Croatan Indijanci – od legende do istine

Tadašnji geografi još nisu shvaćali da je otkriven novi kontinent – Amerika, nego misleći da se je pristiglo u Indiju stanovništvo imenuju Indijancima, a nastale bjelopute potomke između Dubrovčana i Indijanki nazvali su, pak, Croatan Indians, i to prema od ranije poznatoj imenoslovnoj grafiji: Croat – Croatan, Ragusa – Ragusan, kao i u nas Splićan, Hvaran, Dubrovčan, Zagrepčan – ako mi moje etimološko (ne)znanje dozvoljava da rabim ovakve usporedbe

0

Sve u ovom štivu postalo je moguće zbog brodograditeljskih i navigacijskih umijeća drevnih Dubrovčana.


Škola Croatan Indijanaca. Izvor: The Croatan Indians of Sampson County, North Carolina. Their Origin and Racial Status. A Plea for Separate Schools  

Dubrovačke karake pod zastavom svetog Vlaha (Englezi ih nazvali argosy), svrstane su među najveće i najsigurnije oceanske jedrenjake svoga vremena, od kojih je znano da su jedna ili dvije doživjele brodolom 1541. kod rta Hatterasa u Sjevernoj Karolini, gdje su se našijenci pomiješali s indijanskim stanovništvom. Je li tabla na manjoj slici trag o starim Dubrovčanima na američkom kontinentu? (Suad Ahmetović, 1977.) Primjereno mogućem doplovu u to vrijeme do rta Hatteras – dvije dobro opremljene karake krenule su iz Dubrovnika na prekooceanske putove i nikada se nisu vratile u Grad. Jedan od kapetana bio je Đuro Lovrić. Meštri iz Dubrovnika bil isu vješti brodograditelji te od XV. stoljeća grade karake naoružane do 40 topova s posadom do 140 mornara, i to s tri jarbola, dva križna jedra na provi i sredini te s latinskim jedrom na krmi. Ubrzo su karake proširili na mogućnost prijevoza do 1000 vojnika i tereta do 900 tona te ih poboljšali u svakom pogledu. Dominikanski samostan u Dubrovniku čuva najvrjedniji uzorak dubrovačke karake iz XV. stoljeća te neke brodograditeljske nacrte.

Karake su bile dobrodošle u sijaset ratnih i istraživačkih ekspedicija diljem zemaljskih oceana pa je bilo poznato da su u mnogim akcijama španjolske armade često sudjelovali s ljudstvom i brodovima i Dubrovčani (Croati), i to čak s 15 postotnim udjelom te su zato neki naši tadašnji admirali i kapetani bili obasipani mnoštvom privilegija. Najpoznatije dubrovačke admiralske porodice srednjevjekovnog doba, točnije od XI. do XVI. stoljeća su: Bunić (i)li Bona, Crijević, Držić, Gundulić, Vetranović, Miloslavić, Lovrić, Gojisalić, Kranković i Đurinić. Mnoga od tih prezimena do danas su u Dubrovniku nestala te Bunića, Držića, Gundulića i Vetranovića u Gradu više nema, a neka su pred izumiranjem. Po podacima koje je iznio akademik Nenad Vekarić, od 126 dubrovačkih vlasteoskih rodova, samo su tri doživjela 21. st. na području Dubrovačke Republike: rodovi Bona i Gozze žive u Dubrovniku, a rod Sorgo na Šipanu. (Domagoj Vidović, 2012.) Plovidbenu spremnost dubrovačkih pomoraca potvrđuje postojanje udžbenika ”De navigatione” iz 1464. autora Benedikta Kotruljevića, što je i prvi poznati navigacijski priručnik u povijesti Europe. Vrijedno je znati da je njegova pojava zabilježena oko 30 godina prije otkrića Amerike. (Darko Žubrinić, 1995.)

Šturi izbor iz mnogih vrela

Josip Cuculić, dubrovački doseljenik u USA od 1936. intenzivnije istražuje pojavu Croatan Indijanaca u Americi. Pronalazi mnoga dokaziva vrela od kojih je prvotna pročitao u čikaškoj biblioteci u jednoj staroj knjizi od stotinu stranica nekoga američkoga oficira nečitljivo zapisanog imena, u kojoj je uočio veliku sličnost mnogih indijanskih i hrvatskih riječi.

yonoke – junak
wissakae – visok
wissakae yonoke – visoki junak, lofty hero
pita – pita (za slatki kruh)
strachey achanahawen – strašni oceanski kamen, hrid na kojoj se je razbio brod
mojno – mirno
chinikika – (čini kihat) za lulu za pušenje duhana od kojeg se kiše
Manteo – Ma(n)te(o), dakle Mate i Mateo te i ime naselja, kao i ime Indijanca
tar – star
chovan – čoban
nause – naše
Potomac – Potomak (rijeka u širem području)
rt Hatteras nazivan i Ottorasko – podsjeća na riječ hrvatsko
riba-kon − riba, ribarenje
itd …, a sve te riječi zapravo nemaju nikakve veze s indijanskim jezikom.

Tadašnji geografi još nisu shvaćali da je otkriven novi kontinent – Amerika, nego misleći da se je pristiglo u Indiju stanovništvo imenuju Indijancima, a nastale bjelopute potomke između Dubrovčana i Indijanki nazvali su, pak, Croatan Indians, i to prema od ranije poznatoj imenoslovnoj grafiji: Croat – Croatan, Ragusa – Ragusan, kao i u nas Splićan, Hvaran, Dubrovčan, Zagrepčan – ako mi moje etimološko (ne)znanje dozvoljava da rabim ovakve usporedbe.

Od dobronamjernih Croatan/Lumbee Indijanaca postali su miješanjem s pridošlicama pripadnici melungeonske rase u ovom slučaju nastale od većinske indijanske, dostatne bjelačke i djelomične crnačke krvi, čiji izgled prikazuje niz fotografija. Zbog te činjenice u USA im nikad nisu priznata prava (rezervati, odštete) koja važe za indijansku rasu iako se oni njome i danas ponose! Svojim načinom života se u ničemu ne razlikuju od većinske bjelačke populacije u USA!


Nekoliko poznatih Croatan/Lumbee Indijanaca, a među njima Henrry Berry Lowrie (Lovrić?) u čijoj obitelji nalazimo poznate graditelje cesta i mostova (Croatan Sound Bridge i Lowrie road, Manteo, NC) te glumica Heather Locklear, možda, Indijanka naše gore list?

Na obiteljskoj fotografiji ”naših” melungeona vide se djeca plave i dio obitelji kestenaste kose, a takav isti izgled njihovih predaka zapisali su mnogi raniji pomorci u ekspedicijama u XVI. stoljeću. Prva engleska ekspedicija 1584. pod Adamasom i Barlowom kod rta Hatteras zatiče bjeloputu indijansku djecu i dio domorodaca od kojih doznaju da su prije puno godina jednom već vidjeli bijelce kojima se razbio brod i koji su ostali s njima živjeti, ali bili i u neuspjelom tragičnom pokušaju sa splavima isploviti na ocean. Englezi u dvomjesečnom boravku osnivaju koloniju i ostavljaju primjerenu skupinu naseljenika. Na povratku sa sobom povedu dva Indijanca Mantea i Wanchesea, koji London zadivljuju ponašanjem i brzim učenjem jezika. Natrag ih vraćaju plovidbom s 5 brodova pod admiralom Greenvilleom i 3. srpnja 1585. ostavljaju ih na rodnom otoku Croatan. Tada je bilo i nekih peripetija u odnosu s Indijancima.

Ne nalaze nikoga od prethodnih kolonista iz 1584.Odlaze ostavljajući i tada desetak obitelji (muškaraca i žena), koje u sljedećem dolasku 1590. ponovno ne zatiču što biva u pomorskim zapisima označeno kao Izgubljena kolonija (The Lost Colony). Na dva debla pronašli su natpise: CRO i CROATAN. Neka drevna putovanja kao i ova iz 1584. i 1585. su u Londonu zajedničkim vijećanjem pripremali dubrovački poklisar i bankar Nikola Gozi-Gučetić i Sir Walter Raleigh. Za pretpostaviti je da su i u tim ekspedicijama sudjelovali i hrvatski mornari.

Za nedavninedorečeni članak Tomislava Kukeca, novinara Jutarnjeg lista, o akademskom slikaru Alfredu Krupa iz Karlovca i rezultatu njegove genetičke analizetreba reći – da takvu potvrdu već ima (i)li može dobiti više od 50% svih Hrvata, jer hrvatsku haploskupinu EU7 (točnije I…) uz koju i sedam drugih haploskupina se dokazuje više desettisućljetna autohtonost puka na našem domovinskom prostoru unutar kojih je i iznjedren politički narod Hrvata (Ivo Jurić, 2011.), koji se je, kako vidimo, u XVI. stoljeću djelomice naselio i u Sjevernoj Karolini.

Zaključna riječ

U članku su označeni putovi za nove istrage koje u ovom štivu nisu bile moguće, i to: o religijskim poveznicama, o brojnijim genetičkim pretragama, o točnijim jezikoslovnim potvrdama pronađenih riječi sličnih s onima u hrvatskom jeziku i drevnom dubrovačkom narječju, o genealoškoj povezanosti rodova, kao na primjer, između prezimena Lovrić i Lowrie…

Posebno je zanimljiva indijanska religijska natuknica – kako je u davno doba njihov Veliki duh Manitou pozvao Bijelog proroka s istoka pa su s Istočnog oceana jednog jutra doplovili brodovi čiji se bljedoliki vođa zvao Wissakae Yunoke (Lofty Hero = Visoki Junak), koji je naučio Indijance moralu, časti i raznim vještinama.

Ovo štivo tek je skroman pokušaj dokazivosti legendi i istina o postojanju Kroatskih Indijanaca. (Ivo Šišević, 1976.) Među Croatan/Lumbee Indijancima danas je onih hrvatskog podrijetla tek oko 2 % (možda u urbanim naseljima i do 10%), potvrđuju genetička ispitivanja. U njihovom drevnom životnom prostoru ima i sada puno naziva (naselja, rijeke, zaljevi, hridi, parkovi, šume, pijesci), koji podsjećaju na hrvatsko podrijetlo. Od negda pretpostavljenih oko jedan milijun Croatan/Lumbee Indijanaca na danas manje od 100.000 popisanih jedinki i broj onih hrvatskog podrijetla sada doseže tek do 2000 osoba za koje je pitanje znajuli to i sami?!

Imenoslovcima je na izbor etimologija nekoliko zanimljivih prezimena iz opisivanog područja: Potkin, Barba(r), Burrus/Burras (Bura?), Robb, Barret (Bare), Basnet (Basne)…te nekih istovremenih i u nas i u njih: Garrish (Garić), Sutton (Suton), Tudor …, a rodoslovcima pak pitanje povezanosti rodova. Dok za genetički primjer nedavno potvrđene hrvatske haploskupine EU7 ili I … u njih uzeti su podatci o prezimenu Burrus (Kinakeet, NC, 27972, USA) i vezu na pretka iz 1715. Roberta Burrusa s lokacije Hatteras Island moguće točke dodira Hrvata i Indijanaca.

Unatoč svemu ovdje napisanom u hrvatskim tiskovinama češće ćemo naići na zapise o Bermudskom trokutu ili letećim tanjurima, nego o mogućim drevnim našijencima iz Sjeverne Karoline!

Stoga, davna vrela o Croatan Indijancima čuvajmo kao dragulje na dlanu ruke te ih daljnjim istraživanjima čvrsto ugradimo u zlatnu ogrlicu hrvatske povjesnice.

Literatura

  1. Suad Ahmetović, Croatan Indijanci – potomci starih Dubrovčana, Zagreb: Vjesnik (1977.)
  2. Adam S. Eterovich, Croatia and Croatians and the Lost Colony, San Carlos: Ragusan Press, Ca. (2003.)
  3. Ivo Jurić, Podrijetlo Hrvata. Genetički dokazi autohtonosti. Zagreb: Nova stvarnost – Institut Pilar (2011.)
  4. Benedikt Kotruljević, De Navigatione, 1464.
  5. Tomislav KukecHrvati su kolonizirali sjevernu Ameriku u 16. stoljeću, Zagreb: Jutarnji list (24. lipnja 2012.)
  6. Božidar Ručević, Najstariji rodoslov u Hrvata, Zagreb: Rodoslovlje.hr , (2012.)
  7. Vladimir Stipetić i Nenad Vekarić, Povijesna demografija Hrvatske, Zagreb Dubrovnik: HAZU (2004.)
  8. Petar Šimunović, Hrvatska prezimena, Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga, (2006.)
  9. Ivo Šišević, Kroatski Indijanci, Tragom historijskih podataka i nekih jezičnih tragova. Dubrovnik: Pomorski časopis – Naše more (1976.)
  10. Nenad Vekarić, Vlastela grada Dubrovnika, Zagreb – Dubrovnik: HAZU, sv. I. (2011.), sv. II. (2012.)
  11. Aleksandar Veljić, Indijanci hrvatskog imena. Brodolomci iz Dubrovnika. Zagreb: Studio (1977.)
  12. Domagoj Vidović, Prezimena kao odraz kulturne baštine na primjeru Dalmacije,Zagreb: www.rodoslovlje.hr (18.5.2012.)
  13. Wikipedija, Dubrovnik i USA (20. travnja 2012.)
  14. Darko Žubrinić, Croatian mariners in the New World, Zagreb (1995.)

Razbibrigom kroz godine obrađeno je, i to mnogi članci i knjige te puno internetskih vrela, a što se sve sasvim lako može pronaći kroz navedenu literaturu i pisane ili računalne poveznice u njoj. Pridošla populistička štiva novinara: Kukec, Ahmetović i Veljić, uvjetno rečeno, po informativnosti i vrijednosti su donekle u korist za potonja dva, iako su bila napisana 1977. i bez genetičkih spoznaja!

Ovo se štivo može, djelomice ili cjelovito, slobodno preuzeti uz točno navođenje imena autora i vrela.

 

 

Autor: Božidar Ručević

Izvor: rodoslovlje.hr

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.