Morinova kulturološka istraživanja objedinjena su u naučnoj disciplini koju on naziva antroposociologija, koja razmatra složene odnose između ljudske prirode, društva i kulture. Film ili imaginarni čovjek (1956.) jedan je od najoriginalnijih doprinosa analizi dvadesetostoljetnog imaginarija i filma kao glavnog medija popularnog kulturnog sjećanja i najautentičnije umjetničke forme koju je iznjedrilo prošlo stoljeće. Edgar Morin vizionarski je percipirao film u svoj njegovoj širini i kompleksnosti kao fenomen koji rasvjetljava fundamentalne istine o naravi misli, imaginacije i ljudske prirode. Morina kod filma primarno zanima njegova magija odnosno strukturirana forma začaravanja koja mora biti sagledana u svojoj antiracionalističkoj prirodi. “Filmsko iskustvo bazirano je na stanju udvostručene svijesti”, piše Morin “u pitanju je čudesan fenomen unutar kojeg iluzija stvarnosti postaje nerazdvojna od svjesnosti kako je doista u pitanju iluzija.”
Da parafraziramo Edgara Morina, film treba antropologiju. I upravo nam perspektiva dotičnog autora pokazuje koliko su ključni afekt, participacija gledatelja i slučajnost (ili deleuzeovski, razlika nasuprot ponavljanju), dosad zanemarivani aspekti pri proučavanju filma.
Dina Pokrajac
Djelo osebujnim znanstvenoesejističkim stilom i „pointilističkim“ analitičkim postupkom, izdvajajući pojedine tehnološke, sociopovijesne, mitološke, umjetničke i svakodnevničke topose, prati razvitak modernog filma, napose – preko figure dvojnika – odnos filmske fikcije prema neposrednoj stvarnosti.
Ines Prica
Knjiga Film ili imaginarni čovjek razvija iznimno poticajne postavke o filmu kao tjelesnome iskustvu estetskoga stvaranja ljudskoga totaliteta. Premda objavljena 1950-ih godina, imala je u Francuskoj, ali i u Americi, ulogu svojevrsnog “prvog početka” nastanka akademskih filmskih studija te je utoliko više od znanstvenoga interesa u našim uvjetima poznavanje Morinova “složenoga mišljenja” u kojem film ima dalekosežno značenje za razumijevanje suvremenoga čovjeka. Morin je, na tragu Sartreove fenomenologije slike i Drugoga iz njegova temeljnoga djela Bitak i ništavilo, teoretičar filma koji nastoji pokazati kako se imaginarno ne može odijeliti od konkretne prisutnosti čovjeka, što samo znači da s filmom ova dimenzija ljudske osjetilnosti poprima novo značenje estetske konstrukcije društvene stvarnosti.
Žarko Paić