“Vjerovanje” je izuzetno odmjereno. I mi bismo također trebali biti vrlo odmjereni kada govorimo o Mariji. Pretjerivanje i neodmjerenost riječi u konačnici uvijek vode do umanjivanja onoga što želimo veličati. S najboljim mogućim nakanama prepuštamo se mašti, osjećajnosti pa čak i znatiželji. I izlažemo se riziku da zaboravimo kako evanđelje zahtjeva da pred otajstvom Boga mrtvimo znatiželju, maštu i osjećajnost koje se suviše često razvijaju na površini i na uštrb dubine.
Odmjerenost ne isključuje toplinu. Prava bliskost nije ni suha, ni hladna. Postoji jedna divna molitva hvale u ljubećoj tišini. Hvaliti nekoga znači dati mu do znanja da je dostojan ljubavi. A to se rječitije iskazuje jednostavnim pogledom nego obiljem riječi.
Toplina i odmjerenost: u tome je sva dubina života Crkve. Jedno nikada ne ide bez drugog. Toplina se izriče u spontanom i neprekidnom izviranju molitve u Božjem narodu. Odmjerenost je temelj dogmatskih definicija: kada Crkva smatra potrebnim, ona kratko i jasno formulira što treba biti izrečeno kako bi svjetlo koje dolazi od Krista bilo primljeno na ispravan način. Ako pobožnost ne bi bila rasvjetljena dogmom, bilo bi teško izbjeći krajnosti, pretjerivanja, dakle devijacije. Ali ako dogmatski izričaj ne bi bio oživljavan toplim poletom srca, bio bi suh poput teorema, apstraktan i na koncu sterilan. Za gladne duše bio bi poput kamena, a zapravo treba biti kao kruh.
Od svojih početaka Crkva razmišlja o otajstvu Krista, pravog Boga i pravog čovjeka. Utjelovljenje je središte svega, bit Stvarnosti, sama Stvarnost. To nije jedno od otajstava, nego Otajstvo.
Međutim, promišljanje o Kristu ne može biti nepraćeno promišljanjem o Mariji. Pratnja: izgleda da su ovu riječ izgovorili promatrači kršćanskog Istoka na posljednjem Koncilu. Ta riječ puno govori. Postoji melodija i postoji njezina pratnja. Melodija je bitna, a ako je i pratnja važna, ona je važna na subordinirani način i u službi melodije. Glazbena pratnja ne sluša se sama za sebe i neovisno o melodiji, nego jedino zbog njezine povezanosti s melodijom.
Crkva je stvari oduvijek razumijevala na ovaj način. Molila je Mariju, dogmatski je izrekla Marijinu veličinu, ali uvijek i jedino kao pratnju svoje molitve Kristu i svojeg promišljanja o Kristu. Pratnja nije na izbor, nego je potrebna. Kako piše kardinal Ratzinger: “Marijanska pobožnost ne može se temeljiti na mariologiji koja bi bila neka vrsta drugog, skraćenog izdanja kristologije; nemamo ni prava ni razloga praviti takvu vrstu duplikata. Crkveni oci u Mariji su uvijek vidjeli sliku Crkve, sliku čovjeka vjernika koji ne može doseći svoje puno samoostvarenje, osim po daru ljubavi”, po onome što teologija naziva Milost. Krist je darovani Dar; Marija primljeni Dar.
François Varillon, SI
Iz knjige: François Varillon, Joie de croire, joie de vivre [Radost vjerovanja, radost življenja], Édition du Centurion, 1981.
S francuskoga prevela: Vesna Zovkić, Isusova mala sestra
Fratellanza umana (06.06.2020.)