Sjedim na avliji. Hladim noge u leđenu, i plačući izgovaram: Posavino! Zadrhtah. Otojče, bijah usplahiren, a sada otirući suze žalosnice, pitam se:

Tko se danas brine o mojoj Posavini? Tko se danas pita, što će biti s tim ljudima sutra? Oni, ostavljeni sami usred okrutne stvarnosti. Napaćeni, onako u predahu – znaju reći: Godine prolaze, a ništa… ! Spaljeno je sve, što se moglo spaliti. Izgubljeno je sve, što se moglo izgubiti.

Zasjenjeni velom prošlosti, potiho umiru običaji, povijest jednoga naroda, jedne Posavine.

Zaboravismo, diviti se ljepoti starica u rekljama… sinijama, s kojih se nekada jelo… karlava, gdje se satima ispiralo… naćvi, gdje se kruh za gladnu čeljad mijesio.

Al’ ne boj se Posavino. Zvuk šargija, reći će svijetu da negdje postoji radostan čovjek Posavljak i njegova zemlja Posavina… 

Crtice iz knjige Dražena Zetića, Kad zaplaču šargije