Dubravko Horvatić: Izabrana djela

»Književni opus Dubravka Horvatića jedan je od najplodnijih opusa u hrvatskoj književnosti druge polovice XX. stoljeća, u rasponu od neponovljive poezije do intrigantne proze, od sjajnih putopisa do omladinskih romana, od književnih, likovnih, povijesnih, političkih i kulturoloških eseja do kulturoloških monografija, od polemičkih tekstova do slikovnica, od antologija do uredničkih poslova, od autobiografskih zapisa do feljtona, od dramskih tekstova do scenarija za crtane i dokumentarne filmove, od dnevnika do književnih i likovnih kritika. ‘Velik vještak stiha i priče, majstor jezične višeslojnosti, koliko u semantičkom toliko i u samom sustavnom smislu, jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih pjesnika, moderan i tradicionalan, razdrt i stamen, rasipatelj baštine i njezin plemeniti čuvar, Dubravko Horvatić ponavlja sudbinu hrvatskog pjesnika od davnina: u početku opojen raspusnim životom (pa i tamnim, pa i mračnim), potom još jasnijim uvidom, na kraju sabranim i mirnim predanjem utočištu povijesne i ljudske nade’ (A. Stamać).

Takvim, mogao je kročiti novim putovima i utirati nove brazde u osvajanju prostora ljudske i literarne slobode, otvarajući time put i drugima jer, klasikom, Horvatić je ‘svojim naturalističkim i gotovo euforičnim vizijama iskazao svekoliki moralistički žar i kritički nazor jednog naraštaja koji (još!) nije odustao od temeljnih književnih razloga’ (Z. Zima). A temeljne književne razloge nalazio je u stalnom preispitivanju povijesti i suvremenosti, smisla i svrhe čovjekove egzistencije u povijesnim i suvremenim previranjima, istine i laži, ružnoće i ljepote, zloće i dobrote, uzništva i slobode. Njegov interes i borba za istinu nacionalne povijesti ne leži u želji da se ta istina izmijeni kakvom drugom istinom, nego da se mračne rupe nacionalne povijesti osvijetle pravom zrakom istine i da ona, oslobođena lažnih mitova, najzad postane čvrstim uporištem i temeljem za solidnu budućnost kako na osobnoj, tako i na nacionalnoj razini. U tom je smislu i shvaćao svoju zadaću da se bavi nacionalnom poviješću: kako se ona ne bi unedogled ponavljala i vazda donosila nove tragedije i nove krvavije« (Božidar Petrač).