François Varillon: Uskrsnuće tijela ili pobožanstvenje čovjeka i svemira

Francuski izraz tijelo [sarks, op. prev.] nema isti prizvuk kao dotična hebrejska riječ: Židov nikada neće suprostavljati tijelo i duh, kao što mi to radimo u francuskom jeziku. Za njega je tijelo [sarks] čitav čovjek, u svojoj slabosti i krhkosti, kao i u svojoj ukorijenjenosti u prirodu, u svoju sredinu, svoju kulturu. Pod tijelom [sarks] podrazumijevaju se svi odnosi s osobama i stvarima. Kada kažemo da vjerujemo u uskrsnuće tijela [sarks] – to je članak našeg Vjerovanja – onda kažemo da uskrisuje čitav čovjek.

Isto tako napominjem da naša Vjerovanja ne govore o uskrsnuću tijela [soma]. U Apostolskom vjerovanju govori se o uskrsnuću tijela [sarks, op. prev.], a u Nicejskom vjerovanju kojeg molimo na misi, riječ je o uskrsnuću mrtvih. Tijelo [soma] je dio jedne puno šire cjeline koju Biblija naziva tijelo [sarks].

Vjera Crkve u uskrsnuće tijela [sarks], to jest čovjeka i čitavog svijeta, bila je toliko skandalozna da se ne treba čuditi poteškoćama na koje su nailazili kršćanski pisci prvih stoljeća kako bi je učinili prihvatljivom. Vidi se da su prvi crkveni oci znatan dio svojih spisa posvetili upravo ovoj dogmi. A budući da je kršćanstvo životna doktrina, grubo ću vam postaviti isto pitanje koje sam vam postavio u vezi Trojstva: ako bi, što je nemoguće, jedan koncil izjavio da nema uskrsnuća tijela [sarks], što bi to promijenilo u vašem svakodnevnom životu?

Ne radi se o besmrtnosti duše, nego o uskrsnuću čitavog čovjeka

Kako smo pomalo prestali slijediti božansku pedagogiju iznesenu u Bibliji, tako smo osiromašili onaj dio bogatstva kršćanske vjere koji se odnosi na naše vječno blaženstvo. Najgore je to što mi miješamo besmrtnost duše i uskrsnuće tijela [sarks]. Nebo svodimo na mjesto boravka besmrtne duše. Radi toga je ovaj svijet u kojem živimo, radimo i trpimo kroz 40, 60 ili 80 godina zapravo obezvrijeđen. Vrijednost sadašnjeg svijeta, naših ljudskih zadaća, obiteljskih, društvenih, sindikalnih, političkih ili kulturnih, sve to izgleda kao nešto sasvim sporedno u odnosu na ono što nazivamo drugi svijet, drugi život.

Kao da postoje dva svijeta i da ovaj u kojem živimo ima tek neznatnu važnost u odnosu na onaj drugi! Mi miješamo drugi svijet i svijet koji je postao drugačiji, a to nikako nije ista stvar! U strogom smislu riječi nema drugog svijeta, drugog života, nego ovaj svijet postaje sasvim drugačiji, ovaj život postaje sasvim drugačiji. Kada vidite čovjeka od šezdeset godina kojeg ste poznavali kao mladića, kažete da je to isti čovjek, ne kažete da je to netko drugi. Iako je starenjem postao sasvim drugačiji, to je ipak onaj isti. Nikada ne bi trebalo govoriti o drugom svijetu, nego o svijetu koji po uskrsnuću postaje sasvim drugačiji.

Ako govorimo o nekom drugom svijetu koji je toliko važan, postoji rizik da nam ovaj svijet izgleda tek kao mjesto kušnje nakon koje slijedi nagrada. Bog zna koliko ima kršćana kojima je nebo mjesto nagrade! Prazneći nebo od njegove suštine i ljepote, isto tako praznimo i zemlju, te na konacu dolazimo do neba koje je tek besmrtnost duše i do zemlje koja je tek raspadljiva materija, neka vrsta stroja za proizvodnju čistih duhova. Vidite, dakle, koliko je stvar važna. 

Božansko, zajedničko, utjelovljeno blaženstvo

Crkva u biti kaže ovo: naše vječno blaženstvo bit će doista blaženstvo čovjeka, to jest, blaženstvo sukladno ljudskoj prirodi:

• društveno ili zajedničko (jer je čovjek društveno biće i individualističko blaženstvo ne bi odgovaralo njegovoj prirodi)
• utjelovljeno (jer čovjek nije čisti duh) 
• božansko, koje se sastoji u jedinstvu života s Bogom (jer čovjek nije biće zatvoreno u sebe, nego otvoreno beskonačnom; drugim riječima, jedna od čovjekovih dimenzija jeste njegova težnja za beskonačnim).

Ova tri aspekta usko su povezana u dogmi o uskrsnuću tijela [sarks]. Hoću reći da jedno takvo, u potpunosti ljudsko blaženstvo može biti ostvareno samo u i po uskrsnuću tijela [sarks]. Ako ne bi uskrsavao čitav čovjek, tijelo [soma] i duša, naše vječno blaženstvo ne bi bilo blaženstvo čovjeka, nego nekakva izvanjska nagrada, nakalemljena čovjeku izvana, poput bicikla kojeg poklanjamo  učeniku nakon položenog ispita. To više ne bi bio čovjek kakav po prirodi jesam, nego neko novo, drugačije biće koje bi uživalo vječnu radost; moje blaženstvo neće biti takvo. Ta pomisao mi je doista nepodnošljiva, to je stvar elementarnog dostojanstva, na što nas podsjećaju neki ateisti: ja sam čovjek, moje dostojanstvo je u tome što sam čovjek, dakle u tome da to ostanem i u vječnosti. Istina da uskrsnuća tijela [sarks] nema bez Božjeg dara, bez Boga koji nas poziva da sudjelujemo u njegovom životu, ali taj dar i taj poziv podrazumijevaju da sami sebe izgrađujemo kroz sve naše aktivnosti, kroz naš sadašnji život. Istina da se izraz plaća, u smislu nagrade, nalazi u Evanđelju: Velika je plaća vaša na nebesima (Mt 5, 12), ali u onom smislu u kojem je žetva nagrada za sijanje; radi se o nagradi iznutra. 

Naime, sretan život u vječnosti prema crkvenoj doktrini jeste pobožanstvenjeno postojanje čitavog čovjeka: mene, cijeloga mene. Ja, čitav ja, bit ću vječno sretan. Kada kažem čitav ja, pod tim podrazumijevam sve moje odnose: ako sam oženjen, moja supruga; ako sam roditelj, moja djeca; moja braća i sestre; moji prijatelji; moja redovnička zajednica, moja radna i životna sredina; moj posao: ne samo nakana koju stavljam u svoj posao, nego i samo djelo. Mogu vam reći da su mi neki, nakon izlaska moje knjižice Božja poniznost, znali reći: Ah, pa u njoj ima citata glazbenika i pjesnika. Da, jer ne želim odbaciti sve one koji su doprinijeli da postanem to što jesam i koje ću opet naći u vječnosti; inače to ne bih bio ja.

Usput rečeno, kada kažem čitav čovjek, pod tim podrazumijevam također i čitav svemir, jer mi smo povezani s čitavim svemirom, tj. sa materijalnim, biljnim i životinjskim svijetom. Dok jedemo ili se divimo umjetničkom djelu, mi asimiliramo kozmos. Kada sam nakon nekoliko sati zadivljenog promatranja Partenona sišao s Akropole, Partenon postaje dio mene, budući da sam drugačiji nego što sam bio prije nego što sam ga vidio. Partenon će uskrsnuti u meni i po meni. 

Čovjek se ne može odvojiti od kozmosa, on je s njim solidaran. Naše tijelo [soma] isklesano je iz istog materijala kao i svemir: potrebni su nam fosfati, kalcij itd., vi to znate bolje od mene! Čovjek u odnosu na svijet nije poput kipa stavljenog na postolje, nego je više poput cvijeta na stabljici, koji sa cijelom stabljikom čini jednu cjelinu. Mi smo jedno s kozmosom, tako da sve ono što kažemo o tijelu [soma], vrijedi i za kozmos. U jednoj poznatoj propovijedi na blagdan Navještenja, Bossuet je rekao da je čovjek mikrokozmos, mali svijet unutar svijeta.

Prema tome, vjera u uskrsnuće tijela [sarks], zapravo je vjera u uskrsnuće svijeta. Vidite kako ovdje dolazi na vidjelo važnost naših ovozemaljskih zadaća koje se uvijek sastoje u tome da izravno ili neizravno, preobražavaju, očovječuju svijet. Svijet uskrsava. Daleko smo od filozofije kojoj je dovoljno da dokazuje besmrtnost duše i za koju svemir kakav jest, ne bi imao trajne vrijednosti. Taj put vodi do blaženstva čistoga duha koje se lako pretvara u blaženstvo individualizma. Objavljena istina je neizmjerno bogatija: društveno ili zajedničko blaženstvo, utjelovljeno i božansko. Ili, drugim riječima, oduhovljeno i pobožanstvenjeno postojanje cijelog čovjeka i cijelog svemira s kojim je čovjek solidaran. Zato pokušajmo razumjeti što je tijelo [soma], iako su promišljanja koja slijede ponešto teža.

Vrijednost tijela.Nema duše bez tijela,nema tijela bez duše.

Što je tijelo [soma]? Što je naše ljudsko tijelo [soma]? Ono nije predmet među drugim predmetima fizičkog svijeta; nije niti stvar među ostalim stvarima. Iako je naizgled takvo: nešto teško i neprozirno, nešto što ograničava; kao kakav agregat ograničenosti, neka vrsta zatvora koji čini da kad sam ovdje, nisam drugdje. Istina je da dijete svoje tijelo u samom početku otkriva kao nešto što nije njegovo: dio njegovog malog stopala nešto je poput plahte ili deke na kojoj leži.

Ustvari, tijelo nije nešto. Tijelo je netko: moje tijelo, to sam ja. Nešto teško i neprozirno, da; nešto ograničeno i ograničavajuće, da; agregat materije, u izvjesnom smislu da. Ali iznad svega, moje tijelo je žarište energije. Tako snažne i tako gipke energije! Masa živih stanica, da. Aligledajte u šta se pretvara ta masa u sportu ili u plesu.

Ako ste sportaš, zamislite centarfora jedne nogometne ekipe: on je u isti mah posvuda na terenu. Ako ste umjetnik, zamislite plesača ili plesačicu. Pogledajte malu imitaciju Platonova dijaloga kojeg je Paul Valery naslovio Duša i ples. Već je sâm naslov vrlo sugestivan: na naše divljenje, duša i duh utjelovljuju se u skokovima plesača koji je također u isti mah posvuda na pozornici: Plesačica nam ukazuje na ono što mi sami činimo, ona našim dušama jasno pokazuje ono što maglovito izvode naša tijela. U svjetlu njezinih nogu, naši spontani pokreti izgledaju nam kao čuda. Konačno im se čudimo koliko i treba. Valery hoće reći, ako to prevedem na sasvim jednostavnu prozu, da nam umijeće plesača ili plesačice rasvjetljuje ono što svi mi, i ne primjećujući, činimo u svakodnevnom životu dok koračamo ulicom ili svojim vrtom.

Koja energija! To je isto tako i komunikacija s drugim! U konačnici to je i izraz života, snage, ljepote i inteligencije! Reći ćete mi: vi pjevate hvalospjev tijelu plesača, a mi nismo plesači; vi pjevate hvalospjev tijelu sportaša, a mi nismo sportaši. Da, ali hvalospjev tijelu plesača i sportaša vodi nas do hvalospjeva našem tijelu. Sportaši i plesači na spektakularan način zrcale ovo žarište energije, naše tijelo, tijelo svakoga od nas.

Promatrajte ruku (ruke nemaju samo pijanisti!.) Sv. Toma Akvinski kaže da čovjeka sačinjavaju duh i ruka. Ruka izgleda kao običan završni dio prednjih udova. Doista, kod čovjeka koji je uspravna životinja, ruka je oslobođena, (čovjeku za hodanje nisu potrebne ruke); ona može dohvatiti sve, a da se ne veže za ono što dohvaća. To znači da je ruka najimpresivniji znak inteligencije: ulazeći u univerzalne odnose, ona ostaje ono što jest. Pomoću ruke čovjek stvara svijet. Ruka je djelatnica duha, praktična prisutnost duha u svijetu. 

Nakon hvalospjeva plesa, koji je sama inteligencija utjelovljena u stopalima, nogama i čitavom tijelu, Paul Valery piše hvalospjev ruke: govori o učenim, pronicljivim i vještim rukama kirurga. Kao što plesač ispunjava čitavu scenu, a sportaš čitav teren, tako svi ljudi kroz svoj rad ispunjavaju svijet svojim tijelom [soma], svojom tjelesnom aktivnošću. Treba reći (iako je postalo već banalno,  kapitalno je za naš predmet!) da svi rezultati rada i umjetnosti, od pera kojim sam napisao ove bilješke koje imam pred sobom, pa sve do svemirske letjelice, jeste produžetak ljudskog tijela [soma] ili, dođe na isto, njihova aktivna tjelesna prisutnost koja se proteže na čitav svemir. Čak bi se moglo reći da čitav svemir postaje tijelom [soma] ljudi.

U svojoj moći univerzalnog poimanja, ljudska ruka pretpostavlja mozak i s njim se povezuje. Znanstvenici nam objašnjavaju kako je uspravan hod (činjenica da je čovjek uspravan) oslobodio strukturu lubanje od izvjesnog mišićnog opterećenja koje je blokiralo njezin razvoj. Kada je taj pritisak bio odstranjen, mogla se razviti zaštitna udubina moždane kore. U toj udubini smjestio se taj famozni živi kompjutor koji podrazumijeva u najmanju ruku petnaestak milijardi stanica: mozak. On je taj koji omogućava beskonačnu igru asocijacija i međuodnosa kojima se duh hrani i koje stvara. 

Tada se pojavljuje lice. Prije nego što kažemo lice, recimo najprije obraz. Ruka omogućuje pojavu ljudskog obraza. Bez ruke, čeljust ili gubica ili kljun ili jezik direktno navaljuju na hranu, a to podrazumijeva izvjesnu nasilnost. Kada ruka, oslobođena uspravnim držanjem, dohvaća hranu, onda se obraz, lišen nasilnosti, povlači i očovječuje za druge svrhe, ne samo za uzimanje hrane. Tada obraz postaje lice, to znači osmjeh, pogled i nadasve riječ(inače su osmjeh i pogled na neki način već riječi). 

Treba se zaustaviti na toj čudesnoj stvari koje se zove riječ. Što znači govoriti? Govor je izviranje ideja unutar jedne zvučne cjeline koja po sebi nije ništa drugo, nego igra vibracija. Samo čovjek ima tu moć. Govoriti znači izustiti jedan organizirani skup zvukova, samoglasnika i suglasnika, koji čine slogove i riječi koje su povezane u jedan organizirani skup značenja. Taj sustav zvukova koji je povezan u sustavu smisla (ili značenja) različit je u svakoj zemlji, a zovemo ga jezik: francuski, engleski ili kineski. Čovjek uči svoj, kako kažemo materinji jezik i tako postaje sposoban ući u univerzum susreta i dijaloga. Kažem univerzum,  što znači da se čovjek preko riječi univerzalizira, postaje subjekt među drugim subjektima. Kako zgodno reče o. Martelet: Kada je riječ uistinu rođena, čovjek je uistinu prekoračio početni Rubikon svoje ljudskosti.

Čovjek ne bi mogao misliti, ako ne bi mogao govoriti; razumna misao postoji jedino ondje gdje postoji govor. A govor je tjelesan. Možda je to u početku bilo gestikuliranje: govorilo se pokretima. Malo po malo, prešlo se na ono što zovemo laringo-bukalni pokret, to jest pokret ždrijela, grla i usta. Kada ne bi mogli gestikulirati ni govoriti, ne bismo mogli ni razmišljati ni prosuđivati, bili bismo nalik perlama koje se nižu na ogrlicu, ali se potom rasipaju.

O. Valensin pričao nam je kako je promatrao vrlo zanimljivu scenu u jednom lionskom parku. Jednom majmunu netko je bacio orah koji je pao daleko od njega. On je opazio neki štap i njime pokušao dohvatiti orah, ali štap je bio prekratak. Onda je malo dalje ugledao jedan puno duži štap, ali ga nije mogao dosegnuti jer je bio predaleko. Zatim se pomogao kraćim štapom kako bi došao do dužeg štapa koji mu je potom omogućilo da dođe do oraha. Zašto majmun ne prekoračuje prag razumnog mišljenja, ljudskog mišljenja? Zato što nema govora, a govora nema zato što mu prednje šape nisu slobodne; on ima tek začetke ruku, ne može se sasvim osloboditi za gestikuliranje, to jest za govor, ponovo pada na sve četiri šape. Ono što čini čovjeka, to je mogućnost da stoji uspravno, sa slobodnim rukama; na taj način govor postaje moguć, kao i istinska misao. 

Dakle, čovjek nije dvojna supstanca, tijelo i duša, od kojih bi jedna, tijelo, sputavala drugu, dušu, i smetala joj. Naše tijelo nije nekakav sasvim izvanjski element kojeg bi se duša mogla odreći. Tijelo je suštinski dio našega bića. Tijelo i duša međusobno su povezani u samom činu postojanja, kao što su zvuk i smisao povezani u činu govora. I kao što je riječ nerazdvojno zvuk i smisao, tako je i ljudsko postojanje nerazdvojno tijelo i duša. Duša nikada nije bez tijela, tijelo nikada nije bez duše; tijelo i duša nisu nikada bez svijeta.

Tijelo [soma] nije nešto drugo nego sama duša koja se očituje u razvijanju svoje moći i svoje energije. Ova masa živih stanica koju nazivamo tijelo [soma], a koja je žarište energije, ono podržava i hrani funkcije koje potom razvijaju psihički život koji se na svom vrhuncu razvija u više osjećaje, u inteligenciju, u volju i u ljubav. Tijelo [soma] je izraz samoga duha i duh nije neovisan o tom izrazu ili očitovanju. Drugim riječima, duh nije nekakva veličina odvojena ili odvojiva od tijela [soma], nego energija postala tijelom [soma]. A ono što zovemo duša, to je duh koji ovladava tijelom.

Sve je to danas prihvaćeno; ponavljati ove stvari znači provaljivati kroz otvorena vrata, ali o tome treba i dalje govoriti kako bismo prevladali tu ideju o besmrtnosti duše bez tijela. Očigledno je da se duša očituje i da postoji samo po tijelu. Da bismo živjeli, trebamo jesti i piti. Da bi se stvorila civilizacija, nije dovoljno o njoj razmišljati, nego je treba izgrađivati tjelesnim naporima; potrebna je ruka zidara, umjetnika, kirurga itd. I za naše najduhovnije čine, trebamo tijelo [soma]. U jednoj već staroj knjizi Jean Mouroux je napisao: Ne misli inteligencija, nego čovjek. Moglo bi se isto tako reći: ne moli duh, nego čitav čovjek. Svi duhovni pisci naglašavali su ulogu tijela u molitvi: pitajte mlade koji danas mole u pokretima karizmatske obnove!

François Varillon: U samoći smrti, susret s uskrslim Kristom

Nastavit će se…