Hrvatska se ubraja u europske zemlje s najizraženijim iseljivanjem. Prva velika skupna iseljivanja iz Hrvatske počela su u XV. st. zbog osmanskog pritiska s jugoistoka Balkanskoga poluotoka. Rezultat su tih iseljivanja hrvatske nacionalne manjine u Italiji, Austriji, Madžarskoj, Slovačkoj i Češkoj.

Od sredine druge polovice XIX. st. počela su prva masovna prekomorska iseljivanja. Odredišta su Sjeverna i Južna Amerika, Australija, Novi Zeland i Južnoafrička Republika.

Glavni uzroci iseljivanju bili su gospodarske naravi. Politički su čimbenici djelovali posredno: zbog neravnopravnoga položaja u Austro-Ugarskoj i u obje jugoslavenske države, Hrvatska je gospodarski zaostajala, a to je pogodovalo iseljivanju. Masovno iseljivanje iz Hrvatske do I. svjetskog rata pospješivala je i austrougarska iseljenička politika, koja nije postavljala ograničenja toj pojavi, ne sprječavajući čak ni njezino propagiranje. Budući da se to podudaralo s liberalnom useljeničkom politikom tadašnjih zemalja useljenja, osobito SAD-a i nekih država Južne Amerike, uzajamni potisni i privlačni čimbenici bili su doveli Hrvatsku na rub demografske katastrofe.

Politika je postala osnovni motiv znatnijeg iseljivanja tek na kraju II. svjetskog rata, kada je zbog straha od odmazde pobjednika emigriralo nekoliko desetaka tisuća osoba. Politički motivirano iseljivanje manjeg opsega nastavilo se i u drugoj Jugoslaviji, osobito nakon gušenja nacionalnog i demokratskoga pokreta 1971.

Tijekom cijeloga razdoblja iseljivanja struktura iseljenika doživljavala je male promjene. U prvome valu većinom su odlazili muškarci sa sela, mlađe dobi i bez stručnih kvalifikacija, koji su u najgorim uvjetima radili uglavnom najteže fizičke poslove što ih je izbjegavalo domaće stanovništvo. Poslije su im se pridružile žene, bilo kao nevjeste za udaju ili supruge s djecom (spajanje obitelji). Osim pojedinaca, tek su se naraštaji rođeni u iseljeništvu počeli uspinjati na socijalnoj ljestvici. Prvi naraštaj iseljenika sudjelovao je u obiteljskome gospodarstvu šaljući u domovinu novac.

Tzv. lančano iseljivanje rezultiralo je kompaktnim iseljeničkim skupinama, često povezanima rodbinski, mjestom iseljenja, regijom itd. (npr. Bračani u Čileu).

Tako karakterističan prostorni raspored, srodnost zanimanja, nebriga zemlje iseljenja za specifične iseljeničke probleme, tradicija organiziranja u domovini te organiziranje domaćina kao i doseljenika drugih nacionalnosti, utjecali su na različite oblike društv. okupljanja i pokretanje vlastitoga novinstva. Prva su društva utemeljena u gradovima: San Francisco (1857), Callao (Peru, 1871), New Orleans (1874), Iquique (Čile, 1874), Buenos Aires (1876) i dr. Najviše je bilo potpornih (fraternalističkih), kulturnih, vatrogasnih, športskih i političkih društava. Osim što su pomagala u rješavanju posebnih iseljeničkih problema (pomoć u slučaju bolesti, smrti, nesreće na poslu ili nezaposlenosti), društva su imala i značajnu ulogu u očuvanju nacionalne svijesti, a u prijelomnim političkim trenutcima bila su osnovica na kojoj su nastajali pokreti ili organizacije za pružanje moralne, političke i materijalne pomoći domovini. Također, u očuvanju narodnog identiteta važnu su ulogu imale i hrvatske katoličke župe. Prva je utemeljena župa sv. Nikole u Pittsburghu 1894.

Jednaku je ulogu imalo i hrvatsko iseljeničko novinstvo, koje se pojavilo na početku 1880-ih godina.

Političke organizacije i pokreti te iseljeničko novinstvo bili su u uskoj vezi s političkim strankama u domovini i sudjelovali su u njezinu političkom životu. Premda politički razjedinjeno, a često međusobno i sukobljeno, iseljeništvo se u ključnim političkim trenutcima (od nacionalnoga pokreta 1903., I. i II. svjetskog rata do Domovinskoga rata) u pravilu snažno homogeniziralo oko temeljnih nacionalnih interesa. Nakon II. svjetskog rata držalo je živom ideju o neovisnoj hrvatskoj državi, da bi na početku političkih promjena i za Domovinskoga rata plebiscitarno poduprlo narod u domovini pruživši mu neprocjenjivu moralnu, materijalnu i političku pomoć.

Dosadašnja istraživanja ne daju točan podatak o tome koliko se Hrvata iselilo iz domovine ni o tome koliko ih živi u iseljeništvu, jer zemlje iseljenja i useljenja nisu vodile točne statistike. Dodatni je problem i val iseljivanja od sredine 1960-ih do sredine 1970-ih usmjeren pretežito prema europskim zemljama (Njemačka, Austrija, Švedska, Švicarska, Francuska i dr.), koji se prikazivao kao odlazak na »privremeni rad u inozemstvo« i onda kada je bilo očito da se privremeni boravak pretvara u stalan. Usporedbom procjena iz više izvora došlo se do brojke od približno 750 000 Hrvata koji su se iselili i trajno ostali živjeti u nekoj od useljeničkih zemalja. Ozbiljne studije procjenjuju da danas u prekomorskim zemljama živi oko 2,5 mil. hrvatskih iseljenika zajedno s potomcima.

Iseljivanje nije prestalo ni nakon uspostave Republike Hrvatske. Zbog ratnih prilika i spore konsolidacije gospodarstva i dalje se iseljuju pretežito mladi izobraženi ljudi, što poprima karakteristične oblike »odljeva mozgova«.

U svim razdobljima iseljivanja, kod većine hrvatskih iseljenika postojala je svijest o privremenom izbivanju iz domovine. To je imalo mnogobrojne odraze na iseljeničko ponašanje. Premda je većina ostala trajno živjeti u zemljama doseljenja, povratnička manjina (do I. svjetskog rata vratilo se oko 20% iseljenika) s kapitalom, radnim navikama i sl. imala je značajnu ulogu u sveukupnome životu zemlje.

Izvor: enicklopedija.hr