Franjevci nakon gotovo 800 godina više nisu na Kaptolu, ali žele se brzo vratiti

 

U nizu posjeta crkvama i crkvenim građevinama stradalima u nedavnom potresu u Zagrebu, ovih smo dana posjetili i teško oštećenu franjevačku crkvu i samostan na Kaptolu.

Franjevci su u tom samostanu neprekidno nazočni gotovo 800 godina, a sada su, zbog oštećenja i opasnosti, iseljeni i smješteni po različitim samostanima u Zagrebu. Naš je sugovornik fra Mate Bašić, inače član kaptolske zajednice, trenutno smješten u Sigetu.

Fra Matin osvrt na ovogodišnju korizmu

Ovogodišnja korizma je bila za pamćenje (smijeh), ne samo zbog potresa nego i epidemije koronavirusa koja je zahvatila čitav svijet. Ta nas je epidemija prisilila na poštivanje mjera opreza i nešto drugačije ponašanje (što se neće mijenjati ni nakon korizme), a život više neće biti kao nekada.

Upravo ta korizma je za mene bilo vrijeme u kojemu sam svakoga dana mogao živjeti određeni Veliki petak, svojevrsnu odvojenost od onoga što smo naučili živjeti svakodnevno.

Primjerice, grad je inače vrvio životom, a u vremenu korizme činilo se kao da spava. I potres koji je pogodio Zagreb i okolicu dao je veliki obol toj korizmi.

Trebalo je brzo i vrlo vješto učiniti sve što se može kako bi se spasilo što se spasiti može, osobito tamo gdje su oštećenja na stambenim i crkvenim građevinama ili kulturnim ustanovama bila vrlo velika.

Ovogodišnja korizma bila je posebna i nezaboravna. Ne bih volio da se ikome i ikada takva korizma ponovi, ali i takvu pustinju i takav hod možemo primiti iz Božje ruke. Dobro je ponekad, na putu u Obećanu zemlju, prijeći i takvu pustinju i poslušati poticaj te odgovarati na pitanja: “Kome živim? Za koga živim? I zašto živim?”

Meni je osobno to vrijeme i takav, pomalo čudan, Uskrs bila prava prigoda za sve dublje promišljanje i propitivanje vlastite vjere u Boga. Ovo je prava prilika da čitav svoj život, koji Bogu pripada, stavimo doista u Njegove ruke.

Gospin kip u klaustru samostana tijekom potresa ostao nedirnut

U podnožju kipa stoji natpis “Dok se sve treslo, ti sama pomaknuta, nisi pala, već si svojom majčinskom rukom i živote fratara očuvala.” Kad se samo sjetim toga potresnog jutra, kako se u mojoj sobi sve treslo i padalo, a zidovi pucali, ne mogu ni zamisliti kako je taj kip ostao stajati.

To mi je bio veliki znak. Onoga petka, kada je Papa pozvao cijeli svijet na molitvu za prestanak, mi, koji smo tih dana iseljavali samostan, smo se okupili na krunici ispod kipa. Bilo je to pomalo tužno jer naš je samostan uvijek bio pun.

U kaptolskom samostanu bilo je pedesetak braće i pomalo je nevjerojatno doživjeti toliku tišinu u samostanu u kojemu je uvijek netko prolazio i bilo je života.

Ovaj samostan sada više nema toliku toplinu, a opet nosi tolika sjećanja i priča tolike priče, sve pod okriljem Bezgrešne, zaštitnice našega franjevačkoga reda. Nama je to čudesan znak, jer tijekom potresa, kada su svoj braći u sobama oko glava padale opeke, kada su pucala stakla, ormari skakali a knjige letjele na pod, nitko nije bio siguran što činiti. A Gospa je ostala na svom mjestu.

Novi život kaptolske zajednice

Nekako smo toga jutra uspjeli našu stariju i bolesnu subraću skloniti na sigurno, u park Opatovinu, a neke smo smjestili u grijane automobile. Odmah smo, i prije brzog dolaska statičara, vidjeli da crkva neće biti upotrebljiva te da u samostanu više nije moguće živjeti. Tridesetak bogoslova zato je odmah poslano u Kuću susreta Tabor u Samoboru. Druga su braća razmještena po franjevačkim samostanima drugih provincija, većina u Zagrebu, dvojica u Varaždinu i jedan u Požegi.

Provincijal, provincijalni tajnik i ekonom te gvardijan samostana smješteni su u neoštećenoj kući na zagrebačkoj Opatovini. Međutim, taj je dan bio vrlo kaotičan i iz njega me prati tzv. blackout, s obzirom da sam doživio veliki šok i nikada ne bih nikome želio da se to ponovi.

Iseljavanje samostana i spašavanje svega što se može spasiti

Odmah na dan potresa kontaktirao sam zapovjednika Zapovjedništva za potporu Hrvatske vojske general bojnika Mladena Fuzula. On je odmah obećao i već dan kasnije uputio pomoć Hrvatske vojske, u ljudstvu i kamionima. Na tome im od srca zahvaljujem, u ime sve braće franjevaca.

Kroz dva tjedna smo, zahvaljujući franjevačkim bogoslovima, vojsci i sudionicima programa Exitus tj. članovima Bratstva bl. Karla Austrijskoga I., u potpunosti izvukli i spasili te na sigurno pohranili sav inventar samostana. On uključuje samostansku knjižnicu s vrlo vrijednim inkunabulama i knjigama, potom sve slike, kipove, oltare…

U ovom samostanu, jednom od najstarijih u Hrvatskoj, čuvali smo rijetke knjige, od kojih su neki jedini preostali primjerci na svijetu te obilje unikatne i vrhunski vrijedne arhivske i kulturne baštine.

Jednom riječju, spasili smo sve kulturno nacionalno blago koje mi franjevci čuvamo. To je sve, dakako, učinjeno pod budnim okom konzervatora. Ono što nam neposredno predstoji je pokušaj zaštite orgulja skelom. To neće biti nimalo jednostavno, s obzirom da je krov crkve, upravo blizu orgulja, jako nestabilan i na više je mjesta napukao.

Drugi hitni zadatak je osiguravanje zvonika koji je također napukao, s vidljivim pomakom u gornjem dijelu, a izdaleka je vidljivo i blago nagnuće na južnu stranu. Pitanje za struku je kako osigurati zvonik, treba li ga i kako presložiti i što učiniti. Bilo kako bilo, od toga dana ova crkva više ne zvoni.

Ohrabrenje za vjernike koji su na bilo koji način vezani uz franjevačku crkvu

Moram priznati da sam i osobno vezan uz ovu crkvu, s obzirom da se upravo ovdje rodilo moje franjevačko i svećeničko zvanje. Ovo je i jedna od glavnih “ispovjedaonica” grada Zagreba, uz katedralu i baziliku u Palmotićevoj. U ovom je samostanu svakoga dana, gotovo u svako doba, svećenik bio na raspolaganju za ispovijed ili duhovni razgovor. Imali smo ovdje i pučku kuhinju, u kojoj smo dnevno pripremali i do 130 toplih obroka. Ovaj samostan vrvio je životom i teško je sada zamisliti da braće franjevaca sada ovdje nema i da ih neće biti neko vrijeme.

Važno je njegovati zajedništvo i da nam i ova situacija bude poticaj za obnovu svog pogleda prema čovjeku, prema Bogu i prema prirodi koja nam je i kolijevka i grob.

Ali i to može biti poticaj i ne treba gubiti nadu. To je primjer da se u zajedništvu, baš kao i odmah nakon potresa, može učiniti SVE, posebno uz pomoć naših bogoslova, Hrvatske vojske i Bratstva bl. Karla Austrijskoga, brojnih privatnika koji su na raspolaganje dali svoje kombije i svih koji su nam priskočili u pomoć.

Svima zahvaljujem, jer su jasno pokazali da zajedništvo pokreće i da se njime može učiniti sve. Na kraju krajeva, zajedništvo muškarca i žene donosi novi život. Naše zajedništvo može donijeti novi život ne samo ovoj crkvi i ovom samostanu, nego cijelom gradu i čitavom svijetu.

Važno je njegovati zajedništvo i da nam i ova situacija bude poticaj za obnovu svog pogleda prema čovjeku, prema Bogu i prema prirodi koja nam je i kolijevka i grob. Neka to bude moja poruka svima, uz posebnu zahvalu onima koji su već pomogli ovom samostanu da se brzo obnovi, kako bi se franjevci što prije vratili na kaptolski brijeg.

 

 

Autor: Hrvoje Josip Bišćan

Izvor: hkm.hr