Miro Glavurtić je značajno ime naše književnosti, poglavito one kršćanskog nadahnuća. Njegova posebnost u našem kulturnom miljeu pojačana je činjenicom što je rođen u Boki kotorskoj, dakle u dijelu hrvatskoga naroda koji od 1918. živi kao nacionalna manjina u susjednoj nam zemlji, danas nezavisnoj Crnoj Gori. Veći dio svog kreativnog života proveo je u Beogradu pridružujući se time značajnoj skupini hrvatskih intelektualaca koji su živjeli u bivšoj jugoslavenskoj, a danas ponovno srpskoj prijestolnici. Zbog svoga etničkog podrijetla morao je 1992. pobjeći iz Beograda u Zagreb. Zbog te činjenice vodeći hrvatski dnevni list ljevičarskog usmjerenja obznanio je vijest o njegovoj smrti pod naslovom: „Preminuo poznati srpski slikar koji je živio u Zagrebu. Danilo Kiš ga je usporedio s Albrechtom Dürerom“ (Piše: L. G. Objavljeno: 17. siječanj 2023.)
Foto: Screenshot (HRT) Jedna od posljednjih fotografija Mire Glavurtića u pomalo tolstojevskoj pozi
U nastavku L.G piše: „Preminuo je slikar Miro Glavurtić, jedan od članova značajne srpske nadrealistične skupine Mediala. Iza sebe je od kolega iz skupine ostavio samo eksperimentalnog glazbenika Vladana Radovanovića. Glavurtić, koji je u Hrvatskoj živio od 1993. godine, 2020. je u tekstu Feđe Gavrilovića objavljenom u Jutarnjem listu objasnio da je u Zagreb došao jer nije imao drugog izbora, no da ga ovdje nisu primili. Za to je krivio komuniste i njihove nasljednike, a oslonac je pronalazio u katolicizmu, pisao je Gavrilović koji je objasnio da je Glavurtić za Miloševićeva režima u Srbiji postao nepoželjna osoba. U navedenome razgovoru Glavurtić je objasnio zašto je morao napustiti Beograd. ‘Jedan matematičar mi je dolazio i pokazivao kako će mi pržiti mozak. Izgubio sam mnogo dobrih prijatelja tamo. Ali neki su ostali uz mene. Unatoč mimoilaženjima u mišljenju, ostao sam dobar s Dragošem Kalajićem’, rekao je tada. Prisjetio se i aktera beogradskog kulturnog života s kojima je prijateljevao. Osim s medialcima, družio se s Danilom Kišem i Mirkom Kovačem (koji mu je bio kum i koji je lik slikara u romanu “Kristalne rešetke” oblikovao prema njemu, a spominje ga često i u svojoj memoarskoj knjizi “Vrijeme koje se udaljava”), a Vasko Popa zvao ga je prvim šeširom Beograda. Pišući o njegovim crtežima u časopisu Vidici 1957., Danilo Kiš ih je usporedio s minucioznim, fantastičnim i apokaliptičnim radovima majstora sjeverne renesanse: Albrechta Dürera, Konrada Witza, Lucasa Cranacha ili Hansa Holbeina.
(…)
Osim slikarstvom, bavio se i književnošću. Objavljivao je pjesme, a izdao je i dvije esejističke knjige – “Satana: uvod u demonologiju” (1978.) i “Pakao” (1986.). Početkom šezdesetih napisao je i roman “Psine”, koji je objavljen 1982. Riječ je o kronici Drugoga svjetskog rata u Kotoru.
Sa suprugom Radmilom osnovao je izdavačko poduzeće Sion, koje je objavilo hrvatske prijevode djela poput “Pravovjerja” G. K. Chestertona ili antropološke knjige “Zlatna grana” Georgea Frazera.
Za Glavurtića se “likovni establishment nije gotovo uopće zanimao”, pisao je Gavrilović te dodao: ‘Osim izložbe koju sam mu prošle godine organizirao u Galeriji Forum, u Hrvatskoj gotovo nije izlagao otkad se tu doselio …Ne pozivaju ga na revijalne izložbe, a sramotno su ga zaobišli i u nedavno objavljenoj povijesti hrvatske grafike’.
Ovim naslovom Jutarnji list je povrijedio ne samo istinu, već i dignitet gospodina Glavurtića, ali pisac članka je učinio nešto korisno: potaknuo je razmišljanje o tome kako tretiramo naše sunarodnjake koji žive u Beogradu. Ako je Miro Glavurtić proglašen Srbinom, a riječ je o značajnom slikaru i književniku, što se tek zbiva s manje poznatim ljudima. Pročitavši ovako tendenciozan naslov reagirao sam kratkim protestom koji je automatski objavljen i na mojoj Facebook stranici. Ovu reakciju vrlo promptno je prenio portal „Biram dobro“ uz dodatno pojašnjenje književnika Dražena Zetića kako je Glavurtić ne samo veliki književnik već i slikar. Treći prilog u Hrvatskoj na koji bi želio upozoriti je onaj Miljenka Jergovića objavljen u Jutarnjem listu 22. siječnja, 2023. pod naslovom: „Miro Glavurtić i kraj umjetnosti na Zrinjevcu“.
Taj je prilog s literarnog aspekta dobro napisan, ali je vrlo tendenciozan, odnosno Jergović je smrt velikog književnika iskoristio za obznanjivanje nekih svojih političkih stavova i pogleda.
Jergović oponašajući Gorana Babića, između ostalog piše: „Naime, iz minuta u minut vijest o Glavurtićevom nestanku, sastavljena od istih nekoliko rečenica, ponekad skraćenih, ponegdje izmiješanih, biva objavljena na novim i novim, sve žućim i luđim beogradskim portalima, dok je u Zagrebu ne objavljuje baš nitko, sve dok se oko dva popodne, na portalu Jutarnjeg lista, pod inicijalima L. G. ne pojavi kupusna kalja, naslovljena kao: ‘Preminuo poznati srpski slikar koji je živio u Zagrebu.’ (…) Miro Glavurtić, kao ni Mirko Kovač, a onda kao ni toliki drugi ozbiljni ljudi koji su se u Zagrebu naselili ili su se u Zagrebu rodili, ali se svejedno u ovih tridesetak godina osjećaju nekako nesnađeno, nije shvatio kakav je za hrvatsku živu kulturu i za one koji su, metaforično govoreći, svakodnevno išli od Murtića do Zidića i od Zidića do Murtića, bio smisao raspada Jugoslavije i jedne velike i razmjerno slobodne kulturne scene, koja je imala vrlo jasne i striktne stilsko-estetske kriterije. Smisao raspada za njih je bio upravo u ukinuću tih ili bilo kakvih stilsko-estetskih kriterija, te u uspostavi kulturnih elita kojima će vladati oni koji do savršenstva dovedu svoju osrednjost.“
Pratio sam obavijesti o Glavurtićevoj smrti koje su objavljivali crnogorski i srpski mediji. Ondje su, također, zabacivali Glavurtićevu vjersku i etničku pripadnost ili su ju stavljali u novi kontekst, najčešće crnogorski, zatim srpski, često pravoslavno katolički ili jugoslavenski.
Vrlo je tužno što se smrt ovog časnog čovjeka pretvorila u politički govor. Podsjećam kako je ovakva sramota izbjegnuta kada je umrla Vesna Krmpotić. Predosjećajući kako bi moglo doći do toga nazočio sam kao predsjednik Društva hrvatskih književnika pokopu velike pjesnikinje i ustanovio da je cijela srpska književna elita, očito zbog toga ignorirala ispraćaj njezinih posmrtnih ostataka. A provela je u Beogradu najveći dio svoga života jer je bila udana za srpskog diplomata. Podsjećam kako su iz Beograda morali izbjeći i neki drugi hrvatski intelektualci, npr. veliki pjesnik Petar Gudelj, poznati glumci Milan Štrljić, Željka Reiner i Đokica Milaković, popularni pjevač Zlatko Pejaković, i drugi. (Zanimljivo je, da navedene umjetnike u Hrvatsku nisu željele pratiti njihove obitelji.)
Mirko Kovač (Petrovići kod Nikšića, Crna Gora, 26. prosinca 1938. – Rovinj, 19. kolovoza 2013.), o kojem govori i Jergović, vrlo je cijenjen crnogorski i jugoslavenski književnik koji je živio u Beogradu. Hrvatsku je sramotio u scenariju „Okupacija u 26 slika“ po kojem je snimljen zloglasni promidžbeni film. Svojim jugoslavenstvom Kovač je išao na živce velikosrpskim moćnicima. Tak kada su ga izbatinali preselio se 1992. u Hrvatsku u divan Rovinj i ondje u romantičnom okruženju proživio ostatak života u „ustaškoj Hrvatskoj“ mažen od domaćih jugonostalgičara.
S Glavurtićem je bio drugi slučaj. On nije bio velikosrbin, nije bio jugobolesnik, već umjetnik širokih horizonata kao što su bili stari bokeljski hrvatski pomorci
Miro Glavurtić je jedan od Hrvata iz Boke kotorske koji su zadužili hrvatsku kulturu, a koji se nije odrekao svoje nacionalnosti. Navodim najveća imena među njima: Viktor Vida, Vjenceslav Čižek, Andrija Maurović, Antun Šojat, Ivo i Željko Brkanović, Luka Brajnović, prvi guverner Kanade, Mike Stepovich, Maja Perfiljeva, akademik Josip Pečarić, Antun Dabinović itd.
Autoportet, Vijenac, 435 – 4. studenoga 2010.
Miro Glavurtić nikad nije zatajio svoje hrvatstvo niti pripadnost Katoličkoj Crkvi. Bio je samosvojna ličnost, usredotočen na slikarstvo i književnost i zbog toga je bez problema surađivao sa slikarima grupe Mediavala koji su njegovala nadrealistički žanr. Kao kršćanin istakao se specifičnim pristupom Bibliji koji je kod nekih izazivao dvojbe. Naime, on se posvetio istraživanju fenomena sotone odnosno demonološkim temama. O tome je objavio dvije vrlo čitane knjige. Ove knjige su se pojavile u vrijeme kada se u Crkvi i kršćanskoj teologiji izbjegavalo govoriti o sotonizmu i sotoni, na neki način gurajući ovu biblijsku temu u sjenu tradicije, povijesti i nečega što nije sukladno suvremenom vremenu. Međutim, sotona i zli duhovi su prisutni u Novome zavjetu i početak Kristovog djelovanja nakon krštenja bilo je suočenje upravo sa sotonom tijekom njegovih 40 dana boravka na brdu iskušenja. Isto tako treba kazati kako književnik koji se bavi likom sotone ne mora automatski biti sotonist.
Miro Glavurtić je bio dosljedni nekomunist. On jednostavno komunizam i ateističku ideologiju nije mogao prihvatiti. Po tome nas podsjeća na Viktora Vidu koji je otišao u izbjeglištvo 1945. premda nije bio vezan uz ustaški pokret. Jednostavno nije želio živjeti u komunističkom režimu.
Mišljenja sam kako je Glavurtić u Zagrebu loše primljen od strane književne i crkvene hijerarhije upravo zbog svojih stavova prenesenih na knjige i na slike. Antikomunizam je smetao brojnim zagrebačkim titoistima i neojugoslavenima, a pisanje o sotoni i demonima bilo je zazorno crkvenim krugovima. On osobno, kako sam ga ja doživio bio je čovjek čvrstih stavova, ponosan kao većina bokeljskih Hrvata i nesklon ulaženju u bilo kakve klanove i stranke, a još više podilaženju.
Glavurtić nije bio rođen za sljedbenika već za kreatora kojeg se trebalo prihvatiti i cijeniti kao mudrog čovjeka. Zbog toga je izabrao osamu kako bi sačuvao i osobni dignitet. No to ne znači da se odrekao Hrvatske i svoga naroda.
Istina je i to da u svojim razgovorima nije nikada posebno isticao tzv. bokeljstvo. Taj pojam s vremenom je postao politički iskorištavan. Pojmom Bokelji tamošnji Hrvati su skrivali svoje hrvatstvo kada je ono bilo zazorno državnim vlastima. Mogli su izabrati između Bokelja i Jugoslavena. S vremenom je pojam Bokelji dobio za neke i elemente subetnosa odnosno kod tamošnjih Hrvata razvio se i subetnički bokeljski identitet.
Zagreb i Hrvatska još uvijek nisu priredili komemoraciju Miri Glavurtiću, organizirali književnu večer njemu posvećenu kako bi se šira javnost upoznala s njegovom književnošću. Hrvatski likovnjaci imaju šansu prirediti izložbu slikarskih radova Mire Glavurtića. Od nacionalne zajednice Hrvata u Crnoj Gori očekuje se da učine nešto slično. Poglavito je potrebno što prije organizirati u Kotoru ili nekom drugom mjestu okrugli stol o životu i djelu Mire Glavurtića.
Osobno sam nastojao doći s njime u kontakt kako bih ga dobio za emisiju „Susret u Riječi“, ali na žalost, nisam uspio.
Sve ovo što sam naveo ima za cilj da ne zaboravimo Mira Glavurtića kao snažnu kreativnu ličnost i njegovo djelo, jer ako to učinimo vrlo brzo bit će proglašen i službeno Srbinom i uključen u srpsku suvremenu književnost.
Izvor: hkv.hr
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=ao-ekEjmJa0&t=152s