Unatoč postojanju brojnih znanstvenih radova, na temu islamizacije stanovništva Bosne i Hercegovine, fenomena koji je zasigurno jedan od najvažnijih događaja u prošlosti ovih zemalja, i dalje se vežu brojni mitovi. S obzirom na to da je islamizacijom stvoren novi bosanskohercegovački-muslimanski identitet koji će se u suvremenom dobu profilirati u bošnjačku naciju kao danas najbrojniju takvu zajednicu u Bosni i Hercegovini, brojni su mitovi stvarani u cilju političkih sukoba tijekom novoga vijeka kada nastaju moderna srpska i hrvatska nacija u Bosni i Hercegovini, odnosno u suvremenom dobu kada nastaje ranije spomenuta moderna bošnjačka nacija. Prvi radovi vezani uz ovu temu koji potječu s prelaska XIX. na XX. stoljeće osim što nose pečat ogromne vremenske distance, obilježeni su i vjerskom pripadnošću autora.[1] Stoga osjećam odgovornost napisati rad na ovu temu kako bih znanstvenom metodom obradio fenomen prelaska stanovništva Bosne i Hercegovine na islam. Ovaj rad obuhvaća razdoblje od uspostave osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini tijekom XV. stoljeća pa sve do XVII. stoljeća kada proces islamizacije na spomenutim područjima završava. Na temelju prethodnih istraživanja raznih autora, navedeno razdoblje podijelio sam i u nekoliko faza. U radu sam koristio znanstvenu literaturu istaknutih stručnjaka o ovoj temi, ali i deftere – porezne knjige osmanske vlasti u kojima su ljudi razvrstani prema vjerskoj osnovi, a prema kojima možemo uvidjeti porast broja islamskoga stanovništva u određenim razdobljima.
Položaj vjerskih zajednica u Osmanskom Carstvu
Glavni subjekt islamizacije stanovništva Bosne i Hercegovine bilo je Osmansko Carstvo koje je kroz XV. i XVI. stoljeće uspjelo zavladati čitavim prostorom današnje Bosne i Hercegovine, a njegova vlast trajat će do 1878. kada je odlukom Berlinskoga kongresa spomenuto područje bilo prisiljeno prepustiti se austro-ugarskoj okupaciji, odnosno 1908. kada ono konačno biva potpuno uključeno u sastav Monarhije. Čitavo navedeno razdoblje osnovni i nepromjenjivi zakon bio je šerijat – islamsko vjersko pravo. Čak je i sam sultan sve svoje podanike, bez obzira na vjeroispovijest, smatrao stadom koje mu je Bog povjerio na čuvanje, a njegova mu je dužnost nalagala vođenje podanika putem šerijata.[2] Položaj vjerskih zajednica u Carstvu bio je uvjetovan šerijatskim pravom.
Pravno-politički, stanovništvo Osmanskog Carstva na temelju spomenutog šerijatskog prava dijelilo se i prema religiji, odnosno prema tome jesu li bili muslimani ili pak Narodi knjige, u bosanskohercegovačkom slučaju židovi ili kršćani.[3] Prema šerijatu, Narodi knjige smiju živjeti pod muslimanskom vlašću uz uvjet sklapanja ugovora kojim priznaju vrhovnu vlast muslimana i plaćanje određene vrijednosti, dok im islamska vlast zauzvrat jamči osobnu slobodu i pravo ispovijedanja vjere uz određena ograničenja, čime navedeni podanici ulaze u sastav zimija.[4] U osmanskom slučaju, određena vrijednost koju je plaćalo radno sposobno muško nemuslimansko stanovništvo zvala se džizja ili džizija, a plaćala se jedanput godišnje umjesto vojne obveze, u naturi ili u novcu.[5] Od muslimana plaćali su isključivo Romi, a od radno sposobnih muškaraca zimija su izuzeti oni koji su državi učinili određene usluge te neki crkveni redovi.[6] Uz plaćanje džizje, nemuslimansko stanovništvo plaćalo je i druge razne poreze poput bive resmi. Njih su plaćale nemuslimanske udovice i neudane žene, a resm-i arus plaćao je mladoženja pri ženidbi. Iznos koji se morao platiti određivao se ovisno o tome je li mlada muslimanka ili nije itd.[7] O visini davanja za nemuslimansko stanovništvo govori i činjenica da se prelaskom na islam porezne namete moglo smanjiti čak i do 45 %.[8]
Uz navedene namete postojao je i poseban porez – devširme ili „danak u krvi“. Tim je porezom osmanska vlast od nemuslimana kupila dječake i mladiće u dobi od 8 do 20 godina, u razmaku od tri do pet, a katkad i sedam godina.[9] Porezom bi se uzimalo jedno dijete ili mladić na četrdeset kuća u kadiluku, u cilju popunjavanja janjičarskih četa.[10] Iako je ovaj porez bio suprotan učenju islama, provodio se do kraja XVII. stoljeća.[11]
Uspostava osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini
Nakon smrti Tvrtka I. Kotromanića, najmoćnijeg domaćeg vladara koji je rodbinskim vezama sa srpskom dinastijom Nemanjića priskrbio kraljevski naslov, a svojoj zemlji teritorijalni maksimum i značajan napredak gospodarstva, u Bosni je za vrijeme njegovih nasljednika došlo do slabljenja središnje vlasti, što će s vremenom pogodovati uzdizanju lokalnih, međusobno zavađenih feudalnih obitelji te ponovnom podlijeganju Bosne stranom utjecaju, u ovom slučaju ugarskom koji je ovdje stoljećima bio prisutan te Osmanskog Carstva koji se tek počeo uzdizati u njezinu neposrednom susjedstvu. Osmanski upadi na područje Bosanskoga Kraljevstva trajat će od kraja XIV. stoljeća do konačnog zauzimanja kraljevstva 1463. Nositelji tih akcija bili su upravitelji Skopskoga krajišta Ishak-beg i njegov sin Isa-beg. Prema podatcima iz popisa njegova krajišta koje je napravljeno 1455., u osmanskim rukama nalazi se nekadašnja županija Vrhbosna s tvrđavom Hodidjed.[12] Područje je veoma slabo naseljeno, a u istome ne postoji niti jedna islamizirana osoba.[13] Nakon pada Bosne 1463. ovo područje koje odgovara današnjem Sarajevu i okolici postat će središtem novoosnovanog Bosanskog sandžaka.[14] Nakon pada Bosne, osmanska će sila zbog ugarskoga protuudara i osnivanja Jajačke, odnosno Srebreničke banovine mijenjati smjer osvajanja te će se kretati prema zapadu gdje se 1468. spominje Livno kao osmanska tvrđava, odnosno prema jugu gdje će postupno zauzimati posjed hercega Stjepana Vukčića Kosače.[15] Godine 1470. javlja se prvi spomen hercegovačkoga sandžakbega, a konačno osvajanje Hercegove zemlje dogodilo se 1482. Godinu dana kasnije spominje se i Zvornički sandžak. Svi navedeni sandžaci bili su tada podređeni rumelijskom beglerbegu.[16]
Uzroci i provođenje islamizacije
U prvom desetljeću osmanske vlasti imamo vrlo nizak udio islamiziranoga stanovništva, što se može objasniti otporom domaće feudalne klase, ali i lokalnoga seljaštva prema novoj vlasti.[17] Kombinacija nezadovoljstva i ugarske prijetnje nakon osvajanja Jajca nagnali su Osmanlije na osnivanje vazalnoga Bosanskoga Kraljevstva kao svojevrsne tampon zone. Kraljem je 1465. proglašen Matija Radivojević, a već 1472. mijenja ga Matija Vojsalić kojega će zbog sudjelovanja u uroti s Ugarskom protiv Osmanlija 1476. smijeniti sultan Mehmed II. Osvajač.[18] U narednom razdoblju do kraja stoljeća doći će do islamizacije dobrog dijela spahija, međutim uz njih postoje i brojni kršćani u Bosni koji na temelju spahijske službe uživaju dodijeljene timare, čime dolazi do otvorenog sukoba između bosanskih spahija i osmanske vlasti.[19] U Hercegovini pak ne dolazi do sukoba, iako su vlaške starješine, kao i bosanski feudalci, uvučene u timarsko-spahijski sustav te još uz to mahom pripadaju kršćanstvu.[20] Razlog tome bio je što navedene starješine u predosmanskom razdoblju nisu imale dodijeljene posjede pa uostalom ni tradiciju posjeda. Osmanska ih je vlast stoga novim dobitcima, ali i prijetnjom gubitka posjeda i privilegija ako dođe do povratka na staro stanje, održavala vjernima.[21] Takvim pridobivanjem navedene vlaške mase u Hercegovini Osmanlije su dobile pouzdano sredstvo kojim su mogli itekako slabiti neprijateljske bosanske spahije.
Uz navedene vlaške starješine, drugo sredstvo kojim su slabjeli bosanske spahije bilo je preseljavanje bosanskih spahija u udaljenije krajeve Carstva te dovođenje novih spahija iz također udaljenijih krajeva.[22] Ako je Osmansko Carstvo bilo subjekt islamizacije, bosanskohercegovačko stanovništvo svakako je bilo njezin objekt. Uz dolazak novih spahija od kojih su mnogi imali vjersku profesiju i kulturu, kao i birokratskog aparata, dolazi i prozelitski nositelj, time i provoditelj islamizacije koji se javlja u obliku učene uleme, kadije, imama, derviša itd.[23] Defteri iz 1485. i 1489. godine ukazuju na još jedan uzrok kasnijeg velikog razmjera islamizacije u Bosni, a to je tamošnja slaba organiziranost Katoličke i Pravoslavne Crkve. Naime, od katoličkih bogomolja zabilježene su samo crkve u Sutjesci, Visokom, Fojnici i Kreševu, a od pravoslavnih crkva u Dobrunu i manastir Mileševo.[24] U selima također ne nalazimo prisustvo katoličkih svećenika.[25] Slabu ili nikakvu prisutnost svećenika zamijenile su kadije koje su uživale timare širom Bosne, imami koji su bili prisutni u svakoj bosanskoj utvrdi s posadom gdje su prema izvorima iz XVI. stoljeća uspostavljene osnovne vjerske škole, brojne tekije derviša te vjerska inteligencija koja u znatnom postotku participira među skupinama čiftluka.[26] Nedostatak kršćanskoga svećenstva uvjetovao je lakše prodiranje novih religijskih misli, a osobito islamske, čiji su nositelji uvelike bili prisutni u Bosni.
Jedan od poznatijih mitova koji se veže uz islamizaciju svakako je tvrdnja da su bosanskohercegovački muslimani uglavnom potomci pripadnika Crkve Bosanske koji su prešli na islam tijekom, odnosno neposredno nakon pada Bosanskoga Kraljevstva. Međutim, takve potvrde ne možemo naći u povijesnim izvorima. Uvidom u deftere redovito nailazimo na spominjanje njihova atributa krstjanina, što nam može ukazati na neki vid međusobnog odnosa između krstjana i osmanske vlasti.[27] Zanimljivo je i da se pojedina bogumilska sela islamiziraju, dok druga ne, već njihov spomen zemalja, baština, šuma i pasišta traje sve do XVII. stoljeća.[28] Kao glavni argument pobijanja spomenutog mita možemo ukazati na primjer islamizacije vlaške populacije koja je prethodno bila katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti. Vlasi su u Carstvu bili privilegirana socijalna skupina nomadizirajućih stočara koje su Osmanlije koristile kao kolonizacijski element, ali i vojnu te političku snagu.[29] Njihovo izvorište bilo je područje Završja i nekadašnje Hercegove zemlje, međutim osmanskim napredovanjem selit će se duboko u samu Bosnu, pa i izvan nje. Njihovi prvaci, knezovi i vojvode nerijetko će dobivati privilegije te posjede od same osmanske vlasti, a time će biti uvučeni unutar timarsko-spahijskoga sustava. Ipak, problem će se javiti nedugo nakon Mohačke bitke kada će vlasi izgubiti brojne privilegije od carstva, odnosno u tridesetim godinama XVII. stoljeća kada će se u Bosni javiti proces čiftlučenja.[30] Vlasi su se našli pred nekoliko izbora: ili napustiti svojinu te migrirati na zapad u novoosvojene krajeve koje valja kolonizirati ili prijeći na islam te time sačuvati imovinu ili pak prebjeći u neprijateljski tabor. Ti će događaji dovesti do kolonizacije vlaha iz Hercegovačkog u Kliški, Zvornički i novoosvojene dijelove Bosanskoga sandžaka gdje će prolaziti kroz procese koje su prolazili ranije u Hercegovini, odnosno sudjelovat će u prvoj masovnoj etapi islamizacije Hercegovine. U već spomenutim defterima možemo također uvidjeti da je vlaško stanovništvo s vremenom preplavilo današnje područje srednje Bosne gdje će islamizacija najviše uzimati maha.
Iako je Bosansko Kraljevstvo potpalo pod osmansku vlast 1463., uz samu granicu Bosanskoga sandžaka postojale su dvije ugarske banovine – Jajačka i Srebrenička, čija se područja danas nalaze u sastavu Bosne i Hercegovine. Time ratna opasnost u Bosni nije prestala osmanskim osvajanjem, već se produbila duboko u XVI. stoljeće. Takav slijed događaja nije mogao odgovarati osmanskoj vlasti, ali ni širokim narodnim masama u Bosni. Izbacivanje Ugara iz Bosne i prenošenje rata duboko u Ugarsku više nije bilo isključivo strateški cilj Osmanlija, već i žarka želja Bosanaca.[31] Osim toga, raniji ugarski upadi u Bosnu nisu dovodili do poboljšanja društveno-ekonomskoga položaja nižih slojeva Bosne.[32] S druge strane, uspješno ratovanje protiv Ugara u XVI. stoljeću dovodilo je do znatne koristi u imanju, novcu i ugledu ne samo spahijama već i seljacima u vojnim i poluvojnim odredima.[33] Sudjelovanje u istima nerijetko je zahtijevalo prelazak na islam, što se osobito odnosilo na kršćansko stanovništvo koje nije posjedovalo vlaški status. Takva situacija samo je poticala seoski puk Bosne na islamizaciju, osobito ako se uzme u obzir uspješno ratovanje koje je dovelo do pada Srebrenika 1512., Beograda 1521. i velike pobjede nad Ugarskom kraj Mohača 1526. Rat je nastavljen padom Jajca 1528., Požege 1536., Klisa 1537., Dubice 1538., Budima 1541., etc. Do polovice XVI. stoljeća zajednički se cilj Osmanlija i Bosanaca ostvario – iz Bosne se rat prenio duboko u Ugarsku, a pljačkaškim pohodima bila su izložena brojna srednjoeuropska područja. Uz prethodne uzroke jasno nam je zašto se najveći val islamizacije dogodio upravo u XVI. stoljeću. Prema defteru iz 1528./1529. godine u Bosanskom sandžaku živjelo je 16 935 kršćanskih i 19 619 muslimanskih domaćinstava[34], a početkom sljedećega stoljeća, točnije prema defteru iz 1604. godine, u Bosanskom sandžaku živjela su 47 802 muslimanska i 18 129 nemuslimanska domaćinstva.
Zaključak
Razlog značajnijeg obujma islamizacije u Bosni i Hercegovini od ostalih kršćanskih krajeva jugoistočne Europe jest slaba organiziranost Pravoslavne i Katoličke Crkve. Postojanje pravoslavlja u predosmansko doba na području Bosne i Hercegovine možemo locirati isključivo na mjestima koja su ranije pripadala srednjovjekovnoj srpskoj državi, što odgovara istočnoj Hercegovini i Podrinju.[35] Ipak, očigledno je i da je moć katolicizma na prostoru srednjovjekovne Bosne, izuzev zapadnoga dijela Huma te Završja koji su potpali pod istu tek osvajanjima Stjepana II., bila istinski slaba te je uvelike uvjetovana stranim utjecajem, napose ugarskim. Progonima Crkve bosanske u vrijeme Stjepana Tomaša bitno je oslabljena njezina snaga, što je Bosnu nakon osmanskoga osvajanja pretvorilo u kršćanski „zapuštenu“ zemlju bez infrastrukture i dovoljnoga broja klera. Uz takvo stanje, prožeto i dodirima katolika s krstjanima, pridonosilo je da stanovništvo pronađe novu vjeru koju će ispovijedati. Potaknut poticajima koje je nudila nova osmanska vlast, ali i favoriziranje iste naspram Ugarske te prilike za sudjelovanjem u vojnim pohodima nagnale su brojne Bosance na prihvaćanje islama, nove religije koju je favorizirala i država koja je za razliku od kršćanstva u Bosni izgradila infrastrukturu, organizaciju te dovela svoje prenositelje. Znatan poticaj islamizaciji bit će i osmanska politika prema vlasima kojima će dijeliti privilegije, ali isto tako ih i ukidati te prisiljavati na čiftlučenje u cilju njihovih migracija prema novoosvojenim područjima. Također, jedan od glavnih uzroka bila je i prednost muslimana pri podjeli zemljišta. Iako je u prvim godinama proces islamizacije sporo tekao, mudrom osmanskom politikom stvarani su preduvjeti koji će početkom XVII. stoljeća Bosnu pretvoriti u većinski muslimansku zemlju. Islamizacijom bosanskohercegovačkoga stanovništva stvoren je novi identitet iz kojeg će izrasti suvremena bošnjačka nacija.
[1] Nedim FILIPOVIĆ, Islamizacija u Bosni i Hercegovini, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2005., 30.
[2] Halil INALDŽIK, Osmansko Carstvo klasično doba 1300 – 1600, Utopija, Beograd, 2003., 104−105.
[3] Kur’an 5:69/72, 2:62, 22:17.
[4] Clinton BENNETT, Muslims and Modernity: An Introduction to the Issues and Debates. Continuum International Publishing Group. A&C Black, 2005., 163.
[5] http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=16873, pristupljeno: 14. 8. 2016.
[6] http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=16873, pristupljeno: 14. 8. 2016.
[7] Josef MATUZ, Osmansko Carstvo, prev. Nenad Moačanin, Zagreb, Školska knjiga, 1992., 72.
[8] Vjeran KURSAR, Nemuslimani i funkcioniranje predmodernog multikonfesionalnoga društva u osmanskoj Bosni (1463. – oko 1750.), Ph.D.diss., Filozofski fakultet, 2010., 109.
[9] http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=14894, pristupljeno: 14. 8. 2016.
[10] http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=14894, pristupljeno: 14. 8. 2016.
[11] Alexander MIKABERIDZE, Conflict and Conquest in the Islamic World: A Historical Encyclopedia [2 volumes]: A Historical Encyclopedia, ABC-CLIO; 1st edition, 273.
[12] Nedim FILIPOVIĆ, Islamizacija u Bosni i Hercegovini, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2005., 3.
[13] Isto.
[14] Sandžak je vojno-upravna jedinica Osmanskoga Carstva u sastavu pašaluka, a dijelio se na nahije. Glavni upravitelj i vojni zapovjednik nekog sandžaka bio je sandžakbeg.
[15] N. FILIPOVIĆ, n.dj.
[16] Osmansko se Carstvo nekoć dijelilo na dva beglerbegluka: anadolski u čijem je sastavu bio njegov azijski dio te rumelijski u čijem je sastavu bio europski dio. Upravitelj beglerbegluka bio je beglerbeg – tada najviši vojni čin u osmanskoj vojsci koji je uživao najveću nadarbinu u okviru timarsko-spahijskoga sustava, vrijednosti od milijun i više akča.
[17] Isto, 4.
[18] Sima ĆIRKOVIĆ, Istorija srednjovekovne bosanske države, SKZ, Beograd, 1964., 335−340.
[19] N. FILIPOVIĆ, n.dj., 24−25.
[20] Isto., 25.
[21] Isto.
[22] Isto.
[23] Isto, 107.
[24] Isto, 94.
[25] Isto, 101.
[26] Isto, 107.
[27]Isto, 104.
[28]Isto, 110.
[29]Isto, 111.
[30]Isto, 114−115.
[31]Isto, 38.
[32]Isto.
[33]Isto.
[34] Omer LÜFTI BARKAN, Les déportations comme méthode de peuplement et de colonisation dans l’Empire Ottoman’, Iktisat Faku’ltesi Mecmuasi. 11 (1949. − 1950.), 67−131.
[35] S. ĆIRKOVIĆ, n.dj., 284.
Autor: Berislav Šepak
Izvor: obnova.com