fra Ivan Šarčević: Božja radost za zalutalim

PROPOVIJEDI ZA II. TJEDAN DOŠAŠĆA

Moje divne divne posavske starice, fotografija Dražen Zetić, Mečenčani, Donji Kukuruzari, 2021.
0

Što je neviđeno na zemlji?

 Ponedjeljak

Iz 35,1-10; Lk 5,17-26

Prorok Izaija, prorok došašća, prorok Božjeg neočekivanog milosrdnog dolaska među ljude jedinstvenim slikama najavljuje povratak prognanoga naroda. Nesalomljiva prorokova nada naviješta da će buknuti život ondje gdje su svi odustali: u pustinji, u zemlji napuštenoj i zarasloj, a izvori će provreti u sasušenom kraju. Prorok poziva vjernike da ne klonu duhom nego da ukrijepe, osnaže svoja klecava koljena i da postanu jaki, bez straha, jer dolazi Bog u kojega je posljednja osveta i pravda. Najavljuje Izaija ozdravljenje slijepih, pročuvenje gluhih, skakutanje hromih. U konačnici, ovaj prorok stalno govori da nema toga zla i nevolje na koju se Bog oglušuje, nego on sam dolazi da spasi svoj narod.

U odlomku iz Lukina evanđelja govori se o tome kako je “sila Božja nukala Isusa da liječi”. Ispunjenje je to Izajinih riječi da Bog neće zakazati, da će sam krenuti čovjeku da ga spasi. I nastavlja Luka o tome kako su neki ljudi na nosiljci donijeli uzeta čovjeka, pa jer ga zbog mnoštva nisu mogli do Isusa unijeti u kuću redovnim putem, kroz vrata, učinili su to preko krova. Na što se sve neće osmjeliti ljudi u nevolji, na kakve sve putove, podvige i žrtve nisu spremni da njima netko bližnji i drag ozdravi!

A Isus, uosobljeno očitovanje Božje sućuti i milosrđa, “vidjevši njihovu vjeru”, piše Luka, reče uzetomu: “Čovječe, otpuštaju ti se grijesi!” Evo jedne tako redovne, rekli bismo svakodnevne, a tako delikatne situacije u kojoj se Isus našao. Isus otpušta grijehe čovjeku, ovdje preko iskazane vjere njegovih bližnjih ili njegovih prijatelja, preko zagovora onih, dakle, ljudi koji su ljubili i svesrdno se brinuli za uzetoga. I na mnogo drugih mjesta Isus oprašta grijehe.

No, ne ide sve lagano. S Isusom i otpuštanjem grijeha nije sve samorazumljivo. Nastaje onaj tipični problem između vjernikā iste vjere – nepremostivi jaz i sukob između hladnih i bešćutnih branitelja pravovjerja i milosrdnoga Isusa. Otpuštanje grijeha Isusa će dobrim dijelom koštati i glave. Bit će to jedna od točaka optužnice za njegovu smrt. Naime, pismoznanci i farizeji, čuvari vjere, Isusove riječi o otpuštanju grijeha podvode pod najteži grijeh, pod hulu na Boga, jer – prema njihovom mozganju – samo je Bog onaj koji može otpuštati grijehe, a tko je Isus da se gradi Bogom. Isus im odgovara da je on, Sin Čovječji, vlastan otpuštati grijehe.

Isus će kao jednu od najvećih zadaća i kao svoj uskrsni testament svojim učenicima i sljedbenicima dati ovlast i nalog da otpuštaju grijehe. Naravno, Bog je jedini koji briše svaku krivnju, svako ljudsko zlo i grijeh, i one najteže, one koje čovjek samome sebi ne može oprostiti. No, Bog traži da i mi ljudi jedni drugima otpuštamo grijehe, da si međusobno praštamo. Jer nigdje čovjek nije tako sličan Bogu kao u milosrdnom opraštanju počinjenih grijeha i zla.

Ovim ozdravljenjem i raspravom sa zadržavateljima grijeha i strogim čuvarima opraštanja Isus naglašava još jednu odsudnu stvar. Isus, naime, ne čini najprije čudo ozdravljenja nego prvo otpušta grijehe bolesnom čovjeku. Za Isusa je grijeh uvijek veće zlo i nevolja od svake uzetosti, od svake fizičke bolesti. Za mnoge vjernike, za mnoge nadobudne magičare i iscjelitelje uvijek je, međutim, važnije čudo ozdravljenja od čuda otpuštanja grijeha.

Isus je došao na zemlju da otpušta grijehe. Čovjek potpuno ozdravlja samo ondje gdje priznaje svoju konkretnu grešnost i traži da mu se oprosti te – poput uzetoga – čini najteže, vjeruje da mu je otpušteno – i najteži grijeh.

Isus traži da i njegovi učenici, kršćani, otpuštaju grijehe bližnjima i daljnjima, da čine to najveće čudo na zemlji. Jer tko otpušta grijehe, zlo i zle čine drugih, tko nije zlopamtilo i ne živi iz gorčine nanesenih uvreda, on se ponaša poput Isusa, on se otpuštanjem grijeha najviše suobličuje samome milosrdnome Bogu.

Na kraju današnjega evanđelja se kaže kako uzeti uzima svoju ležaljku i odlazi svojoj kući slaveći Boga. I sve koji su bili prisutni “obuze zanos te slavljahu Boga i puni straha govorahu: ‘Danas vidjesmo nešto neviđeno.’” Uistinu, ništa ne unosi toliku radost u naše osobne i zajedničke života kao otpuštenje grijehe. Ništa nije tako “neviđeno”, tako rijetko, tako iznimno kao novi život koji niče iz otpuštanja grijeha. Ne znamo, međutim, jesu li prisutni bili zaneseni i slavili Boga za neviđeno fizičko ili duhovno ozdravljenje. Kako stvari stoje, većina se ljudi zanosi neviđenim tjelesnim ozdravljenjima a ne otpuštenjem grijeha. Na nama je da osobno odgovorimo što nas od ovoga dvoga zanosi i koje nas neviđeno čini radosnima da slavimo Boga i novi darovani život.


Božja radost nad zalutalima

 Utorak

Iz 40,1-11; Mt 18,12-14

Uzeta zajedno, Izaijno čitanje o tješenju i odlomak iz Matejeva evanđelja pripadaju među najutješnije svetopisamske stranice, u gotovo nedostižne riječi nade i sigurnosti koje dolaze iz vjere.

Prorok Izaija pokazuje drugu stranu proroštva, odnosno ukazuje da usporedo s Božjom riječi kritike, opomene, uvijek idu riječi utjehe i Božjega obećanja da Bog nikada neće napustiti svoj narod. Ne ostavlja Bog čovjeka, poruka je svima zalutalima, grešnima, izgubljenima. Nema te patnje koja je neutješna, nema te krivnje koja je neoprostiva, nema te situacije koja je beznadna.

Ovo Izaijno čitanje redovito se veže za Ivana Krstitelja, za Isusova preteču, ali i za sve nas, Isusove učenike i nasljedovatelje koji smo pozvani biti blagovjesnici novoga života, kojima je poslanje pozivanje na poravnavanje puta Gospodinu, kojima je poslanje hrabriti ljude na smisao poštena života, na smanjivanje brda umišljenosti i ohole bezgrešnosti.

I mi s Izaijom pitamo Boga što to danas trebamo činiti, što danas “vikati”, u ovom našem nemirnom svijetu. Sigurno je da vikom trebamo i od sebe i drugih odbijati mržnju, osvetu, ali i razočaranje, iluzije i obmane. I nama kao i Izaiji glas odgovara da svjedočimo do vike našu ljudsku prolaznost, da smo i mi i naš narod prolazni kao trava, kao cvijet, te da u svijesti te konačnosti djelujemo po Božjoj riječi koja je jedina neprolazna, koja je vječna.

Usporedbom o zalutaloj i nađenoj ovci iz Matejeva evanđelja Isus nastavlja na cjelokupnu objavljenu, biblijsku poruku: Bog je djelatno prisutan u čovjekovoj povijesti; Bog je pun brige i milosrđa posebno za odlutale, izgubljene.

No, stanje lutanja i izgubljenosti teško se prepoznaje a još teže priznaje. Isusova usporedba o zalutaloj ovci ne govori o pojedinostima. Ne kaže ništa koji su razlozi da se ovca (slika za čovjeka) izgubila: je li bježala od nečega, je li tražila nešto ili nekoga, da li se zaigrala pa zabasala od mjesta gdje je trebala biti, ili se jednostavno onako, našla odjednom u kritičnoj, izgubljenoj situaciji?

Ne čini li se da se činjenicom neiznošenja povoda i razloga zalutalosti, upravo želi kazati kako se Bog, Otac, u svojoj neizmjernoj brižnosti neizostavno upućuje za zalutalom ovcom bez obzira na razloge njezine izgubljenosti? Bog ne ostavlja čovjeka ne bi li se on sam vratio, nego ga stalno tiho prati, tiho mu govori da se treba vratiti, čak mu je toliko blizu da mu pokazuje put i način kako da se vrati. Bog ne stoji daleko od čovjeka, tako da s neke distance promatra što će čovjek učiniti, on ide s čovjekom “lutalicom”, iako ne luta, Bog supati s izgubljenim. Dakle i u situacijama kada nam se čini da smo – za razliku od svih drugih, svih 99 jedino mi zalutali – Bog je već tu kraj nas, prati nas i štiti za povratak u novo zajedništvo sa sobom i s drugima. Naravno, Bog je uvijek tako nenametljivo aktivan, tako tiho ali izdašno prema čovjekovoj slobodi, do mogućnosti da se čovjek i ne vrati.

Bog se u čovjekovoj zalutalosti ne vodi idejom da će kada čovjeka nađe, ili kad se “sam” (ako ikada sam) čovjek vrati na mjesto svoje sreće, posaditi ga pred sebe, ispitati ga, odčitati mu lekciju i onda ga primjereno kazniti. Božjim pronalaskom prošlost izgubljenoga dobiva novo značenje. Bog je na svoj način otkupljuje, ne vraća se na nju kao jedini ključ za budućnost. Iz prošlosti se uzima samo trenutak obraćenja, trenutak kada je čovjek shvatio da je Bog uz njega, da mu taj spasonosni obrat od grijeha nadvladava sva lutanja koja je prešao.

Uostalom, o razlozima čovjekove zalutalosti u prostoru vjere Isusova usporedba uopće ne govori, nego samo o radosti pronalaska pred kojom nestaje težina lutanja. Znamo i mi iz svoga iskustva “pronalaska” nečega ili nekoga što nam je ili tko nam je neizmjerno drag. Radost novog povratka natkriljuje sve razloge prijašnjega ispitivanja i napor traganja. Pronalaskom zalutaloga, izgubljenoga, prošla se povijest ne briše nego otkupljuje u novom susretu, zajedništvu i životu.

U ovoj tako prekretničkoj vjeri valja nam biti i ostati uvijek skromni. Jer Isus ne dopušta da se olako stavljamo među one izgubljene. Uostalom mi se redovito smatramo nađenima, naravno, s obzirom na vjeru, pravednima. Rijetki su oni koji smatraju da su potrebni obraćenja i povratka sa svoga lutanja. Zato Isus kaže da njegov i naš Bog, njegov i naš Otac neće da itko propadne ali od onih malenih. Ne lutamo mi umišljeni u svoju pravednost, mi nismo izgubljeni, tako, naime, mislimo. Zato nam vjera u Boga nije uvijek čvrstina djelovanja, ni sigurna nada osobne i zajedničke budućnosti. Zato ne živimo iz radosti da je Bog bio uvijek s nama i da nas je on našao, a ne mi njega.


Jaram za tvrdu šiju

 Srijeda

Iz 40,25-31; Mt 11,28-30

Ponekad nas neka naoči bezazlena rasprava s našim bližnjima izbaci iz ravnoteže. Nekada nas naš ili tuđi postupak silno uznemiri, shrva nas ili optereti na kraće vrijeme ili nas tišti godinama. I društvena i svjetska događanja nerijetko nas izbacuju iz duševnog sklada. Živimo u povezanom i isprepletenom svijetu mase informacija, osobito onih nasilnih i crnih, pa čovjek i ne hoteći postaje nabacano i pretrpano skladište. Mnogi od nas žive zasićeni i umorni, preopterećeni raznim teretima. Neki se zbog toga povlače, rezigniraju…

Izaija, Prorok nade i navještaja Božje novosti, piše svojim umornim sunarodnjacima, ljudima izmučenim ratom, progonstvom, nevoljama, da se oslone na Boga, jer “onima što se u Gospodina uzdaju”, svjedoči Izaija, ” snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se.” No, kako u to povjerovati? Kako zamijeniti svoje redovne motive djelovanja kao što su strah, dokazivanje, sebičnost, nerijetko i mržnja pa i osveta, s nadom i povjerenjem u Božje obećano dobro? Kako zamijeniti povjerenje u silu mirotvorstvom, bahatost s krotkošću, a oholost s poniznošću?

Isus u evanđelju poziva sve umorne i opterećene da ne idu nikamo drugdje, da ne trče učiteljima ni vođama ovoga svijeta, nego njemu. Isus odmara sve umorne, sve izmorene iz raznih razloga, od bolesti do prevara. Ako imamo u životu barem jednu osobu kojoj možemo stići u svako doba, kojoj se možemo izreći, povjeriti, u čijem društvu se osjećamo posve dobrodošli, čija nas blizina krijepi, pogled, riječ, gesta, odmaraju, lakše ćemo razumjeti značenje Isusova poziva da se odmorimo u njegovoj blizini, u njegovoj praksi i riječima.

Isus, međutim, ne ostaje na pukom pozivu na odmor, nego je uvijek zahtjevan. Nije uvijek dovoljno tek doći k Isusu, posjetiti ga i neobvezatno se razbaškariti po svome. I u umorima i pod težinom života, Isus traži da se uzme njegov jaram i da se uči od njega jer je on krotka i ponizna srca. Povezivanje jarma i učenja biva nam jasnije ako znamo da u Isusovom jeziku poučavanje i učenje dolaze od glagola lamad koji doslovno znači privikavati vola na jaram. Treba, naime, određeno vrijeme da se mladoga vola privikne na jaram, da ga se primiri bremenom s kojim se nije rodio da bi izvršavao volju svoga gospodara.

Slično Isus traži od svojih učenika da se privikavaju na njegov jaram, na njegova traženja, pogotovo na jaram krotkosti i poniznosti. Jer naši umori i opterećenja najčešće izazivaju unutarnje a i vanjske pobune, srca nabrekla od otrova i gorčine, bijesa i zlopamćenja. Nerijetko se u umorima i težinama života pretvaramo u oholice, bilo da smatramo da samo mi radimo, pa se precjenjujemo, bilo da upadamo u onu lažnu poniznost povlačenja kojom osuđujemo druge oko sebe što nisu zamijetili ni priznali naša zalaganja, umore i terete. Događa se tako da godinama možemo trčati k Isusu a da se bitno ništa u našem životu ne mijenja, naprotiv postajemo umorniji i opterećeniji jer nismo povjerovali ni prihvatili njegov jaram i ne učimo ništa od njega.

Nije nam, na koncu, nimalo lagano razumjeti a kamoli životno prihvatiti da je Isusov jaram sladak i breme njegovo lako. Tvrda je i jogunasta, kako Biblija neumorno naglašava, naša osobna a i narodna šija, naš vrat na koji bi trebao doći jaram Božje riječi. Priznajmo da Isusova praksa nije nam nimalo sladak jaram, niti je njegovo evanđelje lako breme. Uzmimo samo za primjer pitanje našega zla, pitanje priznanja vlastitih zločina i sućuti prema žrtvama ili milosrđa prema siromašnima, obespravljenima, a kamoli jaram ljubavi prema neprijateljima. Zato nam je, nažalost, slađi jaram naše naravi, lakše nam je breme mnogih drugih učitelja i svjetovnih vođa, nego što su nam Isusovi jaram i breme. Mi smo tvrdovrati i nepoučljivi, sami svoji učitelji ili više učimo od medija i zemaljskih vođa, zvijezda i idola nego od Isusa i njegova evanđelja. Do umora i teretnosti raspravljamo i branimo sebe, “naša” zla i počinitelje, svoje sebičnosti i neljudskost, dok za Isusa i njegovo evanđelje ne marimo, ionako su nam pregorki i preteški. Ipak, Isusov poziv uvijek i bezuvjetno vrijedi: Dođite k meni svi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti i: Učite se se od mene


Ivan i Isus – Prorok i Krist

Četvrtak

Mt 11,11-15

Dok Marko, Ivan pa i Luka, svoja evanđelja pišu kršćanima koji većinom dolaze iz “poganstva”, prva kršćanska zajednica o kojoj i kojoj Matej piše i posvećuje svoje evanđelje sastavljena je od Isusovih učenika koji su većinom židovi. Zato se Matej bavi pitanjima odnosa Isusa prema prvom savezu, osobito njegov odnos prema Mojsiju i Mojsijevu zakonu, a zatim njegov odnos s proročkom tradicijom. Naravno, o tome govore i drugi evanđelisti, ali je Matej posebno zaokupiran svojom židovskom tradicijom i novim Isusovim naukom.

U prvoj kršćanskoj zajednici nastaloj iz židovstva bilo je mnogo sporova oko pitanja moraju li Isusovi sljedbenici koji nisu židovi obrezati se, trebaju li obdržavati zapovijedi posta, pokore i slične uredbe. Kršćani su u početku shvaćeni kao sastavni dio židovstva, donekle kao sekta. Kasnije će se razviti kao zasebni put vjere, kao samostalna religija i religijska zajednica, Crkva.

U tim početnim sporovima i razbistravanjima jedno o velikih pitanja bilo je i ono u kakvom su odnosu Ivan Krstitelj i Isus. Ivan je bio velik prorok, hrlili su k njemu da čuju njegovu snažnu riječ, čak se i njegov kasniji ubojica, Herod, odnosio prema njemu sa strahopoštovanjem i volio ga je slušati. Velika je tema proroštva u Izraelu, kao i osobe velikoga Ivana. Ostat ćemo na temi današnjega evanđelja koje slijedi nakon izvještaja o tome kako Ivan iz Herdovu zatvora šalje svoje učenike da pitaju Isusa je li on obećani Mesija ili da drugoga čekaju. Isus ne odgovara poslanicima izravno nego im kaže da Ivanu prenesu ono što su čuli i vidjeli, dakle da sami donesu svoje mišljenje o Isusu i to prenesu svome učitelju Ivanu. Stalno se pokazuje u evanđeljima da Isus svoj identitet gotovo nikada izravno ne potvrđuje, nego ostavlja prostor slobodne odluke da svatko osobno povjeruje u njega ili da ga odbaci. Tako pušta Ivanovim poslanicima da sami sebi objasne što znači da “slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se naviješta evanđelje”, da sami odluče kojeg će učitelja slijediti Ivana ili Isusa.

Nakon što su Ivanovi poslanici otišli, Isus govori o Ivanu, opisuje ga kao čovjeka jakoga karaktera, a ne kao trsku koju vjetar raznih mišljenja i sebične koristi ljulja kamo hoće; kao o čovjeku čvrsta životnoga puta koji niti se odijeva mekušasto, niti mekušasto živi (Isus aludira na Heroda, na javne i religijske prvake naroda). Isus za Ivana kaže da je više od proroka. Riječ je o tome da je – prema Izajinim riječima – upravo Ivan glasnik Spasitelja, on je onaj uzvišeni pripravljač puta kojim će stići konačno obećani Mesija. To je ono što Ivana čini najvećim prorokom, to je ono na što upućuju i Isusove riječi da je Ivan novi Ilija. A Ilija je, vjerovali su biblijski ljudi, najveći prorok. On je čovjek čvrsta značaja, nepopustljiv i jak u revnovanju za čistoću vjere i za socijalnu pravdu; on je onaj koji se nije strašio, uvijek s Božjom snagom, suprotstaviti čak kralju i kraljici, svećenicima i lažnim prorocima; Ilija je osjetljiv za oskudicu udovica i siromaha, svih nevoljnih i potrebitih zaštite i pomoći.

Slično Iliji čini i Ivan. No, kod Ivana se radi još o nečemu. Isus za Ivana kaže da je najveći rođen od žene, ali da je najmanji u kraljevstvu nebeskom. Ne znamo odnosili se ova Ivanova malenost na to što je u nekom smislu posumnjao je li Isus obećani Mesija pa na kraju svoga poslanja i života, iz Herodova zatvora, šalje učenike k Isusu da potvrdi ili zaniječe Ivanovo očekivanje. Ne znamo s druge strane je li Evanđelist Matej stavio u Isusova usta vjeru Isusovih sljedbenika koji su imali problema s onim vjernicima koji su se kolebali između Ivana i Isusa. Postojala je, naime, ne mala razlika između njih. Da spomenemo samo način života; Ivan je bio strogi isposnik i pokornik, Isus je bio među ljudima i krajnje se uobičajeno ponašao; Ivan je više naviještao obraćenje ali i Božji sud, dok je Isus uz obraćenje naviještao bezgranično milosrđe Boga Oca.

Za kršćane je Isus veći i od Mojsija i Ivana, i od zakona i od proroka, ali se mora biti vrlo pažljiv. Isus ne poništava ni Zakon ni Proroke, niti se u evanđelju smije nalaziti ikakav razlog antižidovskoga raspoloženja. Isus je potpuni i pravi Židov; Isus je vjerni i odani ispunjavatelj zakona i vrhunac proroštva, ali on je Božja utjelovljenja riječ, Mesija – Spasitelj, posrednik između Boga ljudi.


Mrzovolja i povjerenje

Petak

Mt 11,16-19

Poznata je izreka da čovjek zbori o onome čega mu je srce puno. Znana nam je i Isusova riječ iz Govora na gori o razlici između propadljiva i nepropadljiva blaga koju završava tvrdnjom: Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce (Mt 6,21). A u današnjem odlomku iz Matejeva evanđelja Isus uspoređuje svoje suvremenike, svoj naraštaj, s mrzovoljnom djecom koji se osjećaju ispražnjenima, čije je srce prazno. Isus svoje riječi ne upućuje djeci, on uzima sliku djece da opiše odrasle svoje slušatelje čija je nutrina opustošena bezvoljnošću i nepovjerenjem.

Nema sumnje, svatko od nas ima slično iskustvo kakvo je doživio Isus. Ako smo, na primjer, bili oduševljeni nekim iznimnim događajem, lijepim prizorom, dobrim filmom, nekim dobrim čovjekom, nekom knjigom, nekom novom spoznajom, ili smo sa zanosom govorili o nekom vrijednom poslu koji bi valjalo izvršiti, a naš nas je sugovornik pritom ne samo nevoljko slušao nego je svojim stavom ili riječima razvodnjavao i sve spuštao naše “blago” u bezvrijedno blato besmisla. Nije malen broj ljudi koji kao da su rođeni samo za to da dobro izvan njih, da boljega čovjeka od sebe, čak i svetinje, obescijene i obezvrijede. Ima ljudi koji hode svijetom i na svemu što dotiču ostavljaju tragove svoje mizerne kritike, zlovolje i nepovjerenja.

Isus se, govori se u današnjem evanđelju, našao u negostoljubivom i u sebe zatvorenom svijetu. Riječ je suvremenicima kojima je bilo gotovo nemoguće posredovati evanđelje – radosnu vijest. Živjeli su u svom samodovoljnom svijetu. I ovdje treba kazati da nije riječ o nevjernicima, ateistima, nego o ljudima koji su gotovo mehanički živjeli svoje živote, koji su se lišili zaigranosti ali i tuge, radosti i suosjećanja, jednu vrstu sebičnoga nihilizma.

Zar se ovo Isusove riječi o svome mrzovoljnom naraštaju ne odnose i na nas? Ako pozornije pogledamo naš odnos prema drugim ljudima, i najbližima, vidjet ćemo kako teško prihvaćamo one koji vrijede, one koji svojim strpljivim radom i marom izgrađuju svijet na bolje. I ne samo njih, ne prihvaćamo ni one koji radosno i veselo žive, koji s ljubavlju i lakoćom ophode s ljudima. Zar u našim obiteljima i zajednicama nema onih koji svojim destruktivnim umovanjem razgrađuju dobro ili onih koji namrgođeni, s nekom gotovo urođenom uvrijeđenošću, šire oko sebe atmosferu zlovolje i ne dopuštaju da se širi radost života i ljudskoga zajedništva.

Takvima se ne može “ugoditi”, takve se čak ne može obdariti, jer oni i najvrednije darove, a najvredniji nisu on skupi, nego oni od srca, omalovažavaju. Takvi mrzovoljni ljudi za sve što je dobro izvan njih nalaze suprotno značenje. Oni su devastatori smisla. Zato Isus kaže za ljude takvoga soja da su spremni velikoga Ivana Krstitelja, njegov pokornički život, njegov snažni karakter označiti ni manje ni više nego da je od samoga đavla. Ne zvuči li nam ovo krajnje poznato? I danas neki i u društvu i u Crkvi, koji sebe smatraju savršenima i završenima, proroke među nama, najbolje među nama proglašavaju sotonistima i raznim drugim za njih demonskim imenima (masonima, heretičarima…). Čak tobože i mole za njih. Ako ih pak ne svrstavaju u tamno područje đavla, onda ih, baš onako kako su Isusa označili njegovi suvremenici i čuvari vjere, nazivaju svjetovnima, izjelicama i pijancima. Oni dakle uvijek u dobre učitavaju mane, iako im ništa nije kazati da to čine upravo drugi. Oni ne podnose ljude koji poput Ivana rade na sebi, jer su se oni davno proglasili savršenima, najboljima, najduhovnijima. Oni ne podnose ljude poput Isusa, jer ljudsko zajedništvo, radosna druženja i prijateljevanja smatraju opasnošću, čak najgorom smetnjom za za vjeru u Boga.

Ustvari, radi se kod Isusova naraštaja, njegovih suvremenika, o slijepoj, narcisoidnoj usredotočenosti na sebe, o temeljnom nepovjerenju prema Božjoj poruci koja dolazi preko Ivana i Isusa, a onda i o nepovjerenju prema ljudima koji vole ljude. Ljudi su to koji se ne mogu iskreno radovati niti ispravno tugovati, suosjećati s drugima. U radikalnom smislu njihova se nesreća sastoji u tome što se postavljaju na mjesto samoga Boga. Pogotovo je to vidljivo u neprihvaćanju Isusova odnosa prema grešnicima, prema Isusovu druženju i prijateljevanju na gozbama s carinicima i bludnicama. Oni svemu daju suprotno značenje, i u najboljem nalaze najgore manjkavosti a i samoga đavla. Naime, takvi ljudi ne mogu prihvatiti da Bog može biti tako dobar i milosrdan prema slabim i grešnim ljudima, prema onima koji ne griješe iz oholosti i drskosti nego iz čežnje za ljubavlju.

U vremenu smo Došašća, pripreme za Božji dolazak u naš život. Bez obraćenja, bez vraćanja povjerenja u ljude – a povjerenje odista nedostaje našem svijetu i našim odnosima, i to ono povjerenje koje sam Bog pokazuje u Isusovu ophođenju sa slabima i grešnima – naša će adventska priprema ostati izvanjska dekoracija, a mi ljudi, unutarnje opustošeni zlovoljom, nastavit ćemo svoje navike bez igre i radosti. Vrijeme Došašća je vrijeme drukčije pripreme za Božji dolazak od one koju prakticiramo.


Zahvaljivanje iz vjere

Subota

Lk 17,11-19

Osjetljivi smo na zahvalnost a još više na nezahvalnost. Došašće je vrijeme obdarivanja i zahvaljivanja. Čemu se sve neće neki ljudi u ovo vrijeme dosjetiti da u zahvalnosti poklone kakav dar svojim dragima za Božić. Sam Božić i jest svetkovina zahvalnosti Bogu što je izišao iz svoje otajstvenosti i postao čovjekom, postao našim bratom i prijateljem, našim učiteljem i otkupiteljem.

U našoj katoličkoj tradiciji ovoga su tjedna zimske kvatre (=quatuor – četiri; četiri su posebna tjedna u godini) posvećene zahvaljivanju Bogu i ljudima za dobra kojima smo obasuti. U nas se ovo adventsko zahvaljivanje i obdarivanje pojačava i nedjeljama znanim kao materice i očići. Sve to upućuje na važnost hvale i zahvale u našoj vjeri. I upravo na današnji dan čitamo odlomak iz Lukina evanđelja o desetorici gubavaca od kojih se samo jedan vratio zahvaliti Isusu za ozdravljenje.

Poznata nam je ova zgoda s Isusova puta iz Galileje prema Jeruzalemu. Izdaleka, s distance, jer im je bilo zabranjeno kao nečistima da se primiču ljudima, gubavci vapiju Isusu da im se smiluje, da ih očisti. Isus ih šalje svećenicima, jer svećenici su prema Zakonu – slično kao i danas – bili oni koji prosuđuju tko je čist a tko nečist, tko može u zajednicu a tko je ekskomuniciran (ex-communio – izvan zajednice). Od svih očišćenih, samo se jedan vraća zahvaliti Isusu. Ispostavlja se da je taj čak stranac, Samarijanac, povijesni neprijatelj Židova.

Nije nam teško biti zahvalni dragim ljudima, osim ako smo se – a nažalost ima nas i takvih – lišili zahvalnosti, ako smo izgubili smisao za dar i darivanje, ako smo, čak i sa stalnim darivanjem otupjeli na smisao darovanoga postojanja i značenje i onog najmanjega dara od srca, a ne od suviška, pogotovo dara postojanja našega bližnjega i kada nam on ne može ništa materijalno darovati.

U ovoj zgodi Isusova ozdravljenja gubavaca posebno se naglašavaju dvije stvari. Ako zahvalnost označavamo iznimnom osobinom zrela čovjeka i izgrađena vjernika, onda ne smijemo olako isključivati strance iz prostora ljudskosti i vjere. Mi to teoretski znamo, ali u praksi, riječima, a još više djelima, lišavamo one koji nisu kao mi i našega darivanja i odričemo im mogućnost da mogu biti zahvalni. Znamo, naime, da Isus od nas traži da se prema strancima ponašamo poput njega, s poštovanjem i ljubavlju, ali u svakodnevnici mnogi od nas upravo na ovom području zakazujemo i niječemo da smo Isusovi učenici. Štoviše, kakvim sve riječima ne napadamo one koji pomažu tuđincima, prognanima, izbjeglima ili susjedima druge vjere i etničke pripadnosti. Nije rijetkost da upravo tobože visoko umišljeni pobožnici priječe mnogim tuđincima da upoznaju milosrdnu poruku Isusa Krista.

Na drugu važnu stvar za našu vjeru ukazuje nam Samarijančeva zahvalnost i Isusovo ophođenje s njime. Kad se, naime, očišćeni Samarijanac vratio Isusu da mu zahvali, Isus ga pita gdje su drugi, jer bilo ih je još. Ovaj ne odgovara, ovaj se nije vratio da zahvali kako bi se svojom zahvalnošću uzdigao iznad drugih. Bila bi to formalistička i frazerska zahvalnost kojom obiluju naši odnosi, ono stalno i neumjereno a prazno zahvaljivanje, koje više veliča sebe nego što iskreno iskazuje poštovanje dobročinitelju.

Uz to, Isus nam dalje pokazuje da je svaka zahvalnost ustvari hvala i slava Bogu. “Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?” – pita izričito Isus. Tim riječima vraća svoje učenike i nas na onu temeljnu datost vjere: sve nam dolazi od Boga, pa je obdarivanje i zahvalnost ljudima uvijek obdarivanje i proslava Boga, iskazivanje hvale i slave Bogu. Ako to imamo na umu, onda će i svi naši darovi, bili oni maleni ili veliki, koštali puno ili malo novca, svoju stvarnu vrijednost, svoju skupocjenost dobivati iz Božje prosudbe; onda će i naša zahvalnost ili nezahvalnost, zahvalnost ili nezahvalnost drugih biti prosuđivani nevidljivom i dobrohotnom vagom milosrdnoga Boga.

Zato na koncu Isus očišćenom strancu veli: “Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!” I mi ćemo ustati iz svojih nezahvalnosti, iz svojih uvreda zbog nezahvalnosti drugih, i mi ćemo hoditi u iskrenom obdarivanju i zahvaljivanju ako povjerujemo u Božji spasonosni dolazak u Isusu Kristu, u taj temeljni Božji dar nama ljudima i ako iz te zahvalnosti budemo organizirali naš život, odnos prema bližnjima i dragima, i povrh svega svoj odnos prema strancima i neprijateljima.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.