Varcarsko čeljade

zapisi o fra Ivanu Franji Jukiću

Ivan Franjo Jukić - pastel on paper, 48cmx33,5cm, 2014, by Mirjana Nikolić. https://www.youtube.com/watch?v=og1MaJPbsew
0

Na okrajku carstva, dunjalucima pustih čaršijskih raskršća, četiri stoljeća danka u krvi. Jarmu. Jadu. Pod prijetnjom oštrih sablji otetih sinova od krhkih majčinih njedara. Ognjišta. Nespokojna očeva pogleda. Janjičari. Rišćani. Raja. Odžakluk.

Sultanovim fermenom u balkanskom ejaletu, pobunjenoj provinciji. Omer paša Latas. Kockarsko. Graničarsko dijete. Ličanin. Austro – ugarski  kadet iz ogulinske regimente. Despot. Krvnik. Gordi konjanik. Serdar ekrem. Glavni  lik iz (četiri desetljeća pisane) posljednje nedovršene knjige. 

Ustanci. Ajduci. Posrebrena zemlja. Bosna. Rasanjana. Bosonoga. Okrvavljena.  Oplakana. Osramoćena. Izdana k’o armenska čeljad Nagorna Karabaha. Povijene suncokretove latice sivilom pepela prekrivenog tmurnog neba.

Lijepa u dronjcima. Majušnom sjaju narandžaste kriške ozarena vrletna sunca. Golobradim kamenim stećcima. Raznobojnim istkanim perzijskim ćilimima. Porumenjelom lišću dugih jeseni na samozatajnim planinskim  vrelima. 

Redovničkim konviktima. Kraljevskim gradovima sljedbenika onoga nepoznatog  postolara iz Judeje. Kojega će za par dana poput bilo kojega  drumskoga razbojnika izdati jednim poljupcem. 

Što bi ono travničko siroče Andrić re’ko: „I u snu valja biti na oprezu.“

Ni četrdeset godina. U hrapavom suknu umbrijskoga prosjaka Franje. Ivan Frane Jukić.  Od oca Joze i matere Kate. Franjevac. Fojnički samostan. Zlatarov sin. Ilirskog duha. Plahovit k’o jerihonska ruža, Elizejev nepresušni izvor Obećanoj zemlji Izraela. 

Varcarsko čeljade. U sačuvanim zapisima sarajevskog šerijatskog sidžila, optužen zbog nekog narodnog nagovora: “Želje i molbe bosanskih krstjana”.  Kažnjen k’o ranjeni mahalski pas u tamnicama  Sarajeva, Carigrada. Bezimene kasabske sluškinje iz zatamnjelih istanbulskih harema.

Izlomljen. u svojim usplamtjelim psalmima noći, otopljeni talog svijeće, niže olovne retke k’o nabujala  rijeka, smaragdni kanjon Vrbasa.

Razemljen. Ispijenih očiju. U drhtavoj groznici. Bez zlatna zalogaja  kruha. Napukle duše k’o siroti anđeo u razbijenim komadićima porculanskog sjaja.  

U  prozirnoj  sjeni dunjinog stabla, stoji bezlični gvozdeni  križ. Pokopan u  masovnoj  grobnici s tridesetak bečkih  siromaha, beskućnika i propalica.

 U času  20. svibnja 1857., u gradu na  Straussovom plavom Dunavu, izgorjela snenost jedna meka krajiškog srca. 

Eh, vapi Jeremija (sin Hilkijin): Prerano se rodio… prerano umro, u vremenu begova  čije vrijeme još nije bilo  ohanulo.

 

 

 

 

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.