“Humanitarni konvoj ‘Liječnika bez granica’ opkoljenom Vukovaru ‒ 30 godina poslije”
U Hotelu International u Zagrebu održana je tribina “Humanitarni konvoj ‘Liječnika bez granica’ opkoljenom Vukovaru ‒ 30 godina poslije”
U Hotelu International u Zagrebu održana je tribina “Humanitarni konvoj ‘Liječnika bez granica’ opkoljenom Vukovaru ‒ 30 godina poslije”.
Na njoj su sudjelovali prof. dr. sc. Andrija Hebrang, ratni ministar zdravstva Republike Hrvatske, akademik Ivica Kostović, liječnik dragovoljac u Glavnom sanitetskom stožeru RH, Edin Zujović, voditelj transfuziološke službe u
Vukovarskoj bolnici 1991. te Drago Skoko, vukovarski branitelj i ranjenik u konvoju.
Tema tribine bio je humanitarni konvoj koji je 19. listopada 1991. godine, zahvaljujući pratnji promatrača Europske zajednice i međunarodne humanitarne organizacije “Liječnici bez granica”, uspio spasiti više od sto ranjenika iz vukovarske bolnice.
Nakon što je 1. listopada oko Vukovara zatvoren i posljednji, treći obruč, čime je grad bio potpuno blokiran na raznim se stranama počelo razmišljati o načinu kako da se Vukovaru pomogne. Ideji humanitarnog knvoja priklonili su se predstavnici međunarodne zajednice, prvenstveno Međunarodni crveni križ i promatrači Europske zajednice.
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=9EgZ1kvkzBY
Pregovori o konvoju između hrvatske strane i tzv. JNA uz posredovanje predstavnika EZ održavani su u hotelu „I“ u Zagrebu. U ime JNA pregovarao je general Andrija Rašeta, a hrvatsku su stranu zastupali dr. Mate Granić i tada pukovnik Imra Agotić. Konvoj je krenuo prema Vinkovcima i Nuštru 19. listopada 1991. u 6 sati ujutro iz Đakova, a sastojao se od 8 kamiona, 4 ambulantna vozila i 5 automobila. Osoblje je činilo 17 vozača, pet liječnik, osam medicinskih sestara i sedam logističara organizacije Liječnici bez granica, šest promatrača EZ i oficira za vezu tzv. JNA.
Na 14-satnom putovanju iz Vukovara preko Vojvodine stigao je 20. listopada 1991. u 2 sata ujutro u bolnicu u Starim Mikanovcima. Na putu su od podmetnute mine teško ranjene dvije medicinske sestre „Liječnika bez granica“, a jedan ranjenik je preminuo u neljudskim uvjetima transporta ranjenika.
Andrija Hebrang istaknuo je da se konvoj evakuacije ranjenika započeo organizirati jer je postalo jasno da se, zbog omjera hrvatskih i srpskih snaga, više ne može vojno pobijediti agresora u Vukovaru. Predsjednik Tuđman je 16. listopada 1991. izvijestio njemačkog ministra vanjskih poslova Hansa Genschera da je stanje u bolnici neizmjerno teško. Do vukovarske bolnice se pokušalo doći već dva puta ranije; jedan od konvoja završio je u vukovarskoj vojarni JNA, nakon čega je srpska strana tražila da se deminira put od vojarne do bolnice, što bi značilo predaju Vukovara jer bi time ušli u centar grada. O tome je Genschera izvijestio i ministar Andrija Hebrang. Tuđman je nakon toga upitao Genschera kakvim on raspolaže obavještajnim podacima o mogućnostima prodora, jer je, prema hrvatskim obavještajnim podacima, prodor nemoguć. Genscher je to potvrdio i rekao „nemate nikakve šanse“. Dodao je da bi vojni prodor mogao dovesti do 2.000-3.000 novih žrtava, no ako se koridor i uspostavi, s obzirom na velik nesrazmjer snaga, ne može se održati dulje od 24 sata. Genscher je savjetovao da se vukovarska bolnica pokuša osloboditi tog velikog pritiska humanitarnim konvojem, kojem će Europska zajednica dati svu podršku. Tuđman je stoga dobio odluku o organizaciji konvoja za tri dana.
Pregovori oko konvoja bili su vrlo teški. Trebalo je dogovoriti da kada se prolazi nekim područjem da ona strana koja ima kontrolu obustavi vatru na tom području i prije toga ga razminira. JNA je pak tvrdila da nema kontrolu nad pobunjenim Srbima. Veliku pomoć konvoju pružili su „Liječnici bez granica“. Nakon što su ranjenici ukrcani, konvoj je krenuo prema Hrvatskoj. No, umjesto dogovorenom rutom, konvoj je skrenut prem Srbiji, prema Šidu. Hebrang je urgirao kod generala Andrije Rašete, koji je rekao da jamči da će se konvoj vratiti u Hrvatsku. Tijekom pregovora s Rašetom bilo je očito da pukovnik KOS-a koji je stalno bio u pratnji Rašete i koji je zapovjedio da se konvoj vrati u Hrvatsku, ima vrlo značajnu ulogu, te je hrvatskoj strani postalo jasno da je KOS glavni organizator agresije na
Hrvatsku.
Konvoj se zatim vratio u Hrvatsku i Hebrang je donio odluku da krene prema Starim Mikanovcima gdje se nalazila ratna bolnica, odnosno izmještena vinkovačka bolnica, kamo je stigao konvoj s 112 spašenih ranjenika. Humanitarni konvoj time je postigao velik uspjeh, no nije ispunjen drugi dio dogovora prema kojem se takav konvoj iz vukovarske bolnice trebao odvijati dva puta tjedno. Hebrang je zahvalio organizatorima i naglasio da je važno da se o ovim događajima govori jer se oni polako zaboravljaju.
Drago Skoko, branitelj s Trpinjske ceste, koji je malo ranije bio ranjen i amputirana mu je ruka, ispričao je kako je sudjelovao u organizaciji konvoja s dr. Hebrangom. Pri tome je tražio od dr. Hebranga da u svakom od kamiona u konvoju mora biti barem netko iz Europske zajednice, kako bi se svi kamioni zaštitili od neprijateljske vatre. Kada je konvoj došao do Bogdanovaca došlo je do eksplozije, naime povučena je mina nakon što je njegov kamion prošao, koj je najvjerojatnije trebala eksplodirati ispod njegova vozila. Ranjene su dvije medicinske sestre iz Švicarske i Luksemburga koje su odvezene u bolnicu u Beograd.
On je iz opkoljenog Vukovara iznio prve video-kazete sa snimkama nakon zatvaranja grada koje su svjedočile što se u Vukovaru događa. Snimke mu je dao dr. Juraj Njavro. Na tribini su prikazani inserti sa jedne od njih, snimke grada snimljene 14. i 15. listopada 1991. na Mitinici, Sajmištu i centru grada.
Edin Zujović stigao je u Vukovar kao liječnik dragovoljac iz Zagreba. U grad se probio kroz kukuruze i stigao u ranim jutarnjim satima krajem rujna 1991. godine.
Ispričao je svoje dojmove u gradu kada je prvi puta stigao u ratni Vukovar, sjećanja o radu u bolnici te mnogim problemima s kojima su se liječnici vukovarske bolnice suočavali, poput nabavke krvi potrebne za stalne operacije. Ispričao je i o tijeku humanitarnog konvoja i izvlačenju ranjenika iz Vukovara.
Akademik Ivica Kostović ispričao je pojedine manje poznate detalje o samom događaju. On je sudjelovao i u organizaciji logistike konvoja, a kao jedan od detalja naveo je kako je tražio da se svi kamioni i vozila konvoja opskrbe sajlama, koje su se na koncu pokazale kao presudne da transporteri i tenkovi izvuku kamione iz blata. Naveo je i kako su branitelji imali loša iskustva s ranijim konvojem te su se bojali da će se njime otvoriti put neprijatelju, a postojale su bojazni i da će poginuti svi sudionici konvoja. Kao još jedan zanimljivi detalj naveo je i da je imao prvi tadašnji mobilni telefon, zahvaljujući kojem je dr. Hebrang mogao uspostaviti vezu s generalom Rašetom i kada veze nisu radile. Podsjetio se kako je tijekom izvlačenja konvoja situacija bila vrlo napeta jer punih 14 sati nisu znali što se događa s 112 ranjenika. No, zaključio je, najveća nagrada svima koji su sudjelovali u akciji bila je da su svi ranjenici spašeni od sudbine koja je kasnije zadesila ranjenike vukovarske bolnice.
Posvjedočio je i kako je prvi saznao od dr. Vesne Bosanac da je njoj i dr. Njavri Sveti Otac najavio da će Vatikan priznati Hrvatsku, što je zatim prenio ministru Hebrangu da javi predsjedniku Tuđmanu. Osim snimki opkoljenog grada koje su iznesene konvojem, prikazani su i arhivski zapisi HRT-a.
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=eHIPUHkE0OQ
https://www.youtube.com/watch?v=9QVLgMMGotk
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=9QVLgMMGotk
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=QiId4cT77CI
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=hU2JS6kmPwo