Viteški red Svetoga groba jeruzalemskoga

0

 

Papinski viteški red Svetoga groba jeruzalemskoga nastao je po završetku Prvoga križarskoga rata, kada je osnovano Latinsko Jeruzalemsko Kraljevstvo s Gottfriedom Bouillonskim na čelu, čiji je cilj bio čuvanje i održavanje Kristova groba i drugih svetih mjesta. Godine 1103. Gottfriedov brat i prvi kralj Jeruzalema Balduin I. preuzima vodstvo Reda kanonika Svetoga groba, kako se Red tada zvao, i pridržava pravo imenovanja vitezova za sebe i svoje nasljednike, ali samo u slučajevima kada bi patrijarh Jeruzalema bio odsutan ili ne bi bio u stanju to činiti. Redu su mogli, osim regularnih kanonika (fratres), pristupiti sekularna braća (confratres), kao i vitezovi (sergentes).

Vitezove se biralo među križarima koji su se isticali svojom hrabrošću i odanošću, i morali su se zavjetovati da će živjeti po pravilima augustinskih kanonika, u siromaštvu i poslušnosti, te da će, pod zapovjedništvom jeruzalemskog kralja, sve poduzeti kako bi zaštitili Sveti grob i druga sveta mjesta. Obred proglašenja vitezom Svetoga groba održavao se u bazilici Sv. Groba, na samom Isusovom grobu.

Vrlo brzo nakon završetka Prvog križarskog rata, križari su se vratili natrag u svoje domovine, a među njima i vitezovi Reda kanonika Svetoga groba. To je dovelo do osnivanja priorata Reda širom Europe. Red je počeo slabiti kao kohezivno vojno-viteško tijelo nakon što je Saladin ponovno osvojio Jeruzalem 1187. godine, da bi potpuno prestao postojati u takvom obliku nakon pada Akre, posljednje kršćanske utvrde u Svetoj zemlji, 1291. godine. Usprkos tome što je Red padom Jeruzalemskog Kraljevstva ostao bez vođe, nastavio je živjeti u europskim prioratima zahvaljujući zaštiti vladara, biskupa i Svete Stolice.

Od XIV. do XIX. stoljeća privilegij proglašenja novih vitezova imali su kustodi Svete zemlje, koji su nakon muslimanskog osvajanja Jeruzalema i ukinuća Latinskog patrijarhata postali čuvari Isusova groba i drugih svetih mjesta. Nakon ponovnog uspostavljanja latinskog Jeruzalemskog patrijarhata 1847. godine i preustrojavanja Reda, papa Pio XII. ponovno daje Redu 1949. godine službu velikog meštra, koji uvijek ima biti jedan od kardinala Svete Rimske Crkve, a jeruzalemskom patrijarhu dodjeljuje službu velikog priora Reda. Uz ovaj vlastiti viteški red, Sveta Stolica priznaje još samo Malteški viteški red.

Ustroj i poslanje

Danas je Veliki meštar Reda američki kardinal Edwin Frederick O’Brien, dok je apostolski administrator Latinskog patrijarhata jeruzalemskog Mons. Pierbattista Pizzaballa Veliki prior Reda. Odredbama pape Pija XII. i Ivana XXIII. Viteški red dobiva status pravne osobe po kanonskom pravu, te stoji pod izravnom zaštitom Svetoga Oca koji osobno imenuje velikoga meštra. Za vrijeme pontifikata svetog Ivana Pavla II. Red postaje javno udruženje vjernika, koje ima pravnu osobnost na kanonskom i građanskom području. Pravna je osoba Države Grada Vatikana.

Geslo Reda je „Deus lo vult“ (Bog to želi).

Naime paradoksalno je i tužno što danas manje od 2% (između 300 i 350.000) kršćana živi u zemlji u kojoj je naš Gospodin rođen, razapet i uskrsnuo, dok ih je 1948. godine bilo 28% na području britanskog protektorata. Situacija je jednako dramatična na Bliskome i Srednjem istoku gdje su kršćani iskušavani trpljenjem zbog svoje vjere te gdje bi mogli zauvijek nestati.

Viteški red Svetoga groba financira odgojne, zdravstvene i građevinske projekte u korist kršćana na području Latinskog jeruzalemskog patrijarhata (Izrael, Palestina, Jordan i Cipar) i pridonosi za najmanje 75% proračuna Latinskog patrijarhata (više od 10 milijuna eura godišnje). Patrijarhat dobiva i 1/3 kolekte Božjega groba koja se u cijelome svijetu sakupi na Veliki Petak. Red financira godišnjim kotizacijama vitezova i dama, ali i drugim dobrovoljnim prilozima, izgradnju ili obnovu crkava, škola, vrtića, staračkih domova, kao i teološke studije bogoslovima (sjemenište u gradu Beit Jala).

Ove katoličke ustanove otvorene su svima bez obzira na vjeru i nacionalnost. Također Red omogućava normalan rad 52 župe s 80 svećenika na području Latinskog patrijarhata, pruža liječničku i humanitarnu pomoć, a posljednjih godina bavi se i profesionalnim obrazovanjem mladih kršćana. Kršćani, posebice u Palestini, suočavaju se s nedostatkom mjesta stanovanja, s velikom nezaposlenošću (29%), padom nataliteta, kao i s iseljavanjem mladih. 57% kršćana u Palestini živi ispod praga siromaštva, a 44% njih se nalaze na rubu životne egzistencije (60% u Gazi). Glavni je razlog gospodarsko stanje u zemlji, koje prisiljava kršćane da traže posao u inozemstvu.

Dužnost je svakog viteza i svake dame posjetiti Svetu zemlju, mjesto gdje se utjelovio i rodio, propovijedao, liječio i spašavao naš Spasitelj, te gdje je mučen, razapet, umro i položen živi Bog. Članovi Reda nastoje uvjeriti kršćane u važnost njihove nazočnosti u Svetoj zemlji, da Bog želi da ostanu tamo gdje su rođeni i jer su pozvani da svojom prisutnošću svjedoče evanđelje. Zadatak im je također posjetiti kršćanske zajednice, žive spomenike kršćanske vjere, kako bi se upoznali s njihovim potrebama i iskazali im solidarnost tako da vjernici mogu osjetiti da nisu zaboravljeni. Red svojim karitativnim radom pridonosi ljudskom i socijalnom razvitku stanovništva Svete zemlje te na taj način i izgradnji mira i pomirbe različitih zajednica koji u njoj živu.

Povijesne veze između Hrvatske, Viteškog reda i Svete Zemlje

Nedavno osnovana Magistralna delegacija Viteškog reda Svetoga groba jeruzalemskoga u Hrvatskoj temelji se na dugoj tradiciji povezanosti hrvatskog naroda s Redom i Svetom zemljom.

Regularni kanonici Svetoga groba jeruzalemskoga imali su posjede i u Hrvatskoj. Njih je iz Poljske u Hrvatsku doveo slavonski herceg Andrija (kasnije okrunjen za hrvatsko-ugarskog kralja kao Andrija II). Vjerojatno nećemo nikada saznati prave razloge koji su ga naveli da poljskim sepulkralcima daruje sedam sela uz potok Glogovnicu. Bilo je to između 1197. i 1202. godine. Najstariji spomen glogovničke crkve i prepoziture sv. Marije nalazimo u pismu pape Grgura IX. upu-ćenom glogovničkom prepozitu 1230. godine u kojemu ga papa izvješćuje o imenovanju Ivana iz Moravča kanonikom. Time je potvrđena važnost glogovničkog prepozita. Regularni kanonici Svetoga groba jeruzalemskoga u Hrvatskoj se više ne spominju od kraja XV. odnosno početka XVI. stoljeća. Pet kamenih romaničkih reljefa koji se ubrajaju među najvažnije primjerke romaničke skulpture na tlu kontinentalne Hrvatske nijemi su svjedoci sepulkralske nazočnosti u Glogovnici. Četiri od njih prikazuju kanonike Svetoga groba jeruzalemskog, a tri imaju reljefno isklesan dvostruki križ na prsima.

Blaženi Alojzije Stepinac dobio je tijekom hodočašća odličje viteza Zapovjednika sa zvijezdom (Veliki časnik) Svetoga groba.

Najistaknutiji hrvatski vitez Svetoga groba je svakako bl. Alojzije Stepinac (1898. – 1960.), kardinal i nadbiskup zagrebački, mučenik i zaštitnik Hrvatske magistralne delegacije. Vitez Svetoga groba postao je 15. srpnja 1937. godine, točno prije osamdeset godina, za vrijeme Hrvatskog nacionalnog hodočašća u Svetu zemlju, što ga je predvodio kao zagrebački nadbiskup koadjutor s pravom nasljedstva i zastupnik cijelog hrvatskog episkopata. Glavni je cilj hodočašća bio posveta oltara tada blaženog Nikole Tavelića, hrvatskog franjevačkog misionara. Inače, njegov lik već je 1908. godine bio naslikan u tzv. apsidi svetaca Austro-Ugarske u Austrijskom gostinjcu Svete obitelji u Jeruzalemu. Fra Nikola Tavelić je franjevač-ki prvomučenik u Svetoj zemlji. On je, s još trojicom braće iz Francuske i Italije, u Jeruzalemu propovijedao Evanđelje zbog čega su sva četvorica 14. studenoga 1391. godine mučena i ubijena, a tijela su im bila raskomadana i zapaljena. Svetima ih je proglasio papa Pavao VI. 21. lipnja 1970. godine.

Time je Nikola Tavelić postao prvi hrvatski svetac. On i drugovi zaštitnici su franjevačke Kustodije Svete zemlje. Spomenuti oltar bl. Nikole Tavelića izradio je hrvatski kipar Ivo Kerdić, a bio je smješten u ondašnjoj češkoj Crkvi sv. Ćirila i Metoda na Maslinskoj gori – danas Apostolskoj delegaturi u Jeruzalemu. Tom duhovno-povijesnom projektu 1937. godine pridružio se cijeli hrvatski narod, pruživši znatnu financijsku potporu. To je ujedno bio i prvi zavjetni dar Hrvata katolika Svetoj zemlji. Blaženi Alojzije Stepinac dobio je tijekom hodočašća odličje viteza Zapovjednika sa zvijezdom (Veliki časnik) Svetoga groba.

Osobno mu ga je uručio tadašnji latinski jeruzalemski patrijarh mons. Luigi Barlassina (1920. – 1947.) koji je obnašao i funkciju rektora i administratora Reda. Odličje se danas čuva u Muzeju bl. Alojzija Stepinca u Zagrebu. Drugi svjetski rat i zatim bezbožni komunizam ugasili su svaku nadu za osnivanje Magistralne delegacije Reda u Hrvatskoj. Svoju vjernost Isusu Kristu i Svetoj Stolici nadbiskup Stepinac platio je životom, odbijajući odvajanje Katoličke crkve u Hrvatskoj od Svete Stolice i uspostavljanje tzv. „Narodne crkve”. Papa sv. Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 3. listopada 1998. godine u Hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke. Očekuje se njegovo skorašnje proglašenje svetim.

Vitezovi Svetoga groba bili su i trojica hrvatske braće iz Bosne, Pavao, Antun i Jakov, koji su 2. svibnja 1681. godine od muslimana kupili Getsemanski vrt na obronku Maslinske gore u kojem je Isus molio noć prije raspeća te ga darovali franjevačkoj Kustodiji Svete zemlje. To svjedoči i spomen-ploča koja je otkrivena u Getsemanskom vrtu 29. ožujka 2014. godine u nazočnosti Vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića i ondašnjeg kustoda Svete zemlje fra Pierbattiste Pizzaballe, sadašnjeg apostolskog administratora Latinskog patrijarhata jeruzalemskog.

IZVOR: https://hr.wikipedia.org/wiki/Red_Svetoga_Groba_u_Jeruzalemu

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.