Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje Kraljevstvo

Prava svetkovina Krista, Kralja svemira, je uzašašće, proslavljeni Isus, kojega Otac postavlja pokraj sebe kao Kýriosa, zauvijek živog Gospodina. Godine 1925. dodana je i današnja svetkovina, kao spomen na Kristovu vladavinu nad kraljevima ovoga svijeta. Liturgijska reforma Drugog vatikanskog koncila duboko je izmijenila smisao ovog slavlja: Isus Krist je Kralj jer kraljuje na križu; on je, za razliku od kraljeva ovoga svijeta, kralj koji je razapet među zločincima. On je Kralj kojega su osudile religijske i političke sile; on je kralj koji spašava druge, a ne sebe. Ukratko, on je jedan paradoksalan Kralj!

Lukin evanđeoski odlomak predviđen za svetkovinu u liturgijskoj godini C pripovjeda o Isusovom raspeću. Nakon osude koju su zatražili svećenici i koju je sproveo Pilat (usp. Lk 23,13-26), procesija je pratila Isusa i onu dvojicu delikvenata koji su s njim zajedno osuđeni. Svi skupa stižu do malog brda izvan grada Jeruzalema, preko Efraimovih vrata, do uzvišice koju su Židovi zvali Golgota ili Lubanja ili brdo Kalvo, gdje je prema legendi pokopan Adam. Upravo su ovdje razapeta ova trojica. Užasno je to mučenje rezervirano za škart-otpad društva, za najgore delikvente. Između dvojice delikvenata, “ubrajanih u one koji su počinili zlo” ​​(Iz 53,12; Lk 22,37), raspet je i novi Adam (usp. Lk 23,32-33), točnije istinski Adam, čovjek potpuno na sliku i priliku Božju (usp. Kol 1,15).

Narod “stoji i gleda”

To je užasan prizor, pun nasilja i horora, a ipak narod (laós), onaj puk koji je slijedio Isusa, koji mu je klicao (usp. Lk 19, 38), koji je prije nekoliko dana prianjao za usta njegova da ga čuje (usp. Lk 19,48), e baš taj narod “stoji i gleda”. Više nije na Isusovoj strani, ne slijedi ga više, ne brani ga: čini se da je razočaran ishodom njegove priče, nesposoban shvatiti što se zbiva. Luka podsjeća da je se, nakon Isusove smrti, “svo mnoštvo koje se zgrnulo vidjeti taj prizor (theoría), vraćalo bijući se u prsa” (Lk 23,48), započinjući put obraćenja, ali za sada još ne. Isus umire uistinu napušten od svih, sam, jer su učenici pobjegli, a publika koja mu je prije aplaudirala je nijema i više nije na njegovoj strani. Očekivali su pobjedonosnog, moćnog Mesiju, pravog Kralja, jačeg od kraljeva ovoga svijeta, a umjesto toga vidjeli su onoga koji nije u stanju ni sebe spasiti…

Gledajući narod i mučitelje s vrha križa, Isus može samo reći: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine” (Lk 23,34), ali narod ne razumije čak ni tu riječ. I upravo se u toj samoći, u toj napuštenosti ponovno pojavljuje iskušenje, kao na početku njegove misije, kad se ono zaustavio u pustinji (usp. Lk 4,1-12). Tada je Luka upozorio čitatelje evanđelja: “Nakon što je iscrpio sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike” (Lk 4,13). I evo ga, točan je, pojavljuje se u ekstremnom času. Kao što je onda kušao Isusa glede njegove sposobnosti da vidljivim znakovima dokaže da je Sin Božji, ne u mogućnosti čovjeka, nego u božanskoj snazi, isto se događa i sada.

Prvi demonski instrument su religijski vođe

Prvi demonski instrument su religijski vođe, oni svećenici prisutni pod križem, jer su od Rimljana  za Isusa tražili smrtnu presudu. Kao pravi stručnjaci za Sveto pismo, oni s teološkom preciznošću izjavljuju: “Spasio je druge! Neka spasi sam sebe, ako je on Božji Mesija, Izabrani!“. Ako je Isus Pomazanik Gospodnji, sin Davidov, jeruzalemski Kralj, Izabranik od Boga poslan (usp. Iz 42,1), neka prije svega spasi samog sebe, nek pokaže svoju moć oslobađajući se mučenja koje ga vodi u smrt! Ali Isus ostaje na križu: sluša i šuti, prepušta se optuživanju za nemoć, ne brani se, ne ponaša se kao što se obično ponaša u neprijateljskom ozračju. Do kraja živi logikom Božje ljubavi, Boga koji milosrdnu ljubav ima i prema svojim neprijateljima. Istodobno dok od njih prima mržnju, nastavlja ih ljubiti (usp. Rim 5,6-10).

Politički i vojni moćnici

Drugu kušnju nude mu politički i vojni moćnici i poganski vojnici koji ga ubijaju. Rugaju mu se dajući mu da pije ocat dok on stoji iskrivljena i od bolova ukočena vrata. Rugaju mu se u njihovom političkom stavu: “Ako si kralj Židova, spasi sam sebe!”. Kako će spasiti druge kralj koji ne može spasiti samog sebe? Kakav je onda on uopće kralj? Kako se tako nemoćan kralj može suprotstaviti Cezaru i potkopati njegovu moć? Ne, on zaslužuje samo prezir! Ipak Isus je kralj, kao što to potvrđuje i natpis na križu, postavljen iznad njegove glave; natpis koji bi u namjeri njegovih autora želio biti podrugljiv, uzrok poniženja, a umjesto toga opisuje istinu, dosta drugačiju istinu za one koji je znaju vidjeti… Isus je zaista Pomazanik Božji, Mesija kojeg je Bog obećao Izraelu, ali to kraljevanje je iznenađujuće, jer nije po uzoru na kraljeve ovoga svijeta, gdje oni koji vladaju: tlače, zapovijedaju i nazivaju sebe dobrotvorima. (usp. Lk 22,25). S druge strane, Isusovo kraljevstvo je  drugačije i prostire se u ljubavi: tko ljubi kraljuje, tko ljubi do kraja (usp. Iv 13,1) pravi je kralj! Isus i ovo drugo iskušenje prihvaća u šutnji, kao da stalno ponavlja: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine”…

Isus i umire među grešnicima

Treća kušnja dolazi od onih koji su s njim solidarni u mučenju i smrti, od jednog od Isusovih “drugova”, jednog od dvojice razbojnika koji su s njim osuđeni. Isus je započeo svoje javno djelovanje stavljajući se u red s grešnicima kako bi došao Ivanu Krstitelju zatražiti krštenje (usp. Lk 3, 21), čitav svoj život bio je među grešnicima (usp. Lk 15,1-2; 19,7) i sada umire među grešnicima. I ovdje Isus ostaje onaj koji je oduvijek i bio: “prijatelj grešnika” (Lk 7,34). Tako mu jedan od dvojice raspetih kaže: “Zar nisi ti Mesija? Spasite sebe i nas!” To je krik očaja: “Spasi i nas jer, ako si Mesija kojeg je poslao Bog, možeš to i učiniti!”. Ali Isus šuti, razumijevajući ga u njegovu protestu i u njegovu izazovu. Drugi osuđenik intervenira govoreći: “Nemaš nimalo straha Božjeg, ti koji si osuđen na istu kaznu? Mi, s pravom, jer primamo ono što smo zaslužili za svoje postupke; a on nije učinio nikakva zla”.

Priznajmo: napravili smo od prvog “zlog razbojnika” a od drugog “dobrog razbojnika”, ali u stvarnosti obojica su zločinci, ubojice, prema drugim evanđeljima. Obojica su, dakle, zli, a ako postoji razlika, trebamo je tražiti samo u činjenici da drugi dolazi do ovog povjerljivog zaziva: “Isuse, sjeti me se kad dođeš u svoje Kraljevstvo”, to jest, on od Isusa traži da se spasi ne ovdje, jer to Isusu nije moguće, nego kad dođe u svoje Kraljevstvo. On ni ne traži da bude spašen, nego da ga se Isus sjeti – zapamti, što bi za njega već bilo mnogo… Može li Isus odbiti spasiti prvog razbojnika koji ga pita: “Spasi i nas”? On zbilja može pokazati svoju snagu samo spasenjem, ali ne na način da ih spusti s križa, nego ne napuštajući ih u času dolaska njegova Kraljevstva.

Spašavanje drugog ne znači sačuvati ga od smrti, nego njegovu smrt učiniti prolazom, izlaskom u vječni život, u Kraljevstvo! Isus nas sada ne spašava onako kako bismo željeli, ali spašava nas ako mi, koji nikada nismo ni pravedni ni dobri, znamo prihvatiti oprost koji nam nudi Bog, koji nam nudi Isus. Oba su zločinca shvatila da je biti dobar i pravedan po volji Božjoj, ali da je – ako se to već nije dogodilo u nečijem životu – na kraju važno prihvatiti njegov oprost, govoreći jednostavno: “Isuse, sjeti me se kad dođeš u svoje Kraljevstvo”.

Tamo gdje je Krist, tamo je i Kraljevstvo

U ovom evanđeoskom odlomku kao istinski dobra vijest – kako za zločinca, tako i za svakoga od nas – odjekuje ona jednostavna Isusova potvrda kojom odgovara na zaziv za sjećanjem: “Već danas, već u tvojoj smrti, a ne na kraju vremena, u času slavnog očitovanja Gospodnjeg, već danas ulaziš u raj, mjesto stabla života (usp. Post 2,8-9), mjesto na kojem neće biti ni smrti, ni patnje, ni grijeha (usp. Ap 21,4)”. Smrt postaje prolaz u život, u puninu sreće, jer – kako je napisao sveti Ambrozije – „tamo gdje je Krist, tamo je i Kraljevstvo“, život!

Ovaj komentar nije moguće zaključiti bez evociranja riječi kojima sveti Augustin komentira naš odlomak. On je zaprepašten je i pita se kako je ovaj zločinac, koji nije znao ni Zakon ni Proroke, koji nije mnogo molio, mogao na križu prepoznati Mesiju. Stoga pita razbojnika, koji odgovara: “Isus me pogledao i u ovom njegovu pogledu razumio sam sve!”

Autor: Enzo Bianchi, Monastero di Bose

Prijevod: Fratellanza umana (23.11.2019.)