Jedinstvo u različitosti. Svaka kršćanska crkva teži što cjelovitijem nasljedovanju evanđeoskih vrijednosti i baštine. To čini raznim jezicima, kulturama i ritualima. Bogastvom različitih napjeva i zahvala, adoracija i poklika. U ljepoti ukrašenih crkvenih predmeta i ruha, drevnih liturgija i molitvenih zaziva. Sama suština kršćanstva odvajkada je usmjerena prema što izvornijem življenju nepatvorenih kršćanskih ideja i poruka. Nasljedovanje takve rigidne prakse, odricanja i žrtvovanja, uvijek u sebi zaziva čin strahopoštovanja i patnje. Kršćanstvo nije moguće živjeti bez savjesti, duboke kontemplacije i asketike, trpljenja i poruge. Kršćanin se ne rađa preko noći samo nekim pukim formalizmom i mehaničkim izgovoranjem unaprijed skovanih višestoljetnih obrazaca i formula vjere. Kršćanin se jedino postaje mukotrpnim, svakodnevnim življenjem u oporosti i ljepoti svakodnevnog ritma i dinamike života. U tim životnim havarijama i haribdama, pojavljuju se sva iskušenja i darovi ljudske egzistencije, njezine prilike i propusti, očajanja i ispunjenja.
Od same pojave kršćanstva u današnjim predjelima Bliskog istoka, uvijek su postojale razne kršćanske zajednice i sljedbe, redovnički samostani il’ manastiri, tumačenja i vjerovanja. Svi ti oblici štovanja sakralnog i svetog, kroz historiju čovječanstva imali su svoje mjesto i ulogu. Ponekad su to bili oblici političkog otpora i pobune, neumjerene vjerske nesnošljivosti i istrjebljenja, nehumanog isticanja svoje društvene priveligiranosti i posebnosti. Takvi nasilni pothvati počesto su skončavali krvavim ishodima i obračunima, surovim smaknućima i pogubljenjima, zabranama i paležima.
Grkokatolička crkva je dijete ljubavi kršćanskih crkava Istoka i Zapada, povijesne drame koja je se naprosto u nekom trenutku morala zbiti. U tom duhovnom ozračju hoda prema Jedinstvu, prošla je, i prolazi jedan težak put mučeništva i apostolskog nasljedovanja. Moli u tišini svojih velebnih katedrala, crkvica, kapelica i sjemeništa. Strpljivo se iznutra izgrađuje, produbljuje i raste. Njegujući revno svoju eklezijalnu svijest kroz obrazovanja novih pokoljenja studenata i svećenika, posvećenih monaških muških i ženskih zajednica.
Od samih začetaka unijaćenja 1611. u Staroj Marči ponad Ivanić grada, prolazila je kroz burne periode misonarskog hoda prema zajedništvu sa Svetom Stolicom. Na tim bremenitim vjetrometinama, vajka je nastojala u svojim predanim nadahnućima kroz ova četiri stoljeća, postojati kao prvenstveno zasebna crkvena institucija, zatim obrazovno – prosvjetna ustanova i hvalevrijedna navjestiteljica evanđeoske poruke kroz nadana protekla stoljeća. U liturgijskoj molitvi istočnog obreda, svojih malazijskih svetaca i mučenika, vjekovima navješćuje vrela kršćanske ideje i poruke. U toj kerigmatskoj misiji posrednika između Istoka i Zapada, velikih kultura i civilizacija, nema joj ni dandanas vjerodostojne zamijene.
Upravo je Grkokatolička crkva u Hrvatskoj, jedno od najzahvalnijih ozračja za ekumenski dijalog i dublje vjersko razumijevanje kršćanske tradicije i baštine Istoka i Zapada. Kako u doba arhimandrita Simeona Vratanje iz Stare Marče, tako i u današnjem užurbanom vremenu kaotičnih meteža društvene svakodnevnice i ratova. Sama ekumenska dimezija Grkokatoličke crkve, ogleda se u njenoj unutarnoj etničkoj raznovrsnosti nacija. Pa tako uz vjernike iz Hrvatske, također se nalazi značajan broj pripadnika ukrajinskih i rusinskih vjernika (doseljenih iz Rusije i Galicije u Bačku, Srijem i Slavoniju), te nekad makedonskih (od 1860. do 2001.) i rumunjskih unijata.
No, kolikog god se činilo da je Grkokatolička crkva imala veliku potporu ondašnjih vlastodržaca (sjedišta moći u Beču i Zagrebu), uvijek su tu bili u prvom planu posrijedi modeli ‘potkusiravanja’ za njihove trenutačne aspiracije i igrokoza monarhija i nadbiskupija. Kako su većinom grkokatolički vjernici u to vrijeme obitovali na područjima Stare Marče, Žumberka kao uskoci ratnici, predani čuvari granica carstva u Vojnoj krajini naspram Osmanlija, uvijek je se njihovim sudbinom kao prikriveno i javno pokušavalo trgovati. Uz suptilne metode bečkog dvora il’ zagrebačke kurije (pokušaji latinizacije), tu su svoju gnjev nerijetko ispoljavali i pravoslavni kaluđeri pod utjecajem ondašnje Pećke patrijaršije (pitanje ovlasti i posvećenja vladika). Kao prva žrtve te vjerske netrepljivosti, stradalo je i velebno vjersko rasadište u Staroj Marči 1739. godine, kojemu će nešto kumovati i nestanak grkokatolika južno od Kupe, ali i cijele Grkokatolička slavonske eparhija (1699.-1704.).
Odlukom pape Pia VI. (bula Charitas illa), 16. lipnja 1777. premješta se sjedište biskupije iz Marče u Križevce, koje sljedeće 2027. godine slavi veliki jubilej 250. godina postojanja i djelovanja u Zagrebačkoj mitropoliji.
Tkst je financiran sredstvima Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
Dražen ZETIĆ, 28. 08. 2026.
