Prema podacima Europske komisije, u Hrvatskoj je početkom 2024. godine živjelo 454.300 državljana trećih zemalja, što čini 11,8% ukupne populacije, uz dodatnih 65.600 građana EU-a koji su se doselili u Hrvatsku.

Dostupne brojke za 2022. govore da su od sveukupnog broja stranih doseljenika u Hrvatsku (trećih i EU zemalja), 17,8% bili građani s hrvatskom putovnicom, dakle hrvatski državljani, dok je 82,2% bilo stranaca[1]. Prema Popisu stanovništva 2021., u Hrvatskoj je živjelo 3.871.833 stanovnika. Od toga, 91,63% su bili Hrvati (oko 3,54 milijuna), dok su ostalo činili stranci. Ako je statistika  Europske komisije za 2024. godinu točna, tada u Hrvatskoj danas živi otprilike 4 posto više stranaca nego pri zadnjem popisu prije četiri godine. I to su konzervativne procjene jer statistika se mjeri prema dostavljenim podacima svake zemlje članice, a znamo da točne brojke nikada nisu moguće.

Zamjena ne izmjena stanovništva

Uostalom, nekoliko je znanstvenika poput Tade Jurića više puta naglasilo da u Hrvatskoj puno više živi stranaca nego što to pokazuju brojke.

Međutim, čak i da te veće procjene nisu točne, i ovo su alarmantne brojke za jednu zemlju kojoj predviđaju katastrofalne rezultate u demografskom smislu. A evo tih podataka:

Prema UN-ovim demografskim procjenama, Hrvatska bilježi pad broja stanovnika i starenje populacije.

• Procijenjena populacija Hrvatske u 2025.: 3.848.160.
• Godišnja stopa promjene populacije: -0,7%.
• Srednja dob stanovništva: 45,3 godine.
• Stopa fertiliteta: 1,47 (ispod razine potrebne za održavanje populacije) .
• Udio urbanog stanovništva: 61,7%
• Do 2050., Hrvatska će imati 2,1 milijuna etničkih Hrvata i 2,2 milijuna ljudi iz neeuropskih zemalja.

Da, dobro ste pročitali. U 25 godina Hrvatsku čeka potpuna zamjena stanovništva i ovdje više neće živjeti Hrvati. Odnosno, živjet će Hrvati i neki drugi koji će Hrvatsku početi smatrati svojom zemljom iako su im pretci iz Azije, Afrike ili Amerike. Zapravo, prema podacima o strancima, to će vjerojatno biti Nepalci, Bangladešani, Indijci, Pakistanci, dakle, kako bi stručnjak za terorizam profesor Mirko Bilandžić rekao, migranti iz najopasnijeg dijela svijeta gdje je poveznica s terorizmom najsnažnija. I oni se više neće ponašati kao da su u tuđoj zemlji kao što se ne ponašaju nigdje u Europi. Porazne su to činjenice za „integraciju“ tih stranaca, ali te činjenice i lažni optimizam oko prihvata stranaca u europska društva, više se ne mogu ignorirati.

Oni pak koji odlučuju u Europi ne dijele svakodnevicu sa svojim građanima niti je njihov pogled imalo pesimističan oko neograničenog prihvata stranaca sve pod premisom uvoza „radne snage“. Kojega „kronično nedostaje“. Za vrijeme „izbjegličke“ krize 2015./2016. ta je premisa imala humanitaran prizvuk, naravno. No uz jačanje tzv. desnih populističkih stranaka koje postaju najsnažnije političke snage (uzmimo za primjer Njemačku), postaje preteško držati se desetljetnog političkog konsenzusa između glavnih stranaka te je samo pitanje kada će u Europi stvari eskalirati.

Bolt i Wolt – temelj ekonomskog razvoja Hrvatske

Desetljećima su i hrvatski poslodavci jadikovali da nemaju dovoljno radne snage za sezonu na moru, i desetljećima su istu uništavali. Još prije nekoliko godina nije bilo rijetko vidjeti štrajkove radnika zbog neisplaćenih plaća iako je plaća bila zarađena. Na obali su ljude znali beskompromisno iskorištavati i davati im minimalac s kojim naravno nisu mogli preživjeti godinu s tri ili četiri mjeseca rada, a mnogi poslodavci nisu uplaćivali niti mirovinske ili zdravstvene naknade. Nitko nikada takve poslodavce nije kaznio. Ljudi na „birou“ koji su nezaposleni dobivali bi minimalne naknade i to samo ako su neprestance radili nekoliko godina i nisu dobili otkaze, što je izvrtanje na glavu te „jake socijalne države“ koja postoji u Hrvatskoj. Radnička prava u Hrvatskoj su naravno na „visokoj“ razini, a sudovi štite radnike. O privatizacijama i mešetarenjima u stečajevima brojnih tvrtki ne treba ni govoriti.

No evo, sada Hrvatska postaje zlatna destinacija za sve koji se žele obogatiti svojim radom. Taj narativ kao i demokracija, kako kaže politolog Peter Mair, su šuplji – u Hrvatskoj se i danas izdaje puno više radnih dozvola za strance nego što stranaca radi (mnogi se „izgube“ prije i poslije prelaska granice), dok brojni Hrvati teško nalaze pristojan i dobro plaćen posao s kojim mogu prehraniti obitelj. A Boltovi i Woltovi su očito temelj ekonomskog čuda Hrvatske.

Da sarkazam bude manji, citirat ćemo Tadu Jurića koji je često na lijep način politički nekorektan, ali to gore po činjenice. Kao trenutni savjetnik ministra Šipića, on si zasigurno  može dozvoliti da bude i otvoreniji i kritičniji od drugih.

  “Najveći problem je što Hrvatska ima jedno od najliberalnijih tržišta rada u EU, privlačeći velik broj stranih radnika,” objašnjava Jurić. “Njemačka, s 85 milijuna stanovnika, prima 25 puta manje radnika iz trećih zemalja nego Hrvatska.”[2]

Dakle, dok u Sloveniji samo 3% stranih radnika dolazi iz neeuropskih zemalja, u Hrvatskoj je taj postotak 50%. Pa i u Njemačkoj ti radnici iz trećih zemalja, kojih je puno manje nego u Hrvatskoj, nisu baš omiljeni sudeći prema naslovnicama novina koji svaki dan izvještavaju o raznim kriminalnim djelima tih stranih državljana. Slika je, dakle, višeslojna i nimalo ružičasta bez obzira na prevladavajući javni narativ o blagoslovima imigracije i diskurs o ksenofobiji kojega dakako prihvaćaju i tzv. lijevi i tzv. demokršćani odnosno „desnica“. Svi su oni zapravo samo neoliberali kojima su novac i „deregulacija“ glavni pokretač. Rijetki su političari naime hrabri i dalje iznositi ono što su nekada pravi njemački (i drugi) demokršćani iz CSU-a govorili: „CSU ne štiti interese industrije, već čitavog stanovništva“[3].

Tadi Juriću jedino stoga preostaje pozivati se na uravnoteženi pristup: “Moramo osigurati da Hrvatska ostane zemlja u kojoj svi mogu živjeti mirno, ali uz očuvanje kulturnog i nacionalnog identiteta“. No kako će to biti moguće, nema naravno odgovora.

Hoće li se hrvatski iseljenici vratiti i ispuniti tu demografsku prazninu možda? Hoće li novi imigranti iz trećih zemalja prestati biti ono što oni jesu? Hoće li svaka hrvatska žena u fertilnoj dobi imati 4,2 djece da obrani nasljeđe i stabilnost populacije? Naravno, budućnost Hrvatske ponovno je na grudima žena  –  iako muškarci odlučuju gotovo o svemu što se događa. Pa i o razinama imigracije.   

Vraćaju li se hrvatski iseljenici?

Vraćaju li se hrvatski iseljenici, emigranti, oni s hrvatskim korijenima čiji su djedovi i bake, pradjedovi i prabake, otišli iz Hrvatske davnih dana? Naime, krasna je ideja domoljuba da bi povratnici, posebno iz Južne Amerike, mogli preokrenuti negativne trendove. Neki su čak stavljali reklame po Južnoj Americi u predizbornoj kampanji kako bi Hrvati počeli raditi u zelenom trgovačkom centru. Bilo je aktualno i preseljenje „izbjeglica“ iz Venecuele, te se zahtijevalo da se hrvatska država pobrine za njihov povratak. Dapače, često se čuje da Hrvatska izbjegava davanje državljanstva u konzulatima diljem svijeta jer se „premalo“ i „presporo“ prijava procesuira.

Službena statistika je, međutim, otkrila da bez obzira na brojno davanje državljanstva raznim građanima (i ne nužno hrvatskog porijekla), ti ljudi se ne vraćaju u Hrvatsku. Od 1991. javni je podatak da je preko milijun osoba već dobilo hrvatsko državljanstvo. Ali, Južnoamerikanci s hrvatskom putovnicom odlaze u njima bliže i draže zemlje, poput Španjolske.  

Naime, prema podacima Eurostata, Hrvatska je u 2016. godini dodijelila 3.973 nova državljanstva, što je bilo 232% više nego prethodne godine. Također, od 2020. do kolovoza 2024., Hrvatska je dodijelila 11.054 državljanstva građanima iz Južne Amerike, pri čemu su Argentinci bili najveći korisnici[4]. Prema najnovijim podacima koje je objavilo Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, samo je 342 Južnoamerikanaca, novih Hrvata, preselilo u Hrvatsku i prijavilo tu prebivalište!

Predugo bi potrajalo ući u raspravu oko toga čiji identitet dijele ovi novi Hrvati (pogotovo i zato jer ne moraju znati gotovo niti jednu riječ hrvatskog jezika ili ništa o hrvatskoj kulturi, a niti imati predaka u bližoj generaciji), no formalno-pravno oni ulaze u statistiku hrvatskog stanovništva. Državljanstvo tako postaje kao i svaka druga roba koja se kupuje da bi se prešlo granice i otputovalo u neku ljepšu destinaciju. Nažalost, malo je hrvatskih iseljenika poput supružnika Šimić koji su se doselili u Hrvatsku, a kojima su nedavno udruga Alojzije Stepinac i Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva udijelili nagradu. Naime, oni koji nikada nisu živjeli u Hrvatskoj su se odlučili vratiti dok su njihovi roditelji koji su u mladosti otišli iz Hrvatske – ostali u Australiji!

Iako je Hrvatska shvaćena kao zemlja jake etno-kulturne tradicije u politici državljanstva i izgleda da preferira „etničko shvaćanje nacije“ koje određuju i pristup državljanstvu, kako to argumentiraju neki znanstvenici poput Slavena Ravlića, dublji pogled na promjene koje su se dogodile posljednjih godina pokazuju i ovim primjerom da to zasigurno više nije tako.

Ekskluzivnost državljanstva na kojima neke nacije, poput Danske ili Izraela, zasnivaju kulturnu homogenost vlastitog naroda još je jedan stup očuvanja stabilnosti države jer, kako istraživanja pokazuju, što je veća kulturna, vjerska ili etnička heterogenost neke države, to je manja društvena kohezija i povjerenje u društvu, a time i politička stabilnost. Hrvatska nikako da preuzme koncepte tih zemalja no o tim istraživanjima, sljedeći put…

[1] https://home-affairs.ec.europa.eu/policies/migration-and-asylum/migrant-integration/migrant-integration-hub/eu-countries-updates-and-facts/migrant-integration-croatia_en

[2] https://www.croatiaweek.com/what-croatias-population-will-look-like-in-25-years/

[3] https://hrcak.srce.hr/clanak/444920

[4] https://schengenvisainfo.com/news/croatia-granted-citizenship-to-over-11000-south-americans-since-2020-but-only-a-small-proportion-reside-in-country/