Jure Vujić: Kultura straha i nova fobokracija

Strah i kolektivni kulturni i civilizacijski identiteti

Bog straha u grčkoj mitologiji Fobos, uvijek prati Aresa, boga rata. No Fobos je sada pred njim
0

I prije pandemije COVID-19 i SARS-a zapadni je čovjek bio tjeskoban i latentno trajno zabrinut, a povijest civilizacija pokazuje da se društvo paralizirano anksioznošću nužno rastvara iznutra i izumire

Nitko danas ne može poreći ključnu ulogu straha u pokretanju i legitimiranju svakodnevnih izvanrednih sanitarnih i političkih mjera koje remete naš dosadašnji mentalni i životni habitus. Kako pojedinačni, tako i kolektivni strah, znatno pojačan utjecajem globalnih i domaćih medija u sklopu medijske i društvene psihoze. Međutim, pored te društvene i emocionalne dimenzije straha, važno je podsjetiti koliko je osjećaj straha utjecao i oblikovao kolektivne kulturne i civilizacijske identitete u svijetu. S pravom se može govoriti o kulturnoj antropologiji straha i o raznolikosti kulture straha.

Naime, u tzv. totemskim društvima, za vrijeme krize i traumatičnih događaja, najvećom opasnosti smatra se gubitak osjećaja za povijest i sposobnosti projiciranja u budućnost. Danas je slično totemističko stanje prisutno u našem progresivnom i visoko razvijenom društvu, koje odbija za vrijeme velikih katastrofa i ugroza prepoznati znakove vremena koji su najčešće transhistorijske naravi.

U tom smjeru, povjesničar Jean Delumeau u knjizi Strah na Zapadu smatra da je strah tijekom povijesti odigrao ključnu ulogu u izgradnji identiteta modernog Zapada. Naime, autor razlikuje anksioznost (tjeskobu) od straha. Može se povući paralela između društva anksioznosti početka modernog doba sa suvremenim razdobljem u kojem je anksioznost sveprisutna: strah od ekonomske krize i nezaposlenosti, ekološke krize i kolapsa prirodnih ekosustava, od masovnih migracija i gospodarskog sloma, terorizma, moralnog propadanja. No i prije pandemije COVID-19 i SARS-a zapadni je čovjek već bio tjeskoban i latentno trajno zabrinut, a povijest civilizacija pokazuje da se društvo paralizirano anksioznošću nužno rastvara iznutra i izumire.

Prema Delumeauvu mišljenju, mogućnost društvene emancipacije i preporoda tada proizlazi iz imenovanja uzroka straha, odnosno „neprijatelja“, kako bi se tjeskoba pretvorila u strah. Ali u slučaju pandemije koronavirusa nije dovoljno proklamirati da smo u ratu s „nevidljivim neprijateljem“ kako bi se ublažile kolektivne psihoze.

Bogovi kuge

Kada Nietzsche govori o „bolesti straha Zapada, straha od slobode, od smrti, kao glavni uzrok njegova nihilizma“, dotiče se pitanja statusa i uloge straha u društvu. Strah unatoč paralizirajućem učinku može odigrati i ulogu pharmakona, spasonosnog lijeka-otrova za radikalni prekid sa starim svijetom i kao majeutika promjene egzistencijalnog, duhovnog i društveno-političkog smjera. Naime, naša su društva mnogo prije pojave koronavirusa bila kontaminirana i degradirana liberalnim individualizmom, samoćom, materijalizmom, socijalnim razvezivanjem, anomijom i nestankom koncepta društvene solidarnosti. Zato su pozivi na osobnu kapitalizaciju izolacije i karantene, na ponovno čitanje Starog zavjeta, Camusove Kuge i Bo­ccacciova Dekamerona iluzorni ako ne sudjeluju u istinskoj majeutici prekida.

Treba se prisjetiti i drevnih bogova kuge koji su smatrani groznim božanstvima u brojnim religijama Bliskog istoka. Narodi Mezopotamije imali su božanstva Erra, Nergal i dr., a u monoteističkim tradicijama, posebno u judaizmu, vrhovno božanstvo, Jahve, poslalo je kugu kako bi Židove kaznilo zbog idolopoklonstva.

U srednjem vijeku epidemije i kuge smatrane su znakovima božanske kazne. U novoj pak eri moderan čovjek smatrao se potpunim gospodarom života, zahvaljujući i razvoju moderne medicine, lijekova, cjepiva itd. Suvremeni svijet uvjeren je da virus mora imati zemaljsko, materijalno i imanentno podrijetlo. Ali treba se zapitati koja je materijalnost jača od čovjeka? Tako se rađaju mnoge teorije zavjere koje podrijetlo virusa povezuju s mračnim silama koje teže uspostaviti kontrolu nad čovječanstvom. Za filozofe „spekulativnog realizma“, koji već desetljećima razmišljaju o potrebi zamjene čovječanstva sustavom objekata – bilo umjetnom inteligencijom ili kiborzima – virus bi i sam mogao steći status suverenog agensa, svojevrsnog hiperobjekta, sposobna sve ljude podrediti svojoj volji.

Ironično je kako jedan bezazleni virus može uništiti budni san zapadnog čovjeka o vječnosti i neprestanu napretku. Naime, čovjek društva blagostanja i sretne globalizacije otkriva da je smrt moguća i vrlo bliska, da to može biti njegov susjed, da ga ona čeka iza ugla, na stubištu, u liftu, uredu, javnom prijevozu. Uronjen u svakodnevno „društvo spektakla“ (Debord) koje mu je danas uskraćeno, zatvoren sam u kuću, anksiozno suočen s nemilosrdnom i neporecivom opasnošću, postmoderni je čovjek izgubljen materijalno i, posebno, duhovno nepripremljen.

Tragedija u punom smislu riječi koja se događa za neke više nije samo koncept, lik u povijesti filozofije ili književnosti, popularne serije ili prikladna tema društvene večeri. Tragedija postaje sveprisutna, dolazi iz svakodnevna egzistencijalnog iskustva. S obzirom na to da nestaje mogućnost Hegelova lijeka „nadvladavanja“ (Aufhebung) s pronalaskom rješenja, preostaje suočavanje s tragedijom, a ona je aporijska, odnosno bez rješenja.

Ciklično i linearno poimanje svijeta

Tijekom povijesti Zapada epidemije, vjerski ratovi, prirodne katastrofe, nestašica hrane, razne pobune ili osmanski napredak prema kršćanskoj Europi pridonose objašnjenju prekretnica zapadnih društava, snažno obilježenih tjeskobom, između 14. i 18. stoljeća.

Tjeskoba, kao opći osjećaj straha „bez vidljiva uzroka“, prijeti da uništi temelje društva ako se ne preusmjeri na određeni objekt. Također, čitavi napori tadašnjih vlasti, kako građanskih, tako i crkvenih, uloženi su u „imenovanja neprijatelja“. Uzroci ili agensi epidemije sotonska su djela, višestruke manifestacije: u obliku stigmatiziranih etničkih i vjerskih skupina, primjerice Turci, Židovi, heretici, vještice. Stigmatiziranje i konstrukcija slike „neprijatelja“ u obliku „žrtvenog jarca“ omogućuju pretvaranje anksioznosti u strah i razotkrivanje, kako je pokazao René Girard, okupljanje zajednice preko žrtvenog jarca.

Kultura „opkoljenog grada“ oblikovana je između sredine 14. i sredine 17. stoljeća, a identitet „ugrožene zajednice“ nastaje u suprotnosti s drugim, vanjskim neprijateljem (turski, židovski) ili unutarnjim (heretik, vještica). Takav „mentalitet opsjednutosti“ u stvarnosti je bio emancipirajući i, omogućivši da teoloških strahovi zamijene kolektivnu muku i strah, proizašao iz nagomilana stresa.

Upravo teološkim imenovanjem neprijatelja zapadno se društvo borilo protiv vlastitih strepnji i straha od „nepoznatoga“. Kulture straha različito se manifestiraju i tumače ovisno o civilizacijskom i vjerskom (politeizam/monoteizam) okružju kojem pripadaju. U Mitu o vječnom povratku američki kulturni povjesničar rumunjskoga podrijetla i rumunjski književnik Mircea Eliade podsjeća da se mnoge mitologije temelje na postojanju vječnih ciklusa uništenja i ponovnog rođenja svijeta. Od njemačko-nordijskog Ragnaröka do sveopćega požara Heraklita, od mračnih vremena indijske vedske tradicije do biblijskog potopa, mitologije i tradicije obiluju primjerima neizbježnih uništavanja kozmosa. Unatoč neizbježnosti velikih kataklizmi, tradicionalna misao i pogled na svijet, iako naočigled fatalistički, pružaju stanovit optimizam jer je ponovno rođenje jednako izvjesno kao i katastrofa koja mu prethodi.

Sam kolaps i kaos tumačeni su kao nužni procesi za opstanak kozmosa. Eliade iznosi tezu da je prije otprilike 2500 godina hebrejska tradicija prekinula s cikličnim tradicionalnim poimanjem svijeta, dajući značenje katastrofama koje pogađaju izabrani narod.

I dok beskrajna sukcesija ciklusa pretpostavlja da vrijeme ne teče, već se stalno obnavlja ukidanjem povijesti, hebrejska tradicija uvodi linearno tumačenje vremena tijekom kojeg se događaji akumuliraju i stvaraju povijest. Hebrejski bog više ne nastavlja ponavljanje arhetipskih rituala i gesta te izravno intervenira u povijest, koja materijalizira božansku volju. Za razliku od tradicionalnih civilizacija koje ne poznaju „smjer povijesti“, u novoj judeokršćanskoj tradiciji, povijest je samo ciklus koji vodi od izgubljenog raja do konačne apokalipse, nakon čega će svijet biti trajno spašen i povijest će završiti.

Kao i mnogi autori, Mircea Eliade u modernoj koncepciji vremena vidi sekularizaciju judeokršćanske linearne misli, no naglašava činjenicu da primitivno zlatno doba više ne postoji u ovoj modernoj progresivnoj viziji. Samo je budućnost izvor spasenja i nikako se ne može sastojati od povratka u najstarija vremena. Vjera u budućnost, uvažavanje inovativnosti, prezir prema prošlosti i kult sadašnjosti (prezentizam) korijeni su mnogih modernizama.

Politike straha

Još je 2009. Jacques Attali, zagovaratelj ukidanja granica i svjetske vlade, objasnio da nas „povijest uči da se čovječanstvo značajno razvija samo kad se stvarno boji“. Sociolog Frank Furedi u djelu Politika straha smatra da se ona odnosi na one politike koje se koriste kolektivnim strahom pučanstva kako bi usvojile mjere koje smanjuju individualne slobode. Temeljene ujedno i na Hobbesovoj političkoj tradiciji, takve su politike prisutne u autoritativnim i u demokratskim sustavima i režimima.

Barry Glassner smatra da je kultura straha koju propagiraju mediji često u službi političke klase, nastoji privući i usmjeriti pažnju javnosti na „velike prijetnje“, a manje na svakodnevne „male prijetnje“. Povratak „velikog straha“ u obliku pandemije ujedno je kontrapunkt povratka tragičnog smisla života i povijesti, koji se na ljudskoj razini manifestira kao „tragičnost osjećaja života“ o kojem govori Miguel de Unamuno, koji održava krhkost i prolaznost ljudske prirode, ali i zablude progresizma i vjere u besmrtnost „naprednog čovječanstva“.

U tom smjeru treba se prisjetiti koncepta „golog života“ Giorgija Agambena (Homo Sacer: suverena moć i goli život) koji je analizirao situaciju u nacističkim koncentracijskim logorima, gdje je dehumanizacija došla do krajnosti i gdje je razotkriven „goli život“. Goli život nije ljudski život, već drugi oblik života koji nadilazi granice samosvijesti, osobnosti, individualnosti, prava. Zato je Agamben bio radikalniji od ostalih i usprotivio se sanitarnim mjerama poduzetim protiv koronavirusa koje ograničavaju individualne slobode, jer je, prema njemu, uvođenje izvanrednog stanja uvod u trajni totalitarizam.

U kontekstu pandemije goli je život žrtva virusa. Oni nisu diferencirani pojedinci, obitelji, građani ili privatni vlasnici. Ovdje nema ni jednog ni mnoštva. Postoji samo infekcija, koja može svakoga – uključujući i sebe – transformirati u drugog, a samim tim i u neprijatelja golog života. Borbom protiv tog drugog golog života izvanredno stanje stječe novi status.

Zbog straha od koronavirusa ljudi su spremni slijediti sve mjere koje propišu oni koji preuzimaju odgovornost za izvanredno stanje. U tom smjeru, izvanredno se stanje može olako pretvoriti, pogotovo ako dugo traje, u oblik fobokracije, vladavine straha. Bog straha u grčkoj mitologiji, Fobos,uvijek prati Aresa, boga rata. U sadašnjoj situaciji, čini se, Fobos je pred njim, a borba protiv virusa opravdava i restrikcije ljudskih sloboda.

 

Izvor: Vijenac, 682 – 23. travnja 2020.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.