Opet jedna beskrajno tužna obljetnica: na današnji dan pred 75 godina strijeljan je moj djed PETAR TARLE negdje u gudurama blizu sela Borki na obroncima Papuka, dana 21. prosinca 1944. godine. Žrtva “oslobodilaca” ostala je bez groba i spomenika. Negdje u masovnoj grobnici počivaju njegove kosti. Sve su mu uzeli, obitelj su razorili, djecu i unučad progonili. Tako je odlučio zločinački prijeki sud u krvožednoj namjeri da iskorijeni naš rod. Ali nisu uspjeli, moj djed živi u mojim mislima i osjećajima, u mojim venama teče njegova krv. On je moja tuga i moja snaga, moja hrabrost i ustrajnost, moja ljubav spram istine i moja odlučnost da budem glas koji viče u pustinji za sve one nedužne žrtve tiranija nad ovim nesretnim, ponižavanim i obespravljenim i opljačkanim narodom, narodom koji ne pruža otpor zlotvorima i izdajicama nego mu pruža drugi obraz, narod koji u miru umire po smetlištima, ali ne traži pravdu, narod koji šuti, trpi ili napušta svoja ognjišta jer se naučio da ga gaze, da mu ubijaju tijelo i dušu, da ga iskorjenjuju do uništenja. Otvorite oči već jednom. Ovo se hrvatskom narodu događa pred očima sviju nas.
Počivaj u miru Božjem dragi deda. Večeras luč u mome prozoru svijetli za Tebe.
P. S. Pod rednim brojem 15 na popisu strijeljanih i obješenih je uvedeno ime moga djeda Petra.