EKSKLUZIVNO: Prve žestoke reakcije na Dekovićevo promišljanje na temu Hrvata u Crnoj Gori
Nažalost smo isto tako svjesni skoro nepremostivih teškoća, koje se sve to više pokazivaju kao “požar” koji je na pomolu da može buknuti svakog časa. Gosp. Zvonimir Deković uvjerljivo opisuje to današnje stanje Crne Gore, kojoj je prijetnja istovjetna Hrvatima. On se možda susteže reći onako kako vidi, pa rado govori o Crnoj Gori “koju mi znamo i o onoj drugoj”. Ipak, Zvonko je rekao jako mnogo kada očitava SPC-u i prokazuje ju kao “majku one druge Crne Gore”
Jest da smo mi mnogi ‘mnogo’ znali, ali se sve to više uvjeravamo kako u stvari znamo vrlo malo. Svaki novi članak nam otvara novi ‘vidik’ crnogorsko- hrvatskog stanja. Čudno je to kako je istinito da, “ako ne obnavljaš prijateljstvo posjetama i razgovorima, ono izblijedi i što to dulje traje to je zaborav sve to neizbježniji”.
S ovim i drugim člancima, naučili smo da je posebno crnogorska obala i more, bila nastamba Hrvata tokom mnogih stoljeća. Ponosimo se čitati o njihovoj visokoj kulturi, koja se najviše očitavala: naukom, moreplovstvom, umijećima, gradnji, njihovoj Katoličkoj vjeri koja ih je okupljala za zajedničko dobro i zasluge u očuvanju iznimno vrijednih
pisanih dokumenata i umjetničkih znamenitosti.
Nažalost smo isto tako svjesni skoro nepremostivih teškoća, koje se sve to više pokazivaju kao “požar” koji je na pomolu da može buknuti svakog časa. Gosp. Zvonimir Deković uvjerljivo opisuje to današnje stanje Crne Gore, kojoj je prijetnja istovjetna Hrvatima. On se možda susteže reći onako kako vidi, pa rado govori o Crnoj Gori “koju mi znamo i o onoj drugoj”. Ipak, Zvonko je rekao jako mnogo kada očitava SPC-u i prokazuje ju kao “majku one druge Crne Gore”.
Niti jednom objekivnom promatraču srpske države i njene duše, SPC-e, ne može izmaći zaključak da je to simbioza “gladne zvjerke” koja se opet budi na još jedan smrtni lov. Tu nema sumnje da Srbija neće mirovati i poštivati pravila dobrosusjedstva, sve dok god je ona žedna imati vlast na Jadranskoj obali.
Dakle, žrtve na meti već znadu, ili bi trebale znati da se Zvjerka već prikrada. Nepoznato je samo vrijeme odlučnog napada. Zato, umjesto pasivnog zajedničkog otpora kojega se vidi u Crnoj Gori, treba ne samo ujediniti i ojačati svoju obranu, Crna Gora mora tražiti udrugu s drugim Zemljama ma gdje god one bile.
Svrnite pogled na Hrvatsku i Bosnu. Itekako se znalo u Hrvatskoj što joj se sprema i isto tako je Hrvatska znala da joj Svjetska javnost nije bila sklona. Potpuno razoružana u srpskim pripremama okupacije, Hrvatska je veliki dio svoje moći položila u ljudsku razum. Mislila je da: “Pa sigurno je da Svijet promatra kuda to Srbija stupa, nije “vrag” da će joj dopustiti da tako nešto čini na pomolu 21. stoljeća”. Sve ostalo znamo pa nije potrebno tratiti riječi.
Sada, Crnogorci svih različitosti i strujanja trebaju odlučno raditi na jednom sveopćem referendumu. Trebaju to najaviti Svijetu i tražiti promatrače urednosti referenduma, a radi otvorene potpore Srbiji, Rusija i Kina sa Srbijom ne mogu dobiti povjerenje. Ovaj pokret mora od Vlade tražiti uzakonjenje da je svaki državljanin Crne Gore dužan glasati.
Pitanja na referendumskom listiću moraju biti pažljivo odabrana gdje neće biti dvojbe o tome, je li glasač odabire Republiku Crnu Goru ili ju želi prepustiti srpskoj okupaciji a zatim čistki neželjenog stanovništva. Treba se imati na umi da je riječ, “ethnic cleansing” (etnička čistka) izvorno srpska riječ i nije u Svijetu bila znana do srpskih divljanja u Hrvatskoj.
Crna Gora ima dobru nadu u tome što je Svijet nevoljko, ipak malo naučio o srpskim pohlepama “onih zemalja kojoj se njoj sviđaju”, ne pitajući se jesu li oni ikada u Povijesti vladali dotičnim krajevima. Dakako, treba se isto obratiti Srpskom Čovjeku koji je zabrinut i možda posramljen sa činjenicom, kuda to Srbija srlja i koliko će je to sve koštati.
anonimni komentar na portalu, hvala čitatelju na osobnom mišljenju
Preporuka
Knjiga Hrvati Boke Kotorske kroz povijest progovara o Hrvatima Kotorske biskupije i Bara, njihovoj povijesti, kulturnoj baštini, društvenom životu, političkom razvoju i svim problemima s kojima se suočuju kao manjinska zajednica u Crnoj Gori. Knjizi nije nakana postati sveobuhvatni udžbenik ili monografija jer je za takav pothvat potreban timski rad stručnjaka iz više znanstvenih disciplina. Autor pokušava ukazati na takozvane žarišne točke koristeći se pritom postojećom literaturom i vlastitim iskustvom. Poznata je istina da se nitko bez razloga, odnosno bez prisile, ne odriče svoga rodnog imena. A kod Hrvata u Crnoj Gori i Boki kotorskoj možemo pratiti i proučavati fenomen straha od etnonima, a potom odricanje od njega. Takav fenomen upozorava na ozbiljnu opasnost od odnarođivanja. U tome nimalo optimističnom procesu, za koji držimo da je neizbježan jer ne vidimo snage koje su voljne taj proces zaustaviti ili barem usporiti, ostaje kao fenomen kulturna baština Hrvata u Boki kotorskoj, odnosno u Kotorskoj biskupiji. Tome dodajmo i Hrvate u Baru na koje se često zaboravlja, a koji su također baštinici tisućljetne hrvatske povijesti i hrvatske uljudbe.
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=9cz7qpeA3H4&t=12s