Hrvatska književnost u svijetu
Književnost ocrtava baš sve što se ljudima događa. ''Hrvatska književnost pripada onome tipu europskih literatura čiji je korpus necjelovit, a kontinuitet poremećen'', smatra to književni povjesničar Vinko Brešić. Dugo, naime, nije postala nacionalna država, niti su se poklapale političke i etičke granice. Tijekom dugih stoljeća pratili su nas relativno česti i duboki lomovi. Vrednujemo li primjereno hrvatsku književnost nastalu izvan granica i uključujemo li je u nacionalnu književnu maticu?
(Foto: Globalna Hrvatska/ screenshot)Književnost ocrtava baš sve što se ljudima događa. ”Hrvatska književnost pripada onome tipu europskih literatura čiji je korpus necjelovit, a kontinuitet poremećen”, smatra to književni povjesničar Vinko Brešić. Dugo, naime, nije postala nacionalna država, niti su se poklapale političke i etičke granice. Tijekom dugih stoljeća pratili su nas relativno česti i duboki lomovi. Vrednujemo li primjereno hrvatsku književnost nastalu izvan granica i uključujemo li je u nacionalnu književnu maticu?
Kamova je hrvatska književna scena objeručke prihvatila tek poslije svjetske afirmacije. Tek kada je tiskan u utjecajnim časopisima, uvršten u američku Povijest hispanističke avangarde te početkom 2000. među tristo najznamenitijih osoba tisućljeća.
(Foto: Globalna Hrvatska/ screenshot)
– Njegov je sučaj interesantan, jer to nije slučaj programirane hrvatske šutnje, nego je to slučaj programiranog hrvatskog provincijalizma. Da nam netko izvana mora verificirat, mora ovjeroviti na neki način, nešto što je naša autentična veličina pa da onda tek u to povjerujemo.
– Kada se govori Hrvatska, neprekidno se ponavlja Hrvatska i Europa. E sada mene taj veznik ”i” užasno smeta, nemate što govoriti Hrvatska i Europa, Europa i Hrvatska, kad govorite Hrvatska to je Europa. To je ono čega mi nismo svjesni i čega se zapravo gotovo bojimo. Mi se bojimo vlastitog identiteta– kazao je suurednik Male knjižnice Društva hrvatskih književnika, Antun Pavešković.
Hrvatski identitet kroz književnost
Jedan od ciljeva Male knjižnice Društva hrvatskih književnika, u njegovoj 120. obljetnici, jest promijeniti tu percepciju.
– Mi smo majstori u zaboravljanju i to je programirano zaboravljanje. Do početka 90ih, kraja 80ih, nije se znalo ni za jednog takovog pjesnika kao što je Maruna, veliki pjesnik, neosporno, jedan od najvećih u 20. stoljeću u Hrvatskoj. Do kraja osamdesetih on nije postojao – dodaje Pavešković.
Mala knjižnica te autore ponovno oživljava pa je tako nedavno objavila pjesničku zbirku Vinka Grubišića, uglednog profesora na Sveučilištu Waterloo u Kanadi. Ne zaboravljaju se ni velikani poput Bogdana Radice.
– Za vrijeme rata je neupitno bio na antifaštičkoj strani, ali je poslije rata završio na nekoj strani dobrovoljnog otpora prema sustavu.
Rodio se u Splitu, a umro u New Yorku. Kretao se među uglednicima svjetske politike i kulture te na temelju razgovora s njima napisao je danas akutalnu – Agoniju Europe. Kao novinar oštro je kritizirao poslijeratni jugoslavenski politički režim.
– Napisao sam 1946. U Readers Digestu članak pod naslovom ”Tragična lekcija Jugoslavije” . Tu sam opisao komunizam i Tita. Tito je bio strašno ljut. Napao me. A Readers digest je list koji se štampa u Americi, ide u milijone i štampa se na sve svjetske jezike – ispričao je Bogdan Radica 1990. godine u jednom intervjuu.
Mnogi su književnici s lakoćom bili obilježeni kao “neprijatelji naroda”, pa su ostali živjeti u emigraciji svijesti, kaže Pavešković.
– A to je gora emigracija od fizičke emigracije. Primjer jednog velikog pisca o kojemu se nakon 90ih nije smjelo, zaista nije smjelo ništa u javnosti kazati, a to je Mile Budak. Ok, on je imao takvu sudbinu kakvu je imao, političku opciju je odabrao kakvu je odabrao, snosio je konzekvence za to, ali jedna je stvar djelo, a druga privatni autor. To je otprilike kao da Knuta Hamsuna u Norveškoj nitko nikada nije…on je takorekuć pet minuta prije Hitlerova pada pisao panegirik Fureru.
– Ali što se događa? Taj sindrom ciljanog hrvatskog zaborava se zapravo perpetuira pa se onda dogodi, nakon 90-e godine da nekoliko autora koji su bili vrlo bitni autori hrvatske književnosti bivaju sustavno zaboravljeni. Primjer je dobar i ponosan sam što smo ga u Maloj knjižnici objavili Mirko Božić, jedno ime koje je bilo u svim čitankama, dio obvezatnog kanona, koji je odjednom nakon 90 izbačen iz školskih programa, iz lektire, opet po neknjiževnim estetskim kriterijima – ističe.
A zašto hrvatskih iseljeničkih književnika nema u lektiri? Reforme školstva na vjetrometini su revolucija i kontrarevolucija, smatra Pavešković, a nemamo osjećaj za bezvremensko, trajno.
-Spoj ciljanog prešućivanja i spoj revolucije koja traje – zaključuje Pavešković.
U tome je spoju potisnut i katolički novinar iz Boke kotorske Luka Brajnović. Profesor na Sveučilištu Navarra u Pamploni, koji je i sam proživio torturu režima prije i poslije Drugoga svjetskog rata.
– Utemeljitelj je nečega što se zove Etika u novinarstvu. U tom smislu je napisao jedan udžbenik koji je još uvijek relevantna literatura na visokoškolskom novinarskom obrazovanju i čovjek koji je u Španjolskoj daleko daleko poznatiji i kao veliki sveučilišni profesor i kao veliko ime novinarstva, ime kojemu se niz velikih španjolskim imena obraćalo kao svom velikom mentoru, prijatelju i ljudski bliskom čovjeku – ispričao je Pavešković.
Ugledna španjolska novinarska nagrada nosi ime Luke Brajnovića, a jedini je dobitnik iz Hrvatske Siniša Glavašević. Mala knjižnica objavljivanjem takvih autora vraća dug njima i hrvatskoj kulturi te pridonosi razbijanju hrvatskog zaborava.
Autor: Ivana Perkovac
Izvor: glashrvatske.hrt.hr