Dražen Zetić: Ne zahatori mi noćas prijatelju…

… ne zahatori Mi noćas prijatelju

… ispreturani kijametski dani k’o šljive u sepetu. Ispred stare džamije sabiru se neka romska djeca. Prose… izdisajima gladnih dječjih usta; bizarni prizori k’o u nekom Hitchcockovom filmu: grakću vrane… Pokoja zalutala kap kiše nad zvonikom sv. Ante. Zadrijemale ćuprije. Sarajevo. Grad u kojemu su kiše i predugo padale… a sunce i prečesto bilo protjerano iznad Trebevića… Poslije rasrđenih valija s okolnih brda, i cvrkuti ptica su znali zamrijeti, golubovi odletjeti… Poginuli vojnici… crvene rijeke krvi k’o proplakane majčine suze… k’o će izbrojiti… k’o će zapamtiti ta imena, dane kad su rođeni… nek’ im Džibrail po Allahovim ajetima sudi… U tišini bijelih zidova čovjek srce vječnosti raskriva… Ne zahatori mi noćas prijatelju – što tvoje mezarje sve rjeđe obilazim… što te u sabah – namazu počesto ne spominjem… Mirišu proljeća u svilenim baš – čaršijskim mahramama… cvatu zumbuli kao nekad u skučenim komšijskim verandama… urankom banu svitanja – u času osvanu poput neka anakrona aveta kroz vjekovnu samoću ćutljivih fratarskih vitraja… Jednog dana će se djeca iz lahka sna probuditi, potrčat’ će našim mahalama – kako smo i mi nekad k’o djeca trčali…

Dražen Zetić