu živimo. Mnogobrojni mislioci u ropotarnici povijesti pokušavali su svojim raznoraznim propitivanjima, idejama… teorijama dati finalna rješenja tim nepreglednim pitanjima. Kroz ta mukotrpna traženja nerijetko su religija i znanost dolazile u međusobne sukobe. Poante tih sukobljavanja vidljive su itekako i danas, osobito na području graničnih pitanja religije i znanosti. Ono što, u pogledu toga, svakako treba ponajprije istaknuti jesu zajedničke točke gdje se ove dvije suputnice susreću i razilaze. Stoga će problematika rasprave ovoga članka ići upravo tim katkada isuviše krivudavim putem. No, da bi današnji čovjek doista imao objektivan uvid u stvarna događanja prošlosti, ovdje je, prvenstveno iz te nakane, izložena: povijest, uzroci-posljedice, stajališta, teorije… ideje suvremene astrofizike i teologije stvaranja, te suodnosi kvantne mehanike i ontologije naspram (ne)postojanja slučajnosti, smislenosti i svrhovitosti univerzuma.
Bog i materija: tombola ili smisleni univerzum!?
«Suvremeno znanstveno gledanje sili nas… da mislimo na Stvoritelja, koji djeluje izvan prostora i vremena… upravo kao što se i umjetnik nalazi izvan svojega platna».
sir James Jeans
Smislenost planirane evolucije i konstrukcije svemira najočitija je na primjeru putovanja čestica svjetlosti (fotona) od Sunčeve jezgre do Sunčeve površine, kojemu za tu, naizgled bezazlenu relaciju, treba negdje oko 30 000 tisuća godina.[1] No, poanta spominjanja fotona ovdje nije u udaljenosti koju on mora prevaliti, negoli prvenstveno što se probijajući od jezgre do površine Sunca nebrojeno puta sudara s česticama plina koje mu mijenjajući smjer – ujedno umanjuju energiju i mijenjaju oblik iz gama zraka u skupine čestica vidljive svjetlosti. Takav besprijekorno iskonstruirani proces ne samo da ne može biti čisti akt slučajnosti, nego naprotiv – mora biti vrhunski stvaralački pothvat. [2]
«Pritom mislimo, na pr., na gravitacijsku konstantu, brzinu svjetlosti, naboj elektrona, masu protona itd. Da su vrijednosti tih temeljnih prirodnih konstanti samo malo drukčije, kozmički procesi bi zacijelo bili krenuli u jednom drukčijem smjeru, koji ne bi doveo do evolucije života, a time i do čovjeka. Tako na pr. neznatne varijacije tih temeljnih vrijednosti imale bi za posljedicu jedan posve drukčiji kozmički scenarij unutar kojega bi bilo nemoguća sinteza za život odlučujućih atoma kao što su ugljik, dušik i kisik.» [3]
Međutim, ateistički nastrojeni kozmolozi i dalje se antagonistički postavljaju naspram samoga spomena participacije Boga u stvaranju kozmosa. Zauzimajući takav negativistički stav spram religije i participacije Boga u stvaranje kozmosa, oni sve više sliče onome jahaču koji na pitanje kamo ide nerijetko zbunjeno odgovara: «Ne znam, pitajte konja».[4] U tom ćorsokaku suvremeni znanstvenici svakodnevno pokušavaju upaliti nekakve blitz–svjetiljke, nadajući se da će ga upravo one odvesti do izvora tajne za kojom ljudski rod traga već tisućama godina. Ali, upravo taj mukotrpni Sizifov posao često je proizvodio suprotne pojave koje su čovjeka nemali broj puta znale odvesti samo do još većih brodoloma i beznađa.
«Ovaj svijet ima viši smisao koji nadilazi njegove nemire, ili su istiniti samo ti nemiri. Valja živjeti s vremenom i umrijeti s njim, ili ga se osloboditi za jedan viši život.» [5]
Jer, tvrditi da je nešto takvo, iskonstruirano i do najmanjih čestica, evoluiralo sasvim slučajno, isto je kao uvjeravati ljude na ulici da će slučajnom trešnjom slova u nekoj vreći nastati neka knjiga (npr. Kad zaplaču šargije). Današnji čovjek često zaboravlja da se ne može besprijekorno pouzdavati u sebe i isključivo se oslanjati na ono gdje njegova intuicija može prodrijeti i što može eksploatirati. E. Cassier je imajući na umu upravo tu čovjekovu negativnu autarkiju napisao:
«Može li se zamisliti išta smješnije, da to bijedno i nesretno biće, koje ni samome sebi nije gospodar, nego je izloženo na milost i nemilost svemu i svačemu, sebe naziva gospodarom i vladarom svijeta za koji nema moći ni da mu upozna i najmanji dio, a kamoli da zapovijeda cjelinom.» [6]
Dakle, iz svega ovoga vidljivo je da je naturalizam bankrotirao, i da je supranaturalizam kao tumačenje prirode (kozmosa) pomoću nekoga natprirodnoga bića danas uvjerljivo najprihvatljivije obrazlaganje i razumijevanje legitimnih procesa i zakonitosti u prirodi (svemiru).
Nadalje, usporedivši to s jednoga drugoga diskursa – s biblijskim izvještajem o stvaranju, u prvom redu nailazimo na neke analogije. Naime, u samoj Bibliji [7] navodi se – da je Zemlja u početku bila pusta i prazna (hebr. veha’ arec hajtâh tohû vabohû), [8] odnosno nekakva neuređena i neoblikovana pramasa.
«Na temelju podataka dobivenih opažanjem svemira i proučavajući čestice u ubrzivačima čestica, ustanovilo se da su navodi iz knjige Postanka 1, 1 oduvijek bili točni. Početak je postojao. Staro, saznali smo, ne mora izaći iz mode.» [9]
Ove navode ujedno potvrđuju i posljednja astrofizička istraživanja američkoga Nacionalnoga laboratorija Brookhaven, o svemiru kao savršenome fluidu.[10] Naime, znanstvenici iz Brookhavena uspjeli su u akceleratoru čestica stvoriti novo stanje materije: vruću i gustu tekućinu sastavljenu od subatomskih čestica. Na osnovi tih istraživanja zaključili su da je rani svemir zapravo bio materija u obliku tekućine. Što se opet podudara sa svim religijsko–filozofskim mišljenjima – da je svemir u početku bio nekakva nesređena pramasa (tzv. juha čestica) u kaotičnom stanju, [11] na što također upućuju i iskazi grčkoga filozofa Anaksagore, koji govori o homeomerijama (prasjemenkama) u ranom svemiru (grč. spermata panton hrematon), koje je u red (kozmos) doveo nekakav um (grč. nous).
Dalje, spomenuvši podudarnosti minulih civilizacija i kultura kroz povijest u pogledu pitanja postojanja nekakve prvotne pramase, posebice pojam vode (kao tekućega oblika materije) nalazimo i u svim velikim civilizacijama: Egiptu, Mezopotamiji, Ugaritu, kod Hetita, u Vedskim spisima, Jonskim mitovima… [12]
Pošto smo razriješili nedoumice oko smislenosti svemira i hotimične kozmičke tombole, valja nam ustvrditi da svijet u kojemu neminovno egzistiramo «jest». Poglavito polazeći od aksioma da svijet jest sasvim je razvidno da mora postojati nešto što ga je stvorilo!
U liniji tih promišljanja svakako se treba dotaknuti i J. R. Boškovića, [13] koji je još u 18. st., razmišljajući o paralelnim svemirima, ustvrdio da sama materija nije mogla ni u kojemu slučaju postojati oduvijek, jer nije mogla postojati bez mirovanja i kretanja. Iz toga proizlazi da je nužno za stvaranje svemira bio potreban Stvoritelj (Opifex infinitus) i Stvaranje.[14]
Kozmološke teorije: željezni putovi Tantalovih muka
«Dakle, u kozmološki proces interveniraju, s jedne strane, ekspanzija, koja nastoji razbiti termičku ravnotežu između radijacije i materije, a, s druge strane, fizički procesi koji je nastoje ponovno uspostaviti.» [15]
Naime, iz prethodno navedenoga – sasvim je očita neosporna činjenica da je cjelokupni univerzum ustrojen na principu bipolarnosti. Odnosno, evidentno je da sama čovjekova spoznaja u promatranju prirodnih procesa i zakona, ukazuje na postojanje prisutnosti dviju uvijek oprečnih sila. U slučaju našega izlaganja o bipolarnosti, ponajprije možemo navesti da je prije šest godina otkrivena tamna energija koja ujedno čini 80 % svemira.[16] Naime, pretpostavlja se da tamna energija djeluje suprotno od gravitacijske sile, odnosno da umjesto privlačenja galaktika, ona galaktike gura dalje jedne od drugih.
Nadalje, u slučaju kozmologije i temeljnoga ustrojstva svemira, nadasve je bitno načiniti usporedbu sažimanja (skupljanja) i širenja (rastezanja) svemira. Još je Einstein početkom 20. st. smatrao svojom kolosalnom pogreškom uvođenje kozmološke konstante u jednadžbe, što se, promatrano iz perspektive suvremenih astrofizičkih istraživanja ne čini pogreškom:
«U ovome smo trenutku barem dva puta sigurniji nego prije da je Einsteinova kozmološka konstanta stvarnost, tj. čini nam se da se tamna energija ne mijenja dovoljno brzo (ako se uopće mijenja) da bi u bliskoj budućnosti mogla izazvati kraj svemira».
Dosadašnja najprihvatljivija teorija, Big Bang, [17] tek je donekle privela kraju znanstvene spekulacije i svojevoljna tumačenja o nastanku i razvoju svemira.
Ali nije do kraja razriješila sve moguće implikacije, koje se opet mogu različito tumačiti s racionalističkoga i kršćanskoga stajališta, što neprestano potvrđuju i svakodnevne znanstvene teorije o nastanku i razvoju svemira.
Govoreći o tim željeznim putovima Tantalovih muka suvremenih astrofizičara, ponajprije bi se bilo zgodno pozabaviti teorijom koju je još 1821. predložio Sales-Gyon Montlivault, po kojoj bi život na Zemlji mogle donijeti tzv. sjemenke s Mjeseca («panspermije»). To su tvrdili i slavni astronomi Fred Hoyle i Chandra Wickramsinghe postavivši 1970–ih teoriju pod istim imenom. Jedina razlika u teorijama je što su F. Hoyl i S. Wickramsinghe tvrdili da su komete (umjesto Mjeseca) za bombardiranje Zemlje donijele bakterije i viruse iz svemira od kojih je prije 4 milijarde godina nastao sav život, te da se i danas na taj način na naš planet donose biološke tvari. [18]
Sve te tvrdnje srodne su i zaključcima američkih astronoma, koji također tvrde kako je sasvim moguće da mikrobi putuju iz jednog u drugi sunčev sustav na stijenju s kopnenih planeta izbačenih u svemir nakon sudara s asteroidima, sijući tako život po galaksiji. Na to upućuju i statistike, kada pokazuju da bar jedan meteor u 100 milijuna godina biva izbačen s planeta našeg sunčevog sustava i uhvaćen u neki drugi zvjezdani sustav. Unatoč velikoj radijaciji i prijetnji opstanka mikroba, sasvim je moguće da bi meteori mogli prenijeti dobro zaštićene mikrobe na međuzvjezdane udaljenosti. [19]
Ta se tvrdnja nevjerojatno poklapa i s pretpostavkama molekularnoga biologa Richarda Lathea iz edinburškoga centra za istraživanje Pieta, koji smatra da je baš Mjesec potaknuo evoluciju prvih biomolekula sličnih DNK. Na to ukazuju i podaci poslani sa sonde Cassini, koja je u preletu kroz gornju atmosferu Titana uhvatila veliki broj složenih organskih spojeva kakvi su mogli izgraditi organske molekule na ranoj Zemlji? [20]
Jedinstvo povijesti duha i evolucije svemira
«Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih. Dan danu to objavljuje, a noć noći glas predaje. Nije to riječ, a ni govor nije, nije ni glas što se može čuti, al po svoj zemlji razliježe se jeka, riječi sve do nakraj svijeta sežu».
(Ps 19, 1-3)
Nastavljajući u duhu rasprave – kako iz kaosa postaje red – možemo navesti i francuskoga isusovca P. T. de Chardina, odnosno, chardinov nauk o evoluciji neosobnoga (bezličnoga) svijeta materije, koji prerastajući u duh postaje oličenje smisla, samosvijesti. Upravo on nam govori o evoluciji kao sustavnom procesu u kojem svijet postaje ne samo nešto nego i Netko.
Tu, govoreći o osobnosti, poglavito treba imati na umu činjenicu da Stvoritelj ne stvara gotove učinke, nego početne uzroke. Po tome bi shvaćanju čovjek bio ishodište koje svojim mišljenjem treba ujediniti sve prostore i egzistencije.
«Svo se naše dostojanstvo nalazi dakle u mišljenju.» [21]
Jer, mišljenje je zapravo najviši oblik života, po čemu je čovjek kao najmlađi sloj života i kao vrhunac biološke sinteze upravo biće koje može svojom sviješću i humanošću otvoriti nove vidike zajedništva i kulture.
«Svemir se danas našim očima ne ukazuje kao tvar, već kao misao. No svaka misao pretpostavlja jednog mislioca. Dokazi do kojih smo došli putem potvrđuju, da je fizički Univerzum imao svoje podrijetlo u Stvaralačkome činu.» [22]
Dakle, u tijeku vremena u kojemu živimo, suvremena znanost svojim apsolutističkim stremljenjima sve češće narušava tu ravnotežu ljudskoga mišljenja i kulture, pri tom dobrim dijelom svodeći čovjeka na bezlični komad materije, jer je nadasve…
«… nerazumna misao da postoji jedno savršeno i neizmjerno biće koje je samo od sebe (a se – D. Z.), a nije im nerazumna misao da mrtva materija egzistira sama od sebe i da je sama od sebe u vječnom razvoju prema životu i svjesnosti.» [23]
Suvremeni ateistički nastrojeni znanstvenici u protimbi su i sa suvremenim filozofima, jer, povrh toga što negiraju participaciju Božanske zamisli u konstrukciji i ustrojstvu svemira, oni također opovrgavaju i mogućnost da je svemir djelo nekoga – primjerice imanentnoga Anaksagorinoga nusa. Dakle, suvremena znanost, polazeći od svojih nadasve antagonističkih postulata, nastoji stubokom istisnuti religiju i filozofiju (bez kojih ne može egzistirati) izvan svih mogućih kolotečina društvenoga života suvremenoga čovjeka. [24]
No, naspram svih tih suicidalnih ideja suvremenih kozmologa, opet bi se valjalo nanovo dotaknuti onoga što je već ranije zastupao spominjani de Chardin. Upravo je de Chardin ponudio drugačije shvaćanje evolucije, prvenstveno je tumačeći kao proces kojim materijalni svijet neprestano evolucijom raste u duhu (od bezličnoga svijeta materije do samosvjesnih – razumnih bića), čiji je ujedno predstavnik i moderni čovjek današnjice.
«U tom smislu, moguće je shvatiti veličanstvenu intuiciju P. Teilharda de Chardina, prema kojoj bi bit ljudske avanture i slobode bio dinamizam, ekspanzija, evolucija, transformacija, santifikacija, spiritualizacija cjelokupne zbilje i uzdignuće čovjeka.« [25]
Nadalje, slijedom tih de Chardinovih razmišljanja, također nam i objava ukazuje na Boga koji tim aktom silazi u svijet materije, dok bi, s druge strane, zadaća znanosti zapravo bila da, otkrivajući nove svjetove, neprestano ukazuje na postupno evoluiranje materije koja tijekom tisuća godina kontinuirano raste u punin(i)u Duha.
«Bog stvara povlačeći se, prepuštajući svijetu da bude «autonoman» ili, u etimološkome smislu, da ima vlastite zakone.» [26]
Upravo nam o tome govore i zadnji evolucijski podaci, koji nedvojbeno pokazuju da je život možebitno počeo evoluirati prije nekih 3 milijarde i 800 milijuna godina. Višestanične biljke prije 750 milijuna godina, sisavci prije 165 milijuna godina, hominidi prije 5 milijuna godina, vrsta homo prije 2, 5 milijuna godina, vrsta homo sapiensa prije 200 tisuća godina, i na koncu vrsta homo neandertalaca prije 30 000 tisuća godina. [27]
Iz svih ovdje izloženih podataka sasvim je bjelodano da čovjek nije stvoren kao gotov proizvod, nego samo kao ishodište, koje je neprekidno moralo evoluirati, jer je i sam evolutivni uzrok i ishodište stvaralačkoga čina u svemiru. Dakle, tu se ujedinjuju povijest duha i evolucija svemira, te se najdublje u samoj biti prožimlju i nadopunjuju.
U usporedbi sa svim navedenim padaju i mnoge tvrdnje ateistički nastrojenih znanstvenika, recimo franc. biologa Jacquesa Monoda, koji je između ostaloga izjavio, da:
«Stara vjerovanja, svečano zapisana, leže razbijena, razlupana na komadiće: čovjek konačno zna da je potpuno sam u bezosjećajnoj ogromnosti svemira, iz kojega se uzdigao pukim slučajem…». [28]
No, život se sasvim očigledno ne može razviti(jati) slučajnošću. To bi bilo slično tvrdnjama da negdje postoje četverouglaste kružnice, okrugli kvadrati ili pak da će se opeke prilikom bacanja s nekoga n–kata složiti same u neki stup (red).
Komplementarnost ili divergencija fizike i metafizike
«Znanost ne samo da je kompatibilna sa spiritualnošću, ona je duboki izvor spiritualnosti.» [29]
Suvremene polemike koje se upravo vode na području kozmologije između religije i znanosti – umjesto da nastoje doprinijeti integraciji religije i znanosti, i pronalaženju spona koje bi eventualno doprinosile čovjekovu razvoju[30] – nerijetko doprinose suprotnome učinku i udaljavanju dvaju jedrenjaka na dugoj plovidbi prema zajedničkome svjetioniku: istini.
«Teolozi su vrlo zahvalni za male milosti, i oni se ne brinu kakvog Boga im znanstvenik nudi tako dugo dok im Ga uopće nudi.» [31]
Nažalost, suvremeni astrofizičari, zauzimajući takav negativističko–scijentistički stav, samo još intenzivnije doprinose rušenjima zajedničkoga savezništva religije i znanosti u otkrivanju odgovora na pitanja koja cjelokupno čovječanstvo kopkaju već tisućama godina. No, treba primijetiti da pri tome uzaludnome negiranju oni sve više sliče onim raspravljačima koji držeći lulu u ustima i dalje prekopavaju sve ladice, svejedno je svaki put iznova tražeći. Prava slika takvih uzaludnih prekopavanja nedvojbeno su i razmišljanja S. W. Hawkinga, koji i sam držeći lulu u ustima – svaki put iznova prekopavajući sve ladice-tvrdi da se svemir:
«… zapravo, može zamisliti (jedino – D. Z.) kao divovski kasino u kojeg se u svakoj prigodi bacaju kocke i okreće rulet.» [32]
No, polazeći od usporedbe Schellingova učenja o potencijama s pretpostavkama i nalazima suvremenih kozmoloških teorija, možemo ustvrditi da je i Schelling smatrao, da sam početak u vremenu nije dostupan znanosti o stvarima bez ontologijskih postavki.[33] U tome se slagao i Descarts, koji je u «Načelima filozofije» naglašavao da je fizika ovisna o metafizici. Odnosno, da fizikalna načela nužno moraju slijediti iz metafizičkih postavki. [34]
Sasvim sigurno, potrebno je spomenuti i posljednja iznašašća kvantne fizike i u prvom redu istaknuti M. Plancka [35] i W. Heisenberga, koji su svojim otkrićima diskontinuiteta i indeterminacije pokrenuli lavinu i uskratili apsolutnost fizici da kao mjerodavan sudac determinira procese u prirodi. [36]
«Stoga u kozmologiji moramo nužno, iako s potrebnim oprezom prihvaćati i činjenice koje ne možemo verificirati.» [37]
U svakom slučaju, ovdje religija i znanost nemaju potrebe biti u sukobu, jer su dvije suputnice s različitim diskursima, dvije brodice koje plove prema istoj luci, istom svjetioniku: istini.
U duhu tih razmišljanja nastaviti ćemo komparirati povijesni suodnos religije i znanosti. [38]
Odnos religije i znanosti kroz povijest
«Upravo najveći prirodoslovci svih vremena, ljudi poput Keplera, Newtona, Leibniza, bili su prožeti dubokom religioznošću. U početku naše kulturne epohe bili su njegovatelji prirodoslovlja i čuvari religije vezani dapače personalnim jedinstvom… Znanstveni istraživački rad se odvijao u srednjem vijeku, načelno, u monaškim ćelijama.»
Max Planck
U kontekstu tih promišljanja mogla bi se navesti ponajprije škola u Chartesu, koja je prema riječima A. Ćubelića nesumnjivo bila povlašteni trenutak religije i znanosti u povijesti. [39] Ovdje se posebice ističe jedna relevantna ličnost, a to je svakako papa iz 1000. god., Silvestar II, koji je u ono doba zasigurno bio jedan od ponajboljih matematičara i astronoma svoga vremena.
Zatim, govoreći u povijesnome kontekstu, treba istaknuti i biskupa Oresmiusa, koji je nekoliko stoljeća prije Galilea i Einsteina predskazivao načela relativnosti, pa, slijedom tih mišljenja, i kardinala Cusanusa, [40] koji je još u 15. stoljeću po prvi puta uveo pojam beskonačnoga svemira, gotovo dva stoljeća prije G. Bruna. Uz navedene mislioce, svakako značajno mjesto zauzima i Petrus Gassendi (16. st.), koji je u svojoj renesansnoj filozofiji među prvima smatrao da je atome stvorio Bog.
Što se tiče slučaja G. Galileja [41] i G. Bruna [42] i povijesnoga konteksta u kojemu su se te okolnosti događale, mogu se navesti neka tri provizorno ozbiljnija razloga:
- površnost znanosti, odnosno njezina nemogućnost da sveobuhvatno protumači prirodne procese i zakonitosti, pri čemu se nerijetko tražilo uporište u samoj Bibliji;
- nemogućnost utvrđivanja granica znanosti i kojekakvih magijskih (alkemija i sl.) djelovanja;
– i, kao treći razlog, crkveno nepoštivanje autonomije znanosti može se pronaći i u činjenici da su se proširile mnogobrojne hereze koje su Crkvu ponukale da alarmantno reagira, pri tome se dobrim djelom uplićući u autonomiju znanosti u pogledu proučavanja prirodnih procesa i zakonitosti;
Povrh svega, i sam je Galileo pogoršao stvari time što je tvrdio da su navodi u Bibliji, koji su a priori u protimbi sa znanstvenom istinom i zdravim razumom, zapravo alegorije. Čak je navodno bio izjavio da su oni koji ne vide očiglednu logiku dokaza protiv geocentričnog svemira uistinu zadrti glupani. [43]
«No bit toga sukoba često je bila zaobilažena a prikaz najčešće krajnje pojednostavljen ili iskrivljen i opterećen ideološkim predrasudama. Stoga je zanimljivo i potrebno cjelovitije sagledati Galilejev proces s kritičke distance i bez ideoloških predrasuda.» [44]
No, gledano iz suvremene perspektive s nekom objektivno-kritičkom distancom, također treba priznati i vrednovati pokušaje koje je Katolička Crkva nastojala poduzeti tijekom posljednjih 200 godina u pogledu neprekidnih poboljšavanja suodnosa religije i znanosti.
Tu opravdano ponajprije treba istaknuti osnutak Vatikanske zvjezdarnice po nalogu pape Lava XIII. 1891. god., [45] gdje je vrijedno spomenuti i oca Angela Seccia (službenoga papinskoga astronoma) koji je po identičnoj svjetlosti promatranoj spektroskopom donio zaključak da je Sunce zvijezda i da su druge zvijezde članovi istoga Sunčevoga sustava.
Zatim, osnivanje Papinske akademije znanosti (Pijo XI.) 28. listopada 1936., čime je zapravo podignuta na višu razinu prijašnja akademija «Nuovi Lincei» (čiji je član od 1610. bio i G. Galilei).
Spominjući osnutak Papinske akademije znanosti, u prvom redu nailazimo na jednoga eminentnoga znanstvenika svjetskoga glasa i oca teorije Big Banga, belgijskoga isusovca Georga Lemaitrea koji je 1930. predložio teoriju praatoma. [46]
Na samom ulasku u treće tisućljeće, religija, koristeći znanstvene rezultate, neprestano nastoji što pronicljivije prodrijeti u još neke neobjašnjene pojave u vremenu, svesrdno pokušavajući razumjeti što su čudesa, misteriji, anomalije i okultni fenomeni. Dakle, uključujući se u mnogobrojne međunarodne projekte, što obuhvatnije želi doprinijeti integraciji ljudske kulture i društva. O tome ponajbolje govori i primjer kardinala Merciera koji je u Viši institut u Louvainu uključio nastavu filozofije i laboratorije eksperimentalnih znanosti. [47] No, isto tako treba naglasiti da se katolička sveučilišta neophodno moraju oprijeti bilo kakvim zamislima o konfesionalizaciji znanosti, jer bi to u svakom slučaju više razjedinilo negoli otvorilo širi put za zajedničko djelovanje religije i znanosti u povijesti kulture i civilizacije.
To je u izjavi od 1. lipnja 1988. naglasio i sam Ivan Pavao II, pri tome posebice istaknuvši kako je izričito protiv:
«… nekritičnog i prebrzog korištenja novih teorija, kao što je Big Bang u kozmologiji u apologetske svrhe.« [48]
Najbolji primjer proširivanja većega puta za zajednički hod religija i znanosti može se pronaći u zajedničkome pothvatu osnivanja europskoga udruženja ESSSAT (European Society for the Study of Science and Theology – Europsko društvo za proučavanje znanosti i teologije). [49] Na osnovu toga su i američki sociolozi svoju tezu o postupnom odumiranju religija u zadnje vrijeme počeli s pravom mijenjati s tezom o nedvojbenom opstanku religija (eng. persistence of religion).[50]
I na kraju, što se tiče znanstvene edukacije (kada smo već pobliže dotaknuli onu što se već pokušava provesti na teološkim učilištima), biti će dovoljno istaknuti riječi A. Einsteina, koje u prilog ovome dosadašnjem izlaganju ponajbolje ukazuju na suštinu eventualnih daljnjih problema:
«Nije dovoljno podučavati čovjeka za usku specijalizaciju. Time on doduše postaje jedna vrsta korisnog stroja, ali ne i skladno razvijena ličnost. Bitno je da se u učenika usadi razumijevanje i živi osjećaj za vrijednosti kojima je dostojno težiti. On mora usvojiti smisao za lijepo i za moralno dobro. Inače je on sa svojim specijaliziranim znanjem – više nalik dobro treniranom psu negoli li skladnom razvijenom biću. On mora naučiti da razumije motive ljudskih bića, njihove iluzije i njihove patnje te da tako sagradi pravilan odnos prema ljudima s kojima se susreće i prema ljudskoj zajednici.» [51]
I u čemu bi bio ključ svega izloženoga? Pa, mišljenja sam da bi nekakav ključ za rješavanje svih mogućih daljnjih sukoba između religije i znanosti bio upravo u obostranome izbjegavanju, bilo sa strane znanosti (scijentizma) ili pak religije (fideizma). Između tih dviju krajnosti nalazi se odgovor za konkretna čovjeka, njegove svakodnevne potrebe, pitanja i patnje. Samo usmjerene ka tome jedinstvenome cilju (religija i znanost), zajedničkim snagama mogu oblikovati i humanizirati stvarnost u kojoj obje suputnice imaju neizostavno i ključno mjesto. Dakako, pri tome se ne isključujući, nego jedino konstantno nadopunjujući.
Bibliografija
BEZIĆ, I., Znanost i vjera, u: Crkva u svijetu 37 (2/2002).
BIŽACA, N., Božje djelovanje u svijetu dinamičkih procesa, u: Filozofska istraživanja 23 (4/2003).
BOURG-GUISEPPE, M., Znanost i vjera – postoji li tu problem?, u: Crkva u svijetu 15 (3/1980).
BOŠKOVIĆ, R. J., O zakonu neprekinutosti, Zagreb 1996.
BROOKS, J., Počeci života, Zagreb 1987.
CAMUS, A., Mit o Sizifu, Zagreb 1998.
CASSIRER, E., Ogled o čovjeku. Uvod u filozofiju ljudske kulture, Rijeka 1978.
CUOPER, H. / HENBEST, N., Enciklopedija svemira, Zagreb ²2004.
ĆUBELIĆ, A., Znanost i teologija u XII. stoljeću, u: Filozofska istraživanja 23 (4/2003).
DAVIES, D., Peto čudo, Zagreb 2001.
DERADO, I., Novi pogled na znanost i religiju, u: Bogoslovska smotra 70 (4/1999).
DOMAZET, A., Kršćanska duhovnost u ozračju pluralizma, u: Crkva u svijetu 38 (1/2003).
EINSTEIN, A., Moj pogled na svijet, Zagreb 1992.
FERRETTI, C. T., Creatio continua: budućnost i stvaranje, u: Svesci (105-106/2001).
FILKIN, D., Svemir Stephena Hawkinga, Zagreb 1997.
HÄRING, B., Kristov zakon, Zagreb (2/1980).
HAWKING, S. W., Svemir u orahovoj ljusci, Zagreb 2001.
JURAS, Z. I., Vrijeme u Schellingovoj filozofiji prirode, u: Filozofska istraživanja 21 (2-3/2001).
KASPER, W., Narav – milost – kultura. O značenju suvremene sekularizacije, u: Crkva u svijetu 39 (4/2004).
KEŠINA, I., O atomu – od Demokrita do kvantne fizike, u: Crkva u svijetu 29 (3/1994).
KEŠINA, I., Prirodoslovni i religiozni pogled na svijet, u: Crkva u svijetu 33 (2/1998).
KEŠINA, I., Granična pitanja filozofije, teologije i prirodnih znanosti u prosudbi Vjekoslava Bajsića, u: Bogoslovska smotra 72 (1/2002).
KUCKLICK, C., Galilejeva zabluda, u: Bilten – franjevačke teologije Sarajevo 31 (1-2/2004).
KUSIĆ, A., Max Planck – fizičar i vjernik, u: Crkva u svijetu 27 (4/1992).
KUSIĆ, A., Teologija i prirodna znanost, u: Crkva u svijetu 29 (1/1994).
KUSIĆ, A., Dodaci članku «Novi pogled na znanost i religiju», u: Bogoslovska smotra 70 (3-4/2000).
KUŠAR, S., Religija i znanost, u: Svesci (82-84/1994).
KUTLEŠA, S., Prirodno – filozofijski pojmovi Ruđera Boškovića, Zagreb 1994.
LAMBERT, D., Znanosti i teologija. Oblici dijaloga, Zagreb 2003.
MALDAME, J.-M., Znanost i vjera, složeni odnosi, u: Filozofska istraživanja 23 (4/2003).
MATULIĆ, T., Stvaranje tehno s@piensa, u: Bogoslovska smotra 72 (1/2002).
MATULIĆ, T., Kozmocentrizam, u: Glas koncila, 27 (1619), 3.7.2005.
McNAB, D. / YOUNGER, J., Planeti, Zagreb 1999.
PAAR, V., Suvremeni pogled na Petrićev planetni sustav, u: Filozofska istraživanja 18 (1/1998).
PAAR, V., Slučaj Galilei – dvostruka revizija, u: Bogoslovska smotra 69 (4/1997).
RAUGLAUDRE, N. DE., Znanstvenici u traganju za teologijom, u: Svesci (101-102/2000).
REBIĆ, A., Središnje teme staroga zavjeta. Biblijskoteološki pregled starozavjetne poruke, Zagreb 1996.
REBIĆ, A., Stvaranje svijeta i čovjeka, Zagreb 1996.
SAGAN, C., Svijet progonjen demonima. Znanost kao svijeća u tami, Zagreb 2000.
SCHROEDER, G., Božja znanost. Pomirba znanstvene i biblijske mudrosti, Zagreb 2000.
SMITH, A. E., Postanak čovjeka i njegova sudbina, Zagreb 1991.
ŠKARICA, D., Spoznaja i metoda u Ruđera Boškovića, Zagreb 2000.
TADIĆ, I., Kaos, logos i suvremena kozmologija, u: Crkva u svijetu 31 (2/1996).
TOMIĆ, C., Čovjek i kozmos u biblijskoj perspektivi, u: Crkva u svijetu 23 (2/1988).
TUĆAN, B., Kozmologija i božja opstojnost, u: Obnovljenom životu 50 (5/1985).
W e b (izvori)
www. Astronomija%20net\Astronomija%20zvijezda%20guta.htm
www.indeks.hr/clanakprint.aspex?id=261105
www. iskon.hr/znanost/page/2004/02/25/0207006.html
www. iskon.hr/znanost/page/2004/03/23/0214006.html
www. Iskon.hr/znanost/page/2001/04/1174117006.html
www. Iskon.hr/znanost/page/2003711/18/0156006.html
Podnožne napomene:
[1] Usp. H. CUOPER / N. HENBEST, Enciklopedija svemira, Zagreb ²2004.
[2] B. TUĆAN, Kozmologija i božja opstojnost, u: Obnovljenom životu 50 (5/ 1985), str. 422-434.
[3] N. BIŽACA, Božje djelovanje u svijetu dinamičkih procesa, u: Filozofska istraživanja 23 (4/2003), str. 937.
[4] Usp. I. BEZIĆ, Znanost i vjera, u: Crkva u svijetu 37 (2/2002), str. 199-222.
[5] A. CAMUS, Mit o Sizifu, Zagreb 1998., str. 77.
[6] E. CASSIRER, Ogled o čovjeku. Uvod u filozofiju ljudske kulture, Rijeka 1978., str. 29.
[7] C. TOMIĆ, Čovjek i kozmos u biblijskoj perspektivi, u: Crkva u svijetu 23 (2/1988), str. 137-142.
[8] Usp. A. REBIĆ, Stvaranje svijeta i čovjeka, Zagreb 1996., str. 57.
[9] G. SCHROEDER, Božja znanost. Pomirba znanstvene i biblijske mudrosti, str. 33, Zagreb 2000.
[10] www.indeks.hr/clanakprint.aspex?id=261105
[11] Usp. A. REBIĆ, Središnje staroga zavjeta. Biblijskoteološki pregled starozavjetne poruke, Zagreb 1996.
[12] C. T. FERRETTI, Creatio continua: budućnost i stvaranje, u: Svesci (105-106/2001), str. 41-62.
[13] Usp. D. ŠKARICA, Spoznaja i metoda u Ruđera Boškovića, Zagreb 2000; S. KUTLEŠA, Prirodno – filozofijski pojmovi Ruđera Boškovića, Zagreb 1994.
[14] Pri tome, pobivši Talesa koji je smatrao da se prapočelo svih stvari jedino može nalaziti u materijalnome obliku; usp. BOŠKOVIĆ, R. J., O zakonu neprekinutosti, Zagreb 1996.
[15] C. T. FERRETI, Creatio continua: budućnost i stvaranje, u: Svesci (105-106/2001), str. 50.
[16] www. iskon.hr/znanost/page/2004/02/25/0207006.html
[17] Sama potvrda starosti svemira doživjela je nanovo svoju afirmaciju kada je nedavno otkrivena nova galaksija iz vremena nastanka svemira. Čija se starost procjenjuje na 13, 4 milijardi godina, to otkriće produbilo je nanovo naše saznanje o tome kako su i kada formirane prve zvijezde i galaksije u svemiru.
[18] Jay Melosh je bio uzgojio bakterijske spore tvrdeći da su izvanzemaljski organizmi stigli na Zemlju slični našima. Još je ranije bio dokazao da mikrobi mogu putovati na meteorima unutar našeg Sunčevog sustava, ali nije vjerovao da mogu preživjeti put od nekoliko milijuna godina koliko je potrebno za putovanje između zvijezda.
[19] Što je i sam predlagao njemački fizičar H. E. Richter, smatrajući da bi neki meteoriti ili kometi, mogli na zemlju donijeti život. Ukoliko bi se samo malo pri svojim putanjama okrznuli atmosferu nekog planeta i odjurili dalje (prenoseći to na drugi planet). Naravno, pri tome noseći sa sobom te mikroorganizme koji bi navodno lebdjeli u atmosferi dotičnoga planeta.
[20] www. iskon.hr/znanost/page/2004/03/23/0214006.html
[21] A. AKRAP, Susret – otkrivanje bitka, u: Služba božja 44 (4/2004), str. 14.
[22] Izjava zabilježena od A. Fleminga.
[23] A. KUSIĆ, Uklapanje misli Tome Akvinskoga u suvremena kozmogonijska shvaćanja i mentalitet, u: Obnovljeni život 31 (1/1976), str. 72.
[24] T. MATULIĆ, Kozmocentrizam, u: Glas koncila, 27 (1619), 3.7.2005.
[25] A. DOMAZET, Kršćanska duhovnost u ozračju pluralizma, u: Crkva u svijetu 38 (1/2003), str. 41-73.
[26] D. LAMBERT, Znanosti i teologija. Oblici dijaloga, Zagreb 2003., str. 48.
[27] Usp. C. T. FERRETTI, Creatio continua: budućnost i stvaranje, u: Svesci (105-106/2001), str. 49.
[28] P. DAVIES, Peto čudo, Zagreb 2001., str. 38-42
[29] C. SAGAN, Svijet progonjen demonima. Znanost kao svijeća u tami, Zagreb 2000., str. 42.
[30] M. BOURG-GUISEPPE, Znanost i vjera – postoji li tu problem?, u: Crkva u svijetu 15 (3/1980), str. 249-255; KEŠINA, I., Prirodoslovni i religiozni pogled na svijet, u: Crkva u svijetu 33 (2/1998), str. 148.
[31] J. PANINIĆ, O prošlosti svemira i razvoju kozmološke misli, u: Crkva u svijetu 40 (1/2005), str. 95.
[32] S. W. HAWKING, Svemir u orahovoj ljusci, Zagreb 2001., str. 79-80.
[33] Usp. Z. I. JURAS, Vrijeme u Schellingovoj filozofiji prirode, u: Filozofska istraživanja 21 (2-3/2001), str. 311.
[34] Usp. N. DE RAUGLAUDRE, Znanstvenici u traganju za teologijom, u: Svesci (101-102/2000), str. 55-60.
[35] usp. I. DERADO, Novi pogled na znanost i religiju, u: Bogoslovska smotra 70 (4/1999); A. KUSIĆ, Dodaci članku «Novi pogled na znanost i religiju», u: Bogoslovska smotra 70 (3-4/2000)
[36] Usp. I. KEŠINA, O atomu – od Demokrita do kvantne fizike, u: Crkva u svijetu 29 (3/1994), str. 231-237; A. KUSIĆ, Max Planck – fizičar i vjernik, u: Crkva u svijetu 27 (4/1992); I. TADIĆ, Kaos, logos i suvremena kozmologija, u: Crkva u svijetu 31 (2/1996), str. 118-129.
[37] Usp. C. T. FERRETTI, Creatio continua: budućnost i stvaranje, u: Svesci (105-106/2001), str. 52.
[38] A. KUSIĆ, Teologija i prirodna znanost, u: Crkva u svijetu 29 (1/1994).
[39] A. ĆUBELIĆ, Znanost i teologija u XII. stoljeću, u: Filozofska istraživanja 23 (4/2003), str. 1013-1028.
[40] V. PAAR, Suvremeni pogled na Petrićev planetni sustav, u: Filozofska istraživanja 18 (1/1998), str. 46.
[41] N. DE RAUGLAUDRE, Znanstvenici u traganju za teologijom, u: Svesci (101-102/2000), str. 55-60.
[42] Usp. P. POUPARD, Taženje oproštenja: slučaj Giordano Buno, u: Svesci (101-102/2000), str. 50-54.
[43] D. FILKIN, Svemir Stephena Hawkinga, Zagreb 1997., str. 45.
[44] V. PAAR, Slučaj Galilei – dvostruka revizija, u: Bogoslovska smotra 69 (4/1997), str. 504; I. KEŠINA, Granična pitanja filozofije, teologije i prirodnih znanosti u prosudbi Vjekoslava Bajsića, u: Bogoslovska smotra 72 (1/2002), str. 7-28.
[45] S. KUŠAR, Religija i znanost od antagonizma do dijaloga. Perspektive crkvenog učiteljstva, u: Svesci (82-84/1994), str. 3-17.
[46] Odnosno da je svijet bio u početku u obliku praatoma, koji se potom nastavio rasti i širiti poput stabla hrasta iz sjemenke žira; J. PLANINIĆ, O porijeklu i budućnosti svemira, u: Crkva u svijetu 35 (1/2000), str. 35.
[47] D. LAMBERT, Znanosti i teologija. Oblici dijaloga, Zagreb 2003., str. 205.
[48] J. PLANINIĆ, O prošlosti svemira i razvoju kozmološke misli, u: Crkva u svijetu 40 (1/2005), str. 96.
[49] J. – M. MALDAMé, Znanost i vjera, složeni odnosi, u: Filozofska istraživanja 23 (4/2003), str. 862; T. MATULIĆ, Stvaranje tehno s@piensa, u: Bogoslovska smotra 72 (1/2002), str. 163-171.
[50] W. KASPER, Narav – milost – kultura. O značenju suvremene sekularizacije, u: Crkva u svijetu 39 (4/2004), str. 465.
[51] A. EINSTEIN, Moj pogled na svijet, Zagreb 1992., str. 40.