„Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum!“

Uz monografiju Sveti Jeronim Dalmatinac Slobodana Prosperova Novaka

0

Knjiga Slobodana Prosperova Novaka u sedamnaest poglavlja razlaže sve stube života sv. Jeronima, pisana britkim autorovim stilom pristupačna je i manje upućenima u sadržajni put svećenika, naučitelja i prevoditelja

„Mladi moj prijatelju, gotovo uvijek u legendi ima više istine nego u istini samoj“, citirao je pokojnoga učitelja Radoslava Katičića u pogovoru knjige Sveti Jeronim Dalmatinac (zaštitnik Dalmacije) autor Slobodan Prosperov Novak i ta izjava najbolje oslikava sve ono tvrdoukoričeno i raskošno otisnuto na 168 stranica, u nakladi Splitsko-dalmatinske županije. Knjiga u sedamnaest poglavlja razlaže sve stube svečeva života, pisana britkim autorovim stilom pristupačna je i manje upućenima u sadržajni put svećenika, naučitelja i prevoditelja.


Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2019.

Iako je djelo objavljeno uz blagdan sv. Jeronima već u rujnu 2019, ono je osmišljeno za ovogodišnju 1600. obljetnicu svečeve smrti. Iza predgovora splitsko-dalmatinskoga župana Blaženka Bobana knjigu otvara poglavlje Gdje je domovina svetoga Jeronima i romansirani početak opisa „čovjeka koji je u četvrtom stoljeću nakon Kristova rođenja stvorio nenadmašni književni i teološki opus“. Naznačuju se utjecaj svečeva stvaralaštva, osobito prijevoda Vulgate, na kasnije naraštaje hrvatskih književnika, s naglaskom na Marka Marulića i Petra Zoranića. Podsjeća se i na europsko prepoznavanje činjenice da je Sveto pismo po svetom Jeronimu postalo latinsko, kako je u predgovoru knjige Vicka Bratutovića Ogledalo političko i moralno za vladare zapisao španjolski cenzor fra Benito de Ribas.

U poglavlju Svečevo rođenje u zagonetnom dalmatinskom gradu Stridonu Prosperov Novak dotiče se prijepora glede godine Jeronimova rođenja (331. ili 347?), kao i sama mjesta na granici Dalmacije i Panonije, od majke nepoznata imena i oca Euzebija. „Očito se radilo o nekoj rimskoj vojnoj utvrdi, možda i o sajmištu, koje je vjerojatno bilo biskupsko središte jer se ondje govorilo latinskim jezikom“, zapisao je autor, tumačeći da se s pravom može reći da je jedina Jeronimova domovina suvremena Hrvatska.

Tematizirajući Jeronimovo djetinjstvo i mladost autor navodi i rijetke svečeve zapise o rodnom kraju, iz kojega odlazi na rimski studij, obilazeći u slobodno vrijeme apostolske i mučeničke grobove. Poglavlje Rimsko učenje naslanja se na profesore Donata i Gaja Mariju Viktorina iz gramatike i retorike, utjecajne uzore koji su odredili životni put darovitoga Dalmatinca. Stvorena su iskrena prijateljstva, a za studija u Rimu Jeronim je upoznao i budućega papu Damaza. Jeronimov poslijediplomski grand tour započeo je u Trieru, gdje se mladi Jeronim upoznao s načelima i praksom starog egipatskog monaštva, a obilazeći čitavu Galiju upoznao je i djelo svetoga Hilarija, odnosno asketske pokrete u istočnoj crkvi. Povratak u zavičaj donosi mu duševni nemir jer spoznaje da je „Gospodin trbuh, da se živi od dana do dana i da je domovina otaca prepuna neotesanosti i prostaštva“. Slijede kraća poglavlja o Jeronimovim putovanjima kroz Akvileju i Dalmaciju, u kojima Prosperov Novak oživljava legendu o svečevoj špilji na Marjanu, nad kojom i danas bdije kip napravljen rukama Andrije Alešija.

Istražuje se zatim prvo putovanje učenjaka na istok tijekom kojega je postao pustinjak, donoseći u Atenu i kasnije u Kalcidejsku pustinju vrlo dragocjenu kućnu biblioteku. „Jeronim je u svakoj fazi života posjedovao veliku integrativnu sposobnost i oko sebe i u pustinji znao okupiti mali institut istomišljenika i pomagača na svojim književnim projektima“, napisao je Prosperov Novak. Autor prati svečev trag među teolozima istočnoga kršćanstva, ređenje u Antiohiji po rukama prijatelja i biskupa Paulina, nastavak asketskoga poziva u skladu s crkvenim poslanjem. U Carigradu se oduševio predavanjima Grgura Nazijanskoga i alegorijama u Origenovim tekstovima, pojmivši svu ljepotu skrivenih značenja.

Poglavlje Jeronim drugi put među Rimljanima detaljno obrađuje 382. godinu i povratak slavnoga učenjaka, tada već jednog od boljih poznavatelja Svetoga pisma. Mnogo piše, a dolazi i u doticaj s rimskim matronama, u čijim je kućama držao egzegeze i poticao na isposništvo. Nakon smrti pape Damaza i dolaska pape Siricija uslijedio je Jeronimov odlazak u Isusovu domovinu, opisano u poglavlju Prema Kristovu zavičaju. „U betlehemskom samostanu Jeronim je monahe iz svog apostolata podučavao jezicima, književnosti i teološkoj egzegezi. Nedjeljom u crkvi je propovijedao svećenicima i onima koji su to željeli držao seminarske egzegeze Svetoga pisma“, piše autor o svečevu boravku u „kraljici pustinje“, mjestu Kristova rođenja.

Jeronimovim posljednjim danima Prosperov Novak osvrće se na smrt voljene svećenikove prijateljice Paule i financijske teškoće otkako su presušili rimski izvori. „Bijedan sam čovjek. Tko će me osloboditi iz tijela ove smrti? Iskra više ne može upaliti požar“, piše Jeronim u predsmrtnom tekstu. Nakon njegove smrti 420. nastala je i legenda o kostima prenesenima u Rim u 15. stoljeću. „Tjelesni sveti Jeronim i danas je u Betlehemu i ondje svake noći gleda pustinjske zvijezde. Duhovni Jeronim živi u njegovoj rodnoj Hrvatskoj, ona mu je bila zavičaj, a onda postala vječna domovina. Duh svečev živi jedino u latinskoj Bibliji, u Vulgati, najboljem primjerku svete knjige koji je darovao čovječanstvu i koji je vratio Bogu“, zapisao je autor.

Najdulje poglavlje, Što je sveti Jeronim Hrvatima, sažima autobiografske podatke iz knjige De viris illustribus i povezanost s Dalmacijom i Hrvatskom, jer je „svečeva osoba, usprkos svim etnogenezama, u srednjem vijeku postala simbolom hrvatske pismenosti, nacionalne duhovnosti i religioznosti“. Tumači se kako je jeronimska legenda i poslije njegove smrti bila stoljetna zaštita od svih napada latinskoga klera i moćnika. Među jeronimofilima 20. stoljeća ističe se ime glasovitoga pjesnika i prevoditelja Tina Ujevića, koji je zapisao „On je napokon istočio vrela tamnoga Orijenta, svoje kršne i gorde Dalmacije, te Hristove lirske i misionske Judeje.“

Završno promišljanje Jeronim poslije Jeronima analizira različite umjetničke pristupe liku sveca kojega su naslikali najveći svjetski slikari, tražeći onaj idealan kadar te „katedrale duha“, čije riječi odzvanjaju i danas, pa i one pripisane: „Parce, mihi, Domine, quia Dalmata sum! / Oprosti mi, Bože, jer sam Dalmatinac!“

Knjiga je obogaćena katalogom prijevoda te književnih i teoloških djela svetoga Jeronima, kazalom dramatis personae Jeronimova života od Akvile do Viktorina iz Kluja, kao i kronologijom od 305. do oko 450. poslije Krista. Ilustrirana je fotografijama Ive Pervana i iz autorskoga arhiva, a objavljena u mahom podijeljenoj nakladi od 500 primjeraka.

 

Autor: Tomislav Šovagović

Izvor: Vijenac, 693 – 24. rujna 2020.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.