Vlado Gotovac svoju je misao gradio gotovo u cijelom četrdesetogodišnjem razdoblju kreativnog i dinamičnog života u jednom od najvažnijih razdoblja hrvatske povijesti. U njoj se isprepletao nacionalni osjećaj s osjećajem za demokraciju koja ističe slobodu pojedinca kao uvjet slobode društva i odgovornosti za riječ i djelovanje
Ove godine u rujnu obilježavamo devedeset godina od rođenja u Imotskom, a u prosincu dvadeset godina od smrti u Rimu hrvatskoga pjesnika, novinara, filozofa, političara i disidenta Vlade Gotovca, predsjednika obnovljene Matice hrvatske. Život i ideje Vlade Gotovca oblikovalo je nekoliko komponenti: odrastanje u prijeratnom razdoblju, susret Istoka i Zapada u njegovu zavičaju, gimnazijski dani i tek poslijeratni Zagreb, pjesme i filozofske misli koje su se postupno razvijale, sve do pojave Autsajderskih fragmenata koji su označili vrhunac njegova pisanja, ali i početak društveno-političke aktivnosti, te uvodnici u Hrvatskom tjedniku, zapisi iz zatvora i intervjui zbog kojih je ponovno završio u zatvoru.
Odrastanje, životnost, identitet i stvaranje stava od ranih dana oblikovali su Gotovca na način da je sve to dalje preko gimnazijskih i studentskih dana imalo jasan razvojni niz pojedinca koji je najviše pisao o pojedincu. Pojedinca koji je želio rasti u slobodi i pisati o slobodi. Primjetno je kako u svim svojim prvim nastupima, gdje god bio, nije bio prihvaćen, a potom apsolutno jest, osim, naravno, u samim sudskim procesima.
O njegovoj poeziji Igor Mandić kaže, još 1961: „Mislim da je nepotrebno u jednoj ovakvoj analizi nabrajati sve moguće superlative Gotovčevoj poeziji, koja je danas kod nas jedna od najznačajnijih, jer i sama analiza o tome govori. Naglašavam da je ovo pristup samo najbitnijoj komponenti njegove poezije i da nije bilo govora o drugim interesantnim problemima, koji ipak ne mogu nadvisiti važnost njegove misli.“
Pismo protiv poniženja, teme kojima određuje svoju političnost i filozofičnost te zapisi iz Autsajderskih fragmenata, kojima on od autsajdera postaje glavni akter, okvir su i daljih pisanja i istraživanja o Vladi Gotovcu. On je stvorio novi pristup pojmovima i otvorio rasprave o nacionalizmu, konzervativizmu i slobodi, a pristupio im je polazeći od triju temeljnih uvjerenja u Autsajderskim fragmentima: ljubavi prema domovini, ljubavi prema slobodi i poštivanja razlika.Slobodu neprestano promiče u svim tekstovima, naravno, različitim pogledima različitih filozofija. U studentskim danima postavljajući si pitanja Boga i božanskog, na rubu svoje skeptičnosti, ali nikada ne isključujući pojedinca koji zaziva slobodu. Za nacionalizam je rekao da je to ljubav prema svome narodu pretvorena u strast bez veličine i dostojanstva, a osuda konzervativizma bila je jedan od ključnih razloga zatvaranja i osuđivanja. Tri temeljna uvjerenja Vlade Gotovca time su posve poveziva i kompatibilna.
Glavni urednik Hrvatskog tjednika
Hrvatski tjednik, uz Fragmente, zasigurno su literarni temelj za proučavanje njegovih misli i ideja. On je svoje tekstove, piše Zvonimir Berković, „razbacao po mnogim knjigama, listovima i časopisima. Sve su to minijature: lucidne opservacije, eseji zbijeni i svedeni često na jednu rečenicu, molitvene izjave, proročke kletve, esoesovi za spas temeljnih vrijednosti; ukratko: gotovo toliko on formi ima koliki mu je popis djela.“ Autsajderski fragmenti naslov su koji najviše govori o njemu kao i njegov Princip djela. Berković zapisuje: „Princip je Gotovčeva djela – on sam. Stara Gradiška i Lepoglava učinile su njegove knjige moralno uvjerljivima; njegov znoj i suze, to su cement i vapno za spajanje krhotina; fabula njegova života dala je romanesknu kralješnicu cijelom njegovu stvaranju. I zato je njemu tako strašno trebao taj Tjednik. Po svaku cijenu, makar i najskuplju. On se njim prožeo.“
Vlado Gotovac imao je stanovitu genezu čije početke možemo naći još u šezdesetim godinama 20. stoljeća, u raspravama o hrvatskom književnom jeziku, Novosadskom pravopisu, i različite rasprave u području književnosti, književne kritike koje su se često ticale problema jezika, i u širem smislu definirana nacionalnog problema. Dakle, on je već tad sudjelovao u tim raspravama i bio je prilično žestok. Isto tako, u to vrijeme on je ulazio u oštre ideološke polemike i s manje istaknutim predstavnicima vlasti, kao npr. s Edvinom Peratonerom, koji su: a) jasno iskazivali Gotovčev interes za nacionalno pitanje i b) jasno iskazivali njegov otklon od marksističke ortodoksije, jer uopće nije bio marksist u svom pristupu i u svom načinu elaboracije problema.
Gotovac je prihvaćanjem dužnosti glavnog urednika Hrvatskog tjednika prihvatio političku poziciju, ali i obilježio svoj rad u Matici hrvatskoj, koje je bio predsjednik kasnije nakon obnove rada, od 1990. do 1996. Teme su nedvojbeno teme nacionalnog identiteta, pitanje državnog prava Hrvatske u okviru jugoslavenske federacije, pitanje nacionalnih prava hrvatskog naroda s obzirom na jezična i kulturna previranja, ali i s obzirom na ekonomske probleme. Dakle, nedvojbeno je nacionalno pitanje u središtu svih rasprava, ali način na koji se raspravlja je dominantno je demokratski. Prema svemu napisanom i analiziranom u Hrvatskom tjedniku možemo reći da je to bila svojevrsna renesansa demokracije u Hrvatskoj. Tad se primjerice o najavljenim ustavnim promjenama mnogo šire, mnogo temeljitije raspravljalo nego o bilo kojoj promjeni Ustava nakon 1990. u Republici Hrvatskoj. Gotovac kao glavni urednik svakako je utjecao na objavljivanje svega toga, što nedvojbeno govori o njegovu demokratskom političkom opredjeljenju.
Sloboda pojedinca kao uvjet slobode društva
Pjesništvom i pisanjem postao je govornik koji je u njemu rađao političara. Vjeran Zuppa tako zapisuje: „Iznimni književni talent Vlade Gotovca, pjesnika i teoretičara, doimlje se kao tvorna sila (effectio) Gotovca političara. Ista misao na Gotovca zaključuje tako oba svoja predmeta: političar reflektira pjesnika. Obojica gube na djelotvornosti (jedan na praktičkoj, drugi na poetičkoj), ali Gotovac tek time dobija na ‘poznatosti’. Danas bi, čak i neki njemu nakloni, na pitanje: Što je to Gotovac? vjerojatno odgovorili: Gotovac, to je njegova retorika.“
Gotovac je svoju misao gradio gotovo u cijelom četrdesetogodišnjem razdoblju kreativnog i dinamičnog života u jednom od najvažnijih razdoblja hrvatske povijesti. Možemo samo zaključiti da se u Gotovcu potkraj osamdesetih i tijekom devedesetih isprepletao nacionalni osjećaj s osjećajem za demokraciju koja ističe slobodu pojedinca kao uvjet slobode društva i odgovornosti za riječ i djelovanje i to na način da je uvijek bilo prisutno i jedno i drugo, ali dublje i temperamentnije ono nacionalno. Čini se, iz njegovih izjava devedesetih godina, da ga je izražavanje bilo kakve skepse prema Proljeću pogađala emotivno i kako nije bio sposoban kritički se odnositi prema tome jer je cijelog sebe žrtvovao. Gotovac nije bio sposoban kao političar emocionalno prebroditi sukob i moral mu je bio iznad politike. U toj je temi bio velik i težio je tomu. U političkim je idejama bio više od poštenog, bio je plemenit, ali politički to nije znao uravnotežiti kao ni biti kritički nastrojen prema onome čemu je težio kao i prema svojim idejama, pokretima. Moralnim činom vjerovao je u to. Vladu Gotovca, naposljetku, možemo vidjeti i opisati u trima njegovim likovima: Mjesečeva luda, Crni vitez i Idiot vječnosti, gledajući kronološki, pjesnički, filozofski, politički i historiografski.
Njegovo pjesništvo i filozofija najprije se iskustveno i društveno prelijevaju u njegovu životu, a potom i utječu na njegovu društvenu kreativnost. Na osnovi razmišljanja o Bogu, religiji, slobodi, a poslije i nacionalizmu, možemo dati zaključak o Gotovcu, gdje se nijedno od navedenih njegovih razmišljanja ne razdvaja, već isprepleće.
Građani su Gotovca percipirali kao govornika koji opravdano kritizira vlast, čije su neke ideje dobre ako su ljudi uopće uspjeli razabrati koje on to ideje zastupa, ali njega osobno nisu vidjeli u poziciji izvršne vlasti.
Autsajderski fragmenti pak nedvojbeno pokazuju njegovu neukrotivu prirodu – slobodarski duh i odlučnost da se ne pokori nikakvim ideološkim shemama, osobito ako je to praćeno nedemokratskim pritiscima.
Definitivno je da Gotovac ne pripada gotovo nijednoj definiciji do kraja, bilo da je riječ o teoriji liberalizma, nacionalizma ili religije i konzervativizma. Riječ je o univerzalnoj i slojevitoj ličnosti koja je javnim progovaranjem zapravo uokvirila sve svoje spoznaje u riječ sloboda, osjećajući se kao autsajder od početka do kraja svojih aktivnosti.
Ostaje tako sjećanje i čuvanje njegovih zapisa, riječi, govora, jer to je možda i zadnji ideal slobode.
Autor: Filip Zoričić
Izvor: Vijenac, 693 – 24. rujna 2020.