Vijesti, koje su proteklih dana s lica mjesta stizale do nas javljale su da je ovogodišnjem, 1217. po redu tripundanskom slavlju, 7. i 8. veljače, nazočilo puno svijeta i da je bilo jako svečano, možda i kao nikada od obnove tradicije. Nešto od toga mogli su iz objavljenih fotografija i pozdravnog govora admirala Bokeljske mornarice, Mirka Vičevića razabrati svi koji se tih dana nisu zatekli u Kotoru i Bečićima. Očevici kažu da za veliku posjećenost događanjima treba zahvaliti izdašno toplom suncu i buri „tripunici“, koje ove godine nije bilo.

Značajna događanja, kao što su za Bokelje uvodno spomenuta, prigoda su za ljude od pera da se tematskim prilozima priključe slavlju. Ove godine učinila je to Marija Mihaliček objavom tripundanske fešte kako ju je 1933. vidio Bokelj, zagrebački odvjetnik Josip Jedlowski. Njegov opis Tripunjdana upotpunjuje nisku doživljaja čašćenja zaštitnika svojega zavičaja, koje su prenijeli na papir, Timotej Cizila, Urbano Raffaelli, Grgur Zarbarini, Jar. Parall., Ivan Brkanović, još jedanput Jedlowski i nepoznati novinar Glasa Boke.

Svjedočenju domaćih ljudi treba pridodati zapise stranaca, u prvom redu njemačke barunice, putopiskinje s instinktom povjesničarke, Ide von Düringsfeld i hrvatskoga putopisca Dragutina Hirca.

Kolikogod osvježavajuće djeluje saznanje o tome kako su Tripunjdan slavili naši stari, napose kada se u njima nađe pokoja pikanterija, kao, primjerice, u Sjećanjima rođenoga malozagrepčanina Brkanovića, ne čini nam se da bi moglo biti manje zanimljivo doznati ili se podsjetiti kad je sve to započelo i kako je teklo.

Poznato je da je gradska odluka iz 1417., koja je unijeta u Statut donesen 1616. što znači da se, iako 200 godina stara, tada i primjenjivala, najstariji zapis o načinu proslave sv. Tripuna u Kotoru. Poštovatelji tradicije Bokeljske mornarice rado će se podsjetiti da se Bratovština sv. Nikola kotorskih mornara uključila u vanjsku proslavu sredinom XVI. stoljeća, s time da je svetkovinu financijski podržavala već početkom toga stoljeća, a vjerojatno i prije. Promjene u pripremi ceremonijala i njegovu izvedbenom dijelu zapažaju se već tijekom mletačkog razdoblja, nastavljaju u sljedećim stoljećima, da bi sadašnju formu dobio u vrijeme obnove tradicije devedesetih godina XX. stoljeća. I obredni dio slavlja kakav danas poznajemo, rezultat je promjena koje su se događale u prošlosti.

Vanjska proslava 3. veljače, stoljećima je slovila kao središnji događaj svetkovine. Njezinim pomicanjem 2000. godine na prvu sljedeću nedjelju, bogatiji događanjima od trećega, postao je drugi dan mjeseca veljače. Toga dana, na Svijećnicu, naime, članovi Bokeljske mornarice zajedno sa svećenicima i građanima u procesiji prenose sv. Moći zaštitnika grada i drugih svetaca iz relikvijara katedrale u središnju lađu, a nakon toga, za vrijeme pjevane Večernje, Službe čitanja odvija se obred kađenja moći u kojemu sudjeluju osim katolika i pravoslavni vjernici.

Upravo taj treptaj kršćanskoga zajedništva, koji se događa jedanput godišnje, učinio je općenito, medijski svakako, manje vidljivim unutar crkveno rođendansko slavlje sveca Tripuna, ostavivši ga bez mogućnosti da se, kao stoljećima dotad, prenese na gradske ulice i trgove i uđe u domove vjernika. Uzdizanje kâda potaknuto rukama vjernika različitih vjeroispovijesti ističe se kao kotorska posebnost, čime mu se pridaje obilježje fenomena, koji izaziva divljenje i, u isto vrijeme, potiče na razmišljanje o njegovu ishodištu.

Na nikada, barem da bi javnosti bilo poznato, raspravljeno pitanje, kada se začela ta tradicija, opetovano se, iz godine u godinu u medijskim izvješćima spominje XIX. stoljeće.

Pretpostavka da je praksa uspostavljena prije 200 godina ima itekakva smisla uzme li se u obzir da su u razdoblju 1828. do 1862. pravoslavci u Boki bili zakonski obvezni slaviti katoličke blagdane. S druge strane, politička suradnja Hrvata i Srba, u okviru Narodne stranke, na sjedinjenju Boke s Hrvatskom (ako vi Dalmatinci sa vašim Zadrom nećete, a mi Dubrovčani i Kotorani hoćemo sami, da se pridružimo braći u Hrvatskoj i Slavoniji, objavljuje Domobran vijest iz Kotora 1864.), nakon ukinuća spomenutoga zakona, stvarala je prostor za približavanje i u pitanjima sadržaja liturgijskih svečanosti.

Medijski određen raspon od ne tako davnih stotinu godina unutar kojega je mogla nastati tradicija, iz kojega su nam dostupni i pisani izvori, jasno ukazuje na nepostojanje zanimanja da se istraži taj, da se poslužimo riječima kotorskog svećenika don Roberta Tonsatija, jedinstveni primjer molitvenog zajedništva u svijetu. Što više spisateljska pasivnost lokalnih poznavatelja crkvene i političke povijesti Kotora potiče i na preispitivanje XIX. stoljeća kao mogućega vremenskog okvira u kojemu je navedeni običaj nastao.

Pitanje, dakle, na koje ćemo pokušati u nastavku odgovoriti je: od kada datira običaj da na katolički blagdan u kotorskoj prvostolnici, tijekom mise, u obredu kađenja sv. Moći kotorskoga patrona, uz katolike sudjeluju i vjernici pravoslavne vjeroispovijesti?

Najstariji opis tripundanske proslave ostavio nam je starješina dubrovačkoga samostana sv. Jakova, ulcinjski opat i pomoćnik opata sv. Jurja na otočiću ispred Perasta, benediktinac, humanistički obrazovani Kotoranin, Timotej Cizila u rukopisu Bove d’oro iz 1624., koji je djelomično, bez cijelog Prvog dijela, 50 str., preveden i objavljen 1996. Njegov prikaz svetkovine posve je u suglasju sa spomenutom odlukom gradske vlasti iz 1417., a to znači da je od svih sastavnica današnjega ceremonijala proslave opisao jedino procesiju gradom, u kojoj četiri kanonika, u pratnji cjelokupne crkvene i gradske vlasti i svih slojeva društva te pridošlica iz okolnih krajeva, nose Svetu Glavu. Zapisi se razlikuju samo po naravi izričaja, gradsko Veliko i Opće vijeće svečanost propisuje, kroničar je opisuje. Zajedničko im je da šalju informaciju da se pod proslavom zaštitnika grada ima smatrati samo procesija gradom 3. veljače. Za razliku od Statuta, Cizila daje naslutiti da je, kako u procesiji, tako i izvan nje u nekom obliku sudjelovala i marinarezza.

Kao ni sve drugo što ulazi u sadržaj današnjega programa proslave, kroničar s početka XVII. stoljeća nije spomenuo ni kađenje sv. Moći.

Cizila ipak iznosi, za našu temu, važan podatak o sudjelovanju pravoslavaca u proslavi. Pišući o procesiji, prema prijevodu priređivača objavljenog dijela njegova rukopisa, navodi da tu dolaze predstavnici iz Knežine (contea, Grbalj, op. I. Š.) i iz svih krajeva koji su pod Turcima, kao i iz drugih okolnih mjesta. Oni nose u ruci upaljene velike i male voštanice i prate slavno tijelo našega sveca, kao i relikvije svetih mučenika kojih ima trideset osam (…) Ljudi iz Knežine i drugi obično se duboko klanjaju svečevoj glavi uz ponizni poljubac i potom je brišu i čiste pamučnom bijelom tkaninom, koja je okačena o male debele svijeće. Njih oni čuvaju s velikom pažnjom, pobožnošću i dubokim poštovanjem do trenutka svoje smrti.

Običaj ljubljenja svečeve glave, koji susrećemo i u novije vrijeme, a iščitavamo ga i iz pjesme Trifon (Tu ga sva okolina slovinske zemlje bogoljubnijem pohođenjem slavi i štuje) biskupa Andrije Zmajevića (1628. – 1694.), stariji je najmanje jedno stoljeće, a po našem mišljenju još i stariji, u njemu se zrcali katolička prednemanjićka tradicija naroda toga kraja.

Kada kažemo da se s velikom sigurnošću može reći da su pravoslavci sudjelovali u procesiji i u XVI. stoljeću, imamo pred očima Apostolski breve pape Klementa VIII iz 1594., kojim se u osnovi potvrđuje oficij biskupa Jerolima Buće iz 1584. i potvrđuju Čitanja u vrijeme svečanosti sv. Tripuna. U jednom od njih stoji da ga slave i okolni narodi.

U XIX. stoljeću, baštinicima kao i povjesničarima zanimljivu temu proslave nebeskoga zaštitnika Kotora otvorio je domaći odvjetnik i povjesničar Urbano Raffaelli u svojemu poznatom uratku Ballo di San Trifone o della marinerezza di Cattaro iz 1844. Iz njegova zapisa doznajemo da je te godine sv. Moći kadilo šest osoba iz reda plemića i isto toliko iz redova građana (sei dei più ragguardevoli individuali dell’ ordine nobili ed altrettanti dell’ ordine civico). Ne spominju se pravoslavci, što treba protumačiti da sredinom 40-tih XIX. stoljeća tradicija zajedničkog kađenja još nije bila uspostavljena.

Zapis Njemice Düringsfeld, koja je od ljeta 1853. do kraja veljače 1854. boravila u Dalmaciji, proputovala od Zadra do Budve, a tamo stečena znanja i zapažanja 1857. objavila u knjizi Reise – Skizzen /Aus Dalmatien (3. svezak), koja je, također, imala i potpun uvid u ostavštinu Urbana Raffaellija, ne kaže nam ništa nova. I ona spominje šest plemića i šest građana koji kade relikvije (sechs Edelleute und sechs Cittadini und räucherten den Reliquien).

Obred kađenja opisao je 1888. svećenik i profesor Grgur Zarbarini u knjižici La festa di S. Trifone. Njegova vijest o tom ritualu glasi, da se miris tamjana širio iz visećih kadionica  obješenih o oltarni ciborij, kojima su mahali časnici mornarice i građani (fragranza de’ timiani ch’espandono i turiboli pendenti dal baldacchino dell’ altare ed agitati dalle cariche della Marinerezza e da cittadini).

Ni ovdje se, kako vidimo, ne spominju pravoslavci, a upada u oči da su nekadašnje plemiće zamijenili časnici Plemenitoga tijela Bokeljske mornarice. Tu promjenu treba shvatiti da su časnici, uglavnom plemićkoga podrijetla, tada uživali ugled u društvu jednak ugledu svojih očeva.

Zarbarini je, međutim, kao i Cizila, zabilježio običaj ljubljenja Slavne Slave, s tom razlikom što se taj čin potkraj XIX. stoljeća ne obavlja vani u procesiji kroz grad 3. veljače, već dan ranije i u crkvi. Kotorski svećenik navodi da se na oltaru duša mučenika u stražnjem dijelu crkve ljudi predaju ljubljenju Svete Glave. Zapaža da tu izbija na vidjelo istinsko bratstvo između dviju najbližih kršćanskih crkava na svijetu, odnosno između katolika i grko-istočnih vjernika (pravoslavaca). Za ove druge, bilo da su žitelji grada ili da su došli iz Zaljeva ili iz Grblja koji se prostirao do Budve, kaže da svi dolaze pobožno poljubiti sveti zalog frigijskog mučenika (A quest’ara apparisce inoltre la cordiale fratellanza a Cattaro fra le due più vicine chiese cristiane del mondo, fra cattolici cioè e greci-orientali; poichè questi, quanti mai sono in città o venuti dal canale e dalla contee fino a Budua, tutti accedono a deporre il bacio devoto sul sacro pegno del martire frigio).

S kraja stoljeća, od svjedoka proslave posljednjeg Tripundana u XIX. stoljeću, Jar. Paralla imamo šturu vijest u knjizi Bokeljska mornatica i Tripunjdan s prilogom „Život u muka Sv. Tripuna“ objavljenjoj 1899., prema vlastitim riječima, na hrvatskom, njemačkom i talijanskom jeziku u kojoj, opisujući svečarska zbivanja 2. veljače, navodi da kada završi najsvečaniji čas toga dana, tj. drevno kolo sv. Tripuna u crkvi je svečano večernja i pjevana jutarnja, što je skopčano s osobitim počastnim kadjenjem sv. moći, pa sve to traje do kasne večeri.

Parall doista ne pridaje posebnu pozornost obredu kađenja, premda ga kvalificira osobitim, što navodi na zaključak da nije bilo znatnijih promjena u odnosu na Zarbarinijevo svjedočenje. Nema riječi ni o pravoslavcima koji ljube svečevu glavu. Istina, Parall u opisu svetkovine stavlja naglasak na one trenutke u kojima  Mornarica ima glavnu ulogu pa ako je nešto mijenjano u protokolu obreda onda bi moglo biti da su uz ugledne pripadnike građanskoga puka, umjesto članova Mornarice, sv. Moći kadili ugledni građani s vrha društvene hijerarhije. Da je među kadioničarima bilo pripadnika pravoslavne vjeroispovijesti, bio bi to presedan, koji nijedan pisac s pretenzijom da bude vjerodostojan svjedok ne bi prešutio. Isto vrijedi i za ritual iskazivanja vjere pravoslavaca u nicejskoga mučenika, kao njihova zagovornika kod Svevišnjeg.

Eto, stigosmo do trenutka kada na postavljeno pitanje možemo odgovoriti tvrdnjom da običaj kađenja sv. Moći patrona Kotora, u kojemu sudjeluju  građani katoličke i građana pravoslavne vjeroispovijesti nije nastao u XIX. stoljeću.

Znatiželju, nije li do promjene možda došlo u sljedećih petnaestak godina, zadovoljili smo uvidom u iscrpan opis Tripundana iz  reportaže iz Kotora, koju je njezin pisac Dragutin Hirc naslovio Bokeljska mornarica i objavio u zagrebačkom Jutarnjem listu 23. ožujka 1913.

Naslov upućuje na zaključak da je i u putopiščevu fokusu, kao i Zarbarinijevu, bila Mornarica.

Slično Parallu, i unatoč tome što je drugom danu veljače poklonio polovicu stupca, Hirc samo ovlaš prelazi preko kađenja moći (Po plesu je večernica, za koje najodličniji gradjani pred žrtvenikom tamjanom pokade), čime ne da ni naslutiti da bi sastav kadioničara mogao biti drukčiji od onoga koji je naveo Parall.

Za austrijske vladavine, dakle, fenomen, koji nesumnjivo pobuđuje zanimanje današnje javnosti, a ravnodušnim ne ostavlja, kako smo vidjeli, ni kotorski katolički kler, ne potječe iz vremena austrijske vladavine Bokom.

Najživopisniji opis Tripundana proizašao je iz pera velikana hrvatske glazbe XX. stoljeća, u koje recentna kritika svrstava Ivana Brkanovića (, inače, prvoga predsjednika najstarije podružnice Bokeljske mornarice Kotor utemeljene u Zagrebu 1965. Rukopis, koji je 2006. objavljen u knjizi Sjećanja, bio je spreman za tisak već 1979.

Zbog velikog proteka vremena između završetka rukopisa i njegove objave, pozornost zavrjeđuju i razlozi kojima se autor vodio kada je odlučio svoja sjećanja na kotorsko slavlje podijeliti s javnosti. Prvi je, piše Brkanović, što se te svečanosti po mom mišljenju više neće ponoviti, osim da sv. Tripun učini čudo sebi na slavu, a na radost onom malobrojnom bokeljskom puku koji skupa sa sv. Tripunom jedva životari. Dakle činim to zbog svjedočenja o prošlosti. Drugo, što ti veliki doživljaji iz djetinjstva nikada ne prođu bez odjeka i utjecaja na stvaralačku umjetničku narav. U mom je slučaju to, hvala Bogu, evidentno!

Čudo se dogodilo, maestro mu nije svjedočio, umro je 1987.

Evo što o obredu kađenja svjedoči sedamnaestogodišnji mladić, rođen 1906., član Bokeljske mornarice, plesač kola sv. Tripuna: Slavna glava i sarkofag sv. Tripuna prenesen je iz relikvijara uz asistenciju svećenstva. Glava je bila položena na svečani glavni oltar, dok su Svete Moći izložene na lijevoj, a sarkofag na desnoj strani crkve. Dvije srebrne kadionice visjele su na dugom lancu, jedna ispred Sv. Moći, a druga pred sarkofagom sv. Tripuna. Započelo je i počasno kađenje, pri čemu su se izmjenjivale istaknute ličnosti Boke bez obzira na vjersku pripadnost. Bili su svečano odjeveni: svi u fraku i bijelim rukavicama. U tom kađenju naizmjence su sudjelovali i mornari Bokeljske mornarice, koji su također imali bijele rukavice. Kađenje je nastavljeno sve do svršetka obreda.

Na pitanje je li se tada uspostavljen običaj prakticirao i kasnije odgovara Josip Jedlowski, ali ne u članku koji je objavila Mihaliček nego u članku napisanom 27. siječnja, objavljenom u istom listu (Svijet), broj 5 od 31. siječnja 1931. S obzirom da Jedlowski, jedan od osnivača Bokeljske Zaklade u Zagrebu 1921., najavljuje svečanost, jasno je da prenosi osobno iskustvo iz ranijih godina, kada kaže da u hramu, koji već jedanaest vijekova čuva moći sveca, mladog mučenika iz Kampsade blizu Niceje, tamjanom darivaju Slavnu glavu dva po dva ugledna gradjana, katolici i pravoslavni.

Držimo da Jedlowski, koji je članak započeo Danas je, točno u podne, Mali admiral otvorio slavu „pohvalama Sv. Tripuna“, ne bi tako odlučno nastupio u najavi obreda kađenja da nije imao saznanja o programu proslave.

Na kraju, navest ćemo i da tjednik Glas Boke br. 363. od 10. februara 1940. u nepotpisanom članku pod naslovom Tradicionalna proslava Tripundana, na gotovo cijeloj stranici izvješćuje o proslavi, i među mnoštvom informacija iznosi da su za trajanja večernje mornari vršili stražu kraj izloženih svetih moći, koje su kadili po starom običaju, gradjani jedne i druge vjere.

Konačan bi zaključak, prema svemu što je kazano u ovom uratku, bio da je običaj sudjelovanja vjernika katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti u obredu kađenja sv. Moći maloazijskog mučenika Tripuna, zaštitnika Kotora, kotorske biskupije i, što se nedovoljno ističe, Bokeljske mornarice, nastao u prvim godinama uspostave Kraljevine SHS, najranije, razumije se, 1919. i održao se do početka Drugog svjetskog rata.

autor: Ivo Škanata