„Samo su mrtvi vidjeli kraj rata.“

 

Platon

Uvijek stradaju nedužni. Nezaštićeni. Najranjiviji. Nejaki. Odvajkada na zemaljskoj kugli traju ratovi. Ratuje se već tisućama godina. Čovjek je uvijek nastojao iskorijeniti Druge: suparnike, plemena i narode. Sama ideja rata je ubojstvo, zaposjedanja tuđih teritorija, resursa, radne snage. Ratovi su uvijek nadahnuti megalomanskim ideologijama, vjerovanjima, proročanstvima, crkvenim doktrinama: Dječja križarska bojna 1212. i Tridesetogodišnji rat (1618–1648).

Ratovi su uvijek tražili svoja opravdanja, apsolutnu odanost u svojim hijerarhijama i slijepim idolpoklonicima. Nerijetko vješto skovane strategije potpunog iskorjenjivanja, beskrupuloznim propagiranjem hladnokrvnih društvenih egzekucija osoba s posebnim potrebama, radikalna uskraćivanja osnovnih ljudskih prava i sloboda, prve su naznake patologije takvih totalitarnih sustava: genocidi (arme. Medz yeghern), istrjebljivanja do posljednjeg čovjeka (ukr. Голодомор), gulazi (rus. Glavnoje upravljenije lagerej), getoiziranjem obespravljenih Židova za vrijeme nacističke strahovlade (hebr. מָגֵן דָּוִד, magen David), kazneno popravne (pre)odgojne ustanove u bivšim i sadašnjim zemljama komunizma Jugoslavije, Sj. Koreje i NR Kine, Ukrajine.

“Broj se temelji na podacima ukrajinskih vlasti, prema kojima je u Rusiju odvedeno 19.546 djece. Sva djeca s ovog popisa, kako naglašava inicijativa ukrajinske vlade “Bring Kids Back”, su imenovana.”

Igor BURDIGA, Oteta ukrajinska djeca – koliko ih je zapravo?

https://www.dw.com/hr/oteta-ukrajinska-djeca-koliko-ih-je-zapravo/a-73965433

Rijetko su se u javnosti čula kajanja za ovakva učinjena zlodjela. Takvi poredci oblikuju ljudsku svijest da nikada ne prizna krivnju za svirepe zločine protiv čovječnosti. Razlozi su različiti, zbog rasnih identiteta, nacionalne predodređenosti za diktatorsko vladanje i bešćutno podjarmljivanje bespomoćnih. Većinom takvi poremećaji imaju svoja uporišta u uskim slojevima političkih kasti i abnormalnim interesima industrijskih giganata (oružja, farmacije, energetike i multinacionalnih bankarskih koncerni). Po uhodanim propagandnim trikovima iz svojih medijskih tvorevina, stvaraju iluzorne informacije konfuznih obmana.

„Ljudi su oduvijek navikli da za veći ili manji komad zemlje pljačkaju, pale, ubijaju, kolju jedni druge; i da bi to najvještije i najsigurnije činili, izmislili su lijepa pravila koja se zovu vojna vještina.“

Jean de La Bruyère

Kada je riječ o seljaku s posavskih ravni i njegovim nesrećama u ratovima, mogle bi se napisati elegije. Bezimeni. Bosonogi. Promrzli. Izdani. Hapšeni. Zatvarani. Prebijani. U zaborav protjerani. Umirali su za nečije kolajne. Ranjavani, obogaljeni, krvarili su pod tuđim stjegovima. Ne jedanput su bili prinudno mobilizirani, otpremani u stočnim vagonima i zaprežnim kolima na razna bojišta. Uz gromoglasne prisege Caru, Poglavniku il’ Maršalu (ne)rado su predavali svoj život. 

Seljaci su ponajčešće bivali bez činova, povlastica, udobnih čizama i cokula, udobnih zavjetrina s starim whiskeyem u ruci, mirisnim bilijarskim salonima i odorama, nalaštenim čizmama, klasičnoj glazbi i profinjenim kulinarskim umijećima na posluženim emajliranim pladnjevima. Seljak je nerijetko bio samo tek jedan regrut u stroju pukovnija, bezvrjedniji od vrana i poljskih miševa, dvorskih valcera i novogodišnjih vatrometa na otmjenim generalskim balovima. Stroga vojnička dužnost, bespogovorno izvršavanje zapovijedi u blatnim rovovima i suicidalni juriši s isukanim bajunetima prsa u prsa, zarobljavanja, dugi marševi i zbjeg od zakonom propisanog strijeljanja. Iza junačkih povika i strašnih pogibija, ostajala su uboga siročad i nevjeste, majke u crnini i blijede fotografije nastradalih vojnika s žigom vojne pošte.