Ispovijest zadnjeg zapovjednika obrane Borova Naselja
Na području Srbije i u okupiranim dijelovima prema podacima HDLSKL-a postojalo je 70-ak logora kroz koje je prošlo više od 30 tisuća osoba. U njima je od posljedica batina i torture preminulo oko 300 logoraša. Oko 2 500 osoba ubijeno je na putu do logora. Marko Filković, zadnji zapovjednik obrane Borova Naselja, u razgovoru za HRT prisjetio se događaja netom prije pada Vukovara 18. studenog - i dana koji su uslijedili
Na području Srbije i u okupiranim dijelovima prema podacima HDLSKL-a postojalo je 70-ak logora kroz koje je prošlo više od 30 tisuća osoba. U njima je od posljedica batina i torture preminulo oko 300 logoraša. Oko 2 500 osoba ubijeno je na putu do logora. Marko Filković, zadnji zapovjednik obrane Borova Naselja, u razgovoru za HRT prisjetio se događaja netom prije pada Vukovara 18. studenog – i dana koji su uslijedili.
Sve je, kaže, počelo 15. na 16. rujna, odnosno s velikim napadom na Trpinjskoj cesti. Blago Zadro imenovao ga je za zapovjednika dijela Borova naselja, rekavši njemu i ostalima da je ta mjesna zajednica najsložnija, utvrđena i da će se braniti do kraja. Bodrio ih je, rekao da ih ima dosta, da su dobro naoružani, “nikoga ne napadaju niti diraju, ali onaj tko njih napadne, neće dobro proći”.
– Na sam spomen Blage Zadre ja se naježim. Odličan čovjek. Ne znam što bih rekao, što netko već nije rekao i što nije rečeno. Mislim da ga svatko od nas tko je s njim bio i tko je s njim surađivao nosi u sebi, istaknuo je Filković.Do pogibije Blage Zadre 16. listopada obrana je bila čvrsta.
– Bili smo svi u šoku, ali je među nama bio dogovor da se o tome ne priča. No osjetilo se da to više nije to, prisjeća se.
Ljudi su odlazili u proboj i nisu se vraćali, bilo je sve manje oružja, pala je Trpinjska cesta. U tvornicu Borovo povukli su se 18. studenog.
Počeli su pregovori o predaji.– Ja sam rekao da imam pet, šest tisuća civila i da očekujem da civili, tko bude htio kamo ići, tko hoće ići za Hrvatsku, tko za Srbiju…. A mi vojnici smo znali što će biti s nama, prisjeća se Filković.
Poslije je saznao da je taj dan ubijeno 200 ljudi.
– Izveli su nas van, išli smo u tu drugu zgradu gdje smo trebali kao prenoćiti, tu su nas pretukli, porazbijali glave. Kako u Slavoniji imate kuće, pa one zidove od herofe, ona žbuka, oštra. Tu su nam trljali glave o žbuku, porazbijali čela, sve…, prisjeća se. Nakon osam, devet dana ispitivanja potrpali su ih, kaže, u marice. Imali su i “odbor za ispraćaj” – s palicama.
Zatim su poslani u Srijemsku Mitrovicu. Šest mjeseci proveo je u samici. Za vrijeme ispitivanja lomili su ga, razbijali, izbili zube, slomili dva rebra, kaže.Nisu ih, nastavlja, tukli vojni policajci, nego robijaši koji su bili smješteni kat ispod njih. Preko puta njegove stajala je samica u kojoj su bile smještene dvije žene. Po cijelu noć slušali su kako ih robijaši siluju.
– Vjerujte da mi je bilo teže slušati noću ta silovanja nego batine što sam dobivao. Batine dobijete pa to prođe, bude svakako, ali kad vi slušate ovo cijelu noć, mene to dan danas pati. Ja i danas čujem te zvukove, kaže Filković.
Nakon nekoliko mjeseci mučenja u Mitrovici, težak 49 kilograma, stiže u Beograd, u vojni zatvor.
– Onda sam u Beogradu osuđen, dobio sam 20 godina zatvora. Na to se moj odvjetnik žalio, i onda sam dobio smrtnu kaznu na žalbu, prisjeća se.
Osuđen je za genocid nad srpskim narodom. Čekajući izvršenje kazne, saznaje da je dogovorena razmjena “svi za sve”. Tridesetak kilometara, koliko je trebalo prijeći od Bijelog Brda do Nemetina, nije prošlo bez batina. Tukli su ih, kaže, Rusi, UNPROF-orci.
I po izlasku na slobodu psiha je, kaže, radila.
– Izlaziš u slobodu i ideš – glava dolje, ruke na leđa. A ideš prema svojima, tamo nas naši vojni policajci dočekuju, uzimaju za ruke, a mi još uvijek zbunjeni, prisjeća se. Zaplakao ga je kada ga je hrvatski policajac, držeći ga pod ruku, gotovo unio u bus.
Svega se sjeća, ništa ne zaboravlja. Preživio je najgore i krenuo dalje. Cijelo vrijeme u mislima su mu bili obitelj, žena i djeca, molitva.