Dražen ZETIĆ: Ogled na djelo J. P. Vitza: Psihologija kao religija. Kult samoobjave

Psihologija kao religija. Kult samoobjave u eri elektroničke inteligencije. Isprepletene virtualne osobe ukalupljene u jedan novi jedinstveni svijet pod unikatnim nazivom: “Ego theos“. Nažalost tim kultom samoobožavanja zahvaćeni su i mnogi kršćani danas. Posljedice toga kulta „samoobožavanja“ ponajprije se očituju u prekomjernim brigama o svojem osobnom životu, gdje na prvo mjesto sve više dolazi do izražaja briga o gubitku vlastita samopoštovanja, negoli briga o gubitku svoje vlastite duše. Kao da je tu riječ o nekom drugom, doli o njima (nama) samima!?

U slijedu tih poprilično konfuznih razmišljanja zgodno je navesti i zapažanja francuskog pisca Pascala Brucknera, koji također stubokom uviđa da je suvremeni čovjek danas odviše zaokupljen: „…vlastitom srećom kao što su ljudi prije njegova doba bili zaokupljeni spasom svoje duše“. Premda bi se uz tu Pascalovu procjenu svakako trebala naglasiti i činjenica da se, unatoč milijunima prodanih knjiga i vodiča koji neprestano govore o tzv.  bračnim i seksualnim zadovoljstvima, broj razvoda u SAD-u u kasnim 70-im i 80-im povećao do neslućenih razmjera.[1] Na osnovu navedenih podataka mora se priznati da je u suvremenom društvu iznimno izražena sklonost, ne više samo ovisnost, nego prvenstveno „opsjednutost“ seksualnim fantazijama, koje u široj paleti anomalija svakako uključuju i patološke sklonosti raznih vrsta. Posljedica tih anomalija najočiglednija je u sintagmi tzv. „neobvezatne privrženosti“ koja je sama po sebi kontradiktorna, kao što bi bilo kontradiktorno tvrditi da negdje postoji okrugli kvadrat ili da od bezbrojnih čaša vode može nastati novi ocean. Svesti socijalni odnos isključivo na seksualnu požudu, [2] a zanemariti nepatvorenu svetost samoga čina ljubavi i njegovoga ogromnoga značaja za rast i razvoj cjelokupnih osoba, zasigurno vodi čovječanstvo namjesto lovorikama, trnju i besmislenim lutanjima u vremenu. Ukoliko suvremenom čovjeku istrgnemo ljubav iz srca i odgovornost za druge, prouzročiti ćemo veliki egzistencijalni lom koji će, najvjerojatnije zbog ogromnoga nutarnjega vakuuma i ispraznosti, naposljetku dovesti do ogromnoga duhovnoga procijepa osobe i dotadašnjih životnih uvjerenja.

 Nadalje, reperkusije takvoga problema mogu se uvidjeti i kod mladih naraštaja, osobito u njihovom iskrivljenom poimanju ljudske seksualnosti, koja kasnije dolazi do izražaja u kasnijim stadijima njihova razvoja. Pornografija se obraća svima bez obzira na dob, odgoj i obrazovanje: djeci, neukima i izobraženima. I sam podatak da je samo 25 milijuna Amerikanaca ovisno o raznim oblicima seksualnog ponašanja, odista ukazuje kako je neprihvatljivo da sve iole savjesne institucije s bilo kojim predznakom (svjetovnog ili religioznog karaktera), neophodno moraju iznaći poboljšane modele za jednu umjerenu i konstruktivnu kritiku reklamnoga svijeta današnjice.

Na takve devijantne utjecaje pozamašnog utjecaja imaju i sami poklonici New agea [3] koji apriorno odbacuju tijelo i spolni karakter čovjekovoga identiteta, naglašavajući isključivo hermafroditizam. Naime, oni obično za materijalni svijet govore da je u svojoj biti varka, iluzija, obmana; da je tijelo tek nešto arbitrarno i da se njime može manipulirati po miloj volji. Uzrok takvim deformiranim stavovima New agea, zasigurno možemo otkriti  u  šamanizmu, vještičarenju, druidizmu, egipatskim religijama kao što je kult  Izide i sl. Iz svih tih navedenih oblika mitologija, legendi i politeističkih kultova New age crpi upravo svoju filozofiju i razmišljanja, što se opet dalje itekako reflektira na seksualne anomalije i devijantne oblike patološkoga ponašanja. [4]

Nažalost, suvremenom čovjeku je sve više na pameti konformnost Rima i Babilona, gdje bi neumorno htio udovoljavati, ne prvenstveno svojim stvarnim potrebama, nego jedino svojim virtualnim željama. [5] Na što svojedobno upućuje i fran. pisac P. Bruckner kada ukazuje na nepobitnu činjenicu da: „patnju više ne objašnjavamo, samo utvrđujemo da postoji: Ona postaje neprijatelj kojega treba uništiti jer prkosi našim težnjama“. 

Na prije iznesena stajališta zasigurno se mogu nadovezati i promišljanja J. P. Vitza koji  kritizira umjetne scene svojedobnog svjedočenja na kojekakvim skupnim ili osobnim seansama, koje su po njemu ništa drugo doli virtualne slike ispraznoga narcizma i njegova prirođenog mentaliteta „samožrtve“. On smatra da su upravo ove dvije navedene kategorije prvenstveno kazališna predstava, nego što su to doista stvarne ispovijesti. U prvom redu ističu ono što im je netko drugi učinio, dok se pri tom sve više čovjekov „ja“ dovodi u poziciju nemoći žrtve.

Ista zapažanja potvrđuje i M. Nikić, koji isprazni mentalitet narcizma i mentalnoga stanja „samožrtve“ poglavito promatra pod perspektivom osoba u psihološkom strahu, odnosno u „psihologiji straha“, koja postaje žrtva kada se počne povlačiti od sebe i odustajati od borbe sa svakodnevnim problemima života. Tek tada postaje žrtva, smatra Nikić, jer u sebi nagomilava ogromne količine energije koji se nigdje smisleno ne kanaliziraju. Odnosno, ukoliko se te energije ne usmjeravaju na kreativni rad i vlastito duhovno dozrijevanje, okreću se protiv same osobe i polagano s vremenom u utopiju pod nazivom „neuroze straha“.

 No Vitz ipak poručuje da ima nade za svijet, završivši knjigu sljedećim mislima: „Kazati da kršćanstvo ima izvanrednu priliku riješiti ovaj novi problem ne znači kazati da su kršćani uvijek sposobni odgovoriti tom izazovu… Unatoč tomu, ova vjera pruža priliku; na kršćanima je da pronađu odgovore.“ [6]

[1] Usp. C. LASCH, Narcistička kultura. Američki život u doba smanjenih očekivanja, Zagreb 1986.

[2] Usp. W. REICH, Spolna revolucija. Prilog karakternoj samoupravi čovjeka, Zagreb 1985;

[3] Usp. M. NIKIĆ, Slika Boga u vjerskim sljedbama i novim religijskim pokretima, Zagreb 2003., str. 30-33.

[4] Usp. M. KULENOVIĆ, Metapsihologija nastranosti osobitosti, Zagreb 1986, str. 93-275; P. ŠOLIĆ, Moralni aspekti ljudske seksualnosti, Split 2002; I. FUČEK, Moralno-duhovni život, Predbračna ljubav. Bračna ljubav,  sv. IV., Split 2005.

[5] Usp. H. MARCUSE, Eros i civilizacija. Filozofsko istraživanje Freuda, Zagreb ²1985., str. 128-142.

[6] J. P. VITZ, Psihologija kao religija. Kult samoobožavanja, Zagreb 2003., str. 235.