Sirijski kršćani

Prenosioci helenističke kulture arapskom svijetu

Foto: pixabay.com
0

 

Kada su Arapi, muslimani, osvojili velike zemlje Bliskog Istoka, ostali su zadivljeni civilizacijom koju su zatekli. Divili su se prekrasnim zdanjima crkava, samostana, spomenika i zgrada općenito, i naravno, umijeću i znanju koje je omogućilo njihovu gradnju, i koje oni nisu poznavali.

Foto: pixabay.com

To vrijedi za sve bliskoistočne zemlje u koje su došli, bilo da se radilo o Egiptu, Siriji, Iranu ili Iraku. Prema muslimanskim povjesničarima, osvajači su se pitali kakav stav da zauzmu: trebaju li sve uništiti, budući da se uglavnom radilo o ostacima poganskog svijeta, ili bi trebali imati poštovanja prema ljepoti i veličanstvenosti tog kulturnog nasljeđa? Isti ti muslimanski povjesničari svjedoče o odgovoru halifa na tu dilemu. Odgovor je bio uglavnom, manje ili više stereotipan, u svim ovim zemljama, a glasi otprilike ovako: „Ono što nalazite u tim zemljama ili je sukladno naučavanju Kur’ana, stoga je suvišno, ili je protivno tom naučavanju, pa tim više ga treba uništiti. U svakom slučaju trebate to uništiti“. I tako je učinjeno, tvrde povjesničari.
U stvarnosti ipak nije bilo tako. Nije istina da su Arapi, na primjer, srušili čuvenu biblioteku u Aleksandriji, ona je već bila srušena prije njihova dolaska 641. Zanimljivo je da ono što je gore rečeno dolazi upravo iz muslimanskih izvora, kao da se radi o povijesnoj činjenici. Zašto? Vjerojatno zato jer to reflektira koncept koji su oni imali o sučeljavanju Kur’ana i civilizacije. U Kur’anu se sve nalazi, nema potrebe za ičim drugim. To je teorija. U praksi (a ona je ipak najvažnija) stvari stoje drugačije. Muslimanski osvajači su cijenili civilizacije koje su susreli i ubrzo su zatražili od naroda koji su posjedovali tu kulturu da im je prenesu. Ovdje počinje proces prevođenja i prenošenja helenističke kulture sa grčkog na arapski i sirijski jezik. Knjige se uglavnom prvo prevode na sirijski jezik, potom sa sirijskog na arapski. Kasnije nastaju kritički osvrti i komentari pojedinih djela, i na kraju i neka originalna djela.

Foto: pixabay.com

U ovom procesu veliku ulogu odigrala je Aleksandrija. Nakon što je car Justinijan dekretom zatvorio Akademiju u Ateni, škola se nastavila razvijati i davati brojne mislioce u Aleksandriji, u Egiptu. Arapski mislilac Al-Farabi objašnjava kako se helenistička kultura prenosila iz Aleksandrije u Haran (Sirija). To se događalo posredstvom Sirijaca koji su studirali u Aleksandriji, od kojih je najpoznatiji bio budući patrijarh Severije Antiohijski. Između VI. i VII. stoljeća u Siriji se intenzivno razvija prevodilačka djelatnost sa grčkog na sirijski. Ubrzo se stvara obiman sirijski ‘corpus’ koji je sačinjavao sve poznatije iz grčkog kulturnog nasljeđa (filozofija, medicina, i matematičke znanosti). U filozofiji se radilo o Aristotelu i njegovim komentatorima (Aleksandar Afrodidizijski i drugi), o Platonu i svim Neoplatonistima (Porfirije i drugi). Sa područja medicine bili su prevedeni dvojica „stupova“ drevne medicine: Hipokrat i Galen. S područja matematike preveden je Euklid, i mnogi traktati iz trigonometrije i astronomije.

Foto: pixabay.com

Sve ovo iznimno sirijsko kulturno i znanstveno blago stiže u VIII. st. na područje arapskog carstva, čije je većinsko stanovništvo još uvijek bilo kršćansko. Muslimanski halifi su pokazali veliku širinu i otvorenost za nove ideje, posebno za vrijeme dinastije Abasida, poslije osnivanja Bagdada 750. Oni su smatrali da treba tražiti mudrost i znanje tamo gdje se nalazi i prihvatiti je od onoga tko je posjeduje. U tu svrhu organiziraju grupe prevodioca, koji su oko 830. postali poznati kao Bajt al-Hikma („Kuća mudrosti“), prva organizirana škola prevođenja u arapskom svijetu. Priča se da su prevodioci bili plaćeni po težini papira koji su proizvodili, pa je tako najpoznatiji među njima, Hunajin, birao deblji papir i pisao širokim rukopisom, ali čak i na takav način, bio je vrlo tražen i poštovan jer ono što je svojim poslom omogućio imalo je neizmjerno veću vrijednost od novca kojim je bio plaćen.

Sirijski kršćani prevodili su sve ono što su smatrali vrijednim u grčkoj kulturi i što je njima tada bilo dostupno. Često su prevodili u dvije faze: prvo iz sirijskog u arapski, potom uspoređujući arapski sa grčkim originalima. Nastajale su tako i po dvije ili tri verzije jednog djela. Uz grčku filozofiju, prevodili su usporedno i kršćansku literaturu, Sv. Pismo i crkvene oce.

Foto: pixabay.com

Sve ovo što je rečeno dobro je poznato stručnjacima u arapskom svijetu. U bilo kojem priručniku za arapsku književnost uglavnom se nailazi i na poglavlje Al Naqala (prevodioci), međutim to nije u potpunosti pravedno vrednovanje, jer mnogi od ovih prevodioca su bili istovremeno i vrlo plodni i originalni mislioci.

Ovdje nailazimo na fenomen koji se događao i u drugim kulturama. Renesansa na zapadu počinje s prijevodima klasičnih djela sa grčkog i latinskog, prije nego su mogla nastati originalna djela evropske kulture. To je ono što su uradili i kršćanski mislioci u arapskom svijetu. Oni su stvorili filozofske i medicinske škole i djelomično su doprinijeli razvoju matematičkih znanosti.

Jedan primjer, uzet s područja filozofije, pokazat će važnost uloge koji su kršćani odigrali u ovom procesu. Primjer velikog arapskog filozofa Al Farabija, turkijskog porijekla, rođen na području Turkestana, oko 870. Svoje prvo znanje primio je u Haranu (Sirija) a njegov učitelj filozofije je bio Ibrahim al-Marvazi, nestorijanski kršćanin porijeklom iz Merva u Horasanu (današnji Iran). Iz Horasana je bio i Jahja ibn Hajlan, još jedan nestorijanski filozof, kod koga je Al-Farabi učio. Nakon smrti Jahje, Al- Farabi je učio kod još jednog kršćanskog mislioca u Bagdadu, Abu Bišara Mata ibn Junus-a. S njime, oko Abu Bišare, okupila se čitava grupa kršćanskih učenika, među kojima je najuspješniji bio Abu Zakarija Jahja ibn Adi, koji je bio i Farabijev učenik, te ga nakon njegove smrti i naslijedio kao vođa škole i dugi niz godina veliki učitelj filozofske misli u muslimanskom svijetu. Njemu su se obraćali s važnim pitanjima iz cijelog muslimanskog svijeta, i muslimani i kršćani. U njegovoj školi se formiralo desetak poznatih učitelja, od kojih su petorica bili muslimani, četvorica kršćani (od kojih najpoznatiji Abu Ali Isa ibn Zur’ah) i jedan Židov. Isa ibn Zur’ah formirao je poslije svoje učenike, većinom kršćane, i neki od njih su ga nadišli u znanju i nastavili poučavati grčko filozofsko i medicinsko nasljeđe.

Foto: pixabay.com

Posljednji u nizu kršćanskih učenjaka bio je Muhtar ibn Butlan, (+1080 ), koji je ostavio iza sebe veliki arapski rukopis, napisan njegovom rukom, u kojem se nalazi čitav corpus Aristotelovog ‘Organona’ (osam knjiga logike), što će kasnije postati temelj čitavog skolastičkog poučavanja i predmet bezbrojnih komentara evropskih kršćanskih učitelja.

Ovaj veliki kulturni procvat arapskog svijeta omogućio je i Zapadu puni pristup grčkom nasljeđu, preko prijevoda nastalih u XII. st., za što su naročito zaslužni španjolski Židovi. Oni su ponekad prevodili izravno iz arapskog na latinski, ali češće iz arapskog na hebrejski, te potom na latinski. Toma Akvinski je imao pristup Aristotelu upravo zahvaljujući tim prijevodima na latinski.

Ponekad se voli metaforički istaći kako je u vrijeme dok je Zapad bio „uronjen u tamu neznanja“, arapski svijet blistao svjetlom mudrosti i znanosti. To je bez sumnje istina, ali se često prešućuje ili se ne zna, da su učenjaci koji su posjedovali to znanje velikim dijelom bili kršćani, a ne muslimani, i da su oni koji su prenijeli to znanje u arapski svijet bili skoro isključivo kršćani.

Foto: pixabay.com

Trebat će čekati kraj XI. i početak XII. st. da se pojave veliki mislioci muslimani, aktivni na polju medicine i filozofije (posebno Avicena i Averoes), ali oni su nasljednici tri ili četiri stoljeća neumornog rada arapskih kršćana.

 

Izvor: Prometej.ba

16.04.2015. god.

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=e50qiS-IjJM

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.