Čovjekova optužnica Bogu: Kriv je, jer nas ljubi!

0

Cvjetnica. Isusov slavni ulazak u Jeruzalem. Puk ga oduševljeno slavi misleći da je on novi kralj židovski koji će im donijeti slobodu od Rima. A on zna da ne donosi zemaljsko nego nakon muke i smrti nebesko kraljevstvo. Zato se na posljednjoj večeri  oprašta s učenicima  dajući  im kruh i vino, svoje tijelo i krv, i tako ustanovljuje  euharistiju i svećenički red govoreći učenicima: Ovo činite meni na spomen. Isusova je to oporuka namijenjena učenicima i njihovim nasljednicima. Još k tome im pere noge kao najponizniji sluga i time daje  zadaću učenicima i budućim svećenicima da služe, govoreći im: Primjer sam vam dao.

Veliki petak: Kriv je

Isusovo pitanje  upućeno puku u potresnoj pjesmi koja se pjeva u obredima Velikoga  petka: Puče moj, što učinih tebi ili zašto ožalostih tebe, odgovori meni –  i na sva druga pitanja u kojima Isus supostavlja  od Boga učinjena dobra izraelskomu narodu i što mu je taj narod  uzvratio  navodeći Isusove ”grijehe” učinjene  protiv Zakona, kao odgovor otkriva nam poznato i opisano načelo odnosa pojedinca i mase. Ako si drukčiji izgledom,  poimanjem svijeta ili bilo čime drugim, inače interesno razjedinjena masa ujedinit će se protiv tebe i proglasit će te glavnim krivcem za možebitne sukobe, pa i za nemire u narodu  kao u Isusovo doba.

Na tebe će se sručiti sav bijes i osuda. Kad te osude i pogube, ponovo je uspostavljen mir u puku – do nove prigode, do nove žrtve. Doživio je to i Krist, Sin Božji. Nakon Njegova slavnog ulaska u Jeruzalem, bačena je ”kost” njegovih navodnih grijeha oko koje se puk gladan osvete skuplja i odjednom  Isusa više ne vidi kao Davidova kralja kojemu su pjevali slavopoj, nego traži razloge za njegovu osudu.

Puk ima izbor oslobađajuće presude između dokazanih zločinaca i Isusa, ali oni traže da se Isusa smakne , a pusti zločinca Barabu. I po svojim krutim zakonima imaju pravo izbora. I učinili su, misle , pravo ne ogriješivši se o svoj Zakon.  Krutost u primjeni Zakona tjera ih da traže krivicu na nevinome da bi ga mogli  proglasiti  novim ”žrtvenim jarcem”. Samo ga neće  natovarena vlastitim grijesima otjerati u pustinju da tamo sklapa, nego će  ga  osuditi na smrt i okrutno pogubiti da budu sigurni da se neće vratiti. I biti im prijetnja.

I nabrajaju Isusove ”grijehe”:

– kriv je jer ne poštuje Zakon i  sabat , radi i liječi subotom

– kriv je jer se druži s carinicima i grešnicima

– kriv je  jer propovijeda ljubav među svima

– kriv je propovijeda praštanje, a ne osvetu  oko za oko, zub za zub za učinjeno zlo

– kriv je jer  izgoni zloduhe, a ne znamo kojom silom

– kriv je jer se izdaje za Sina Božjega

– kriv je jer propovijeda kraljevstvo nebesko, a mi imamo  Rimsko Carstvo i cara, a ne kralja, te potiče na pobunu

– kriv je premda mu ne možemo dokazati onakve krivice kao drugim zločincima , ali

– kriv je jer je drukčiji od nas pravovjernih koji revno opslužujemo sve zakonske odredbe…

Neće, doduše, reći da ih opslužuju na svoj način.

Predstavnik rimske vlasti ne nalazi na Isusu krivice te pušta  da presudu donesu sami Izraelci.  Pilat je tako ”oprao ruke” od osude.  A oni vele: Kriv je.  Krv njegova na nas i na djecu našu. Dalekosežna i strašna rečenica odjekuje i danas.

Ali  kako ga pogubiti? Naravno, izmučiti gotovo do smrti i sramotno poniziti, ogoliti ga,raspeti ga na križu kao najvećeg zločinca da se vidi kako završavaju oni koji ne poštuju Zakon. No, Kristova ljubav obasiplje ih i tada kad On moli Oca da im oprosti jer ne znaju što čine. Pouka i nama danas: moliti da se može oprostiti i neoprostivo.

Križ je mučiteljsko sredstvo. Ali kad na križu  bude raspet nevin čovjek, Isus, križ gubi svoju snagu mučiteljskog sredstva, sredstva  izvršenja strašne kazne i uspostave zakonom predviđene  pravde i postaje  sredstvo spasa onima koji uzvjeruju u Njega poput desnog razbojnika na križu.

I tko stoji uz Raspetoga? Stoje žene s njegovom majkom Marijom i plaču u ljudskoj nemoći. Reći će neki: Ta, žene i ne znaju drugo nego sućutno plakati. Da nam je više sućutnih žena! No, tu stoji i Ivan, učenik kojega je Isus najviše ljubio i koji nije pitao koje će mu mjesto pripasti u Isusovu kraljevstvu, nego je samozatajno i  ljudski suosjećao s Isusom i s Njegovom Majkom pod križem.  Ivan je dobio majku, a Majka sina. Da nam je više takvih Ivana!

Uskrsnuće

Mrtav Krist više ne bi trebao biti prijetnja vlasti, u grobu je, no za svaki slučaj, straža čuva grob jer  prisjećaju se i da je propovijedao nešto o uskrsnuću  – pa za svaku sigurnost, da bude pod njihovim nadzorom. Ali Isus ustaje iz groba, kamen je odvaljen, grob ostaje prazan, stražari popadaše…

I tko dolazi obići grob? Ne  hrabri učenici  koji su se skrili od straha da i oni ne završe kao Isus, nego opet  sućutne žene. I one pronose radosnu vijest: Isus je uskrsnuo! Smrt više njime ne vlada. Baš onako kako je prorekao. Aleluja! Uskrsnulo je Svjetlo svijeta koje razgoni tamu ljudskih grijeha. Spas svijeta i naš Spasitelj vraća se k Ocu, a nama grešnima daje priliku za spas. Otvara vrata svojega nebeskog kraljevstva svima koji u Njega vjeruju.

I zato bdijući u uskrsnoj noći radosno pjevamo: Kraljice neba, raduj se…; Radujmo se kršćani… ; Naš je ust’o Spasitelj iz groba… svaka skršena je vragu zloba

Foto: Mirjana Nikolić, kolaž, Plač Presvete Bogorodice i Ecce Homo (Evo čoveka!), 2012.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.