Izvješća putopisca Ebu Hamida el-Garnatija iz davne, 1154. godine o kuni kao platežnom sredstvu

“U Zagrebu je 2004. godine održan međunarodni simpozij s temom ‘Religije i novac’. Iduće godine organizator simpozija, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, objavio je zbornik radova sa simpozija. U njemu je objavljen i rad Ševka Omerbašića, bivšeg dugogodišnjeg zagrebačkog muftije i predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, pod naslovom ‘Islam i novac’. Evo dio koji se odnosi na našu kunu:

‘Na kraju dopustite mi da vam prenesem dio jednoga izvješća putopisca Ebu Hamida el-Garnatija iz davne, 1154. godine, u kojemu izvješćuje o trogodišnjem boravku u Ugarskoj (Unkarija) među tamošnjim muslimanima Ismaelićanima i Kalizija. U njegovom rukopisu, koji je godine 1952. otkriven u poznatoj rukopisnoj zbirci ‘Real Academia de la Historija’ u Eskorijalu u Madridu, a 1953. preveo ga je, redigirao, uredio i objavio španjolski orijentalist C. E. Dubler, Ebu Hamid detaljno opisuje novac koji je čvrsto povezan s imenom naše monete kune. Evo što Ebu Hamid kaže o tom novcu: ‘Stigavši u zemlju Slavena, upoznao sam da je prostrana i bogata zemlja. Vidio sam mnogo košnica pčela, polja ječma i pšenice i brojne voćnjake jabuka, i nikada nisam jeo veće, ukusnije i slasnije jabuke. Hrana je vrlo jeftina. Za platno sredstvo u međusobnoj trgovini upotrebljavaju kožicu kune, obrijane dlake, a koja se ni za što drugo ne upotrebljava, niti je za što drugo upotrebljiva. Kožica kune mora biti cijela s glavom, prednjim i zadnjim šapama i samo kao takva je ispravna. Osamnaest takvih kožica vrijedi kao jedan srebrni dirhem, po njihovu tečaju. Kožica je opšivena čvrstim koncem i zovu je kundža. Za jednu takvu kožicu kupi se komad kruha od kojega se najede odrasli muškarac. Kod njih se za te kožice sve kupuje i prodaje, priležnice, robovi, sluge, zlato, srebro, hrana i sve druge potrepštine. Taj novac ne vrijedi ni u jednoj drugoj zemlji. Kada se kožnati novac pohaba, nose ih na popravak k majstoru koji poderane kožice zašivaju čvrstim kožnim koncem (oputom). Na rubnim koncima vješaju crna olovna zrnca, a zatim se pečate crvenim kraljevim pečatom. Na svakoj je kožici utisnut pečat. Tako popravljene kožice stavljaju se u optjecaj i nitko ih ne smije odbiti u kupoprodaji i trgovini.

Osim kune kao platnog sredstva Slavena, Ebu Hamid opisuje njihovu zemlju, veliku crnu rijeku (Dunav) čija je voda pitka i slatka, a u kojoj ima više vodenih zmija nego riba, neprohodne šume u kojima žive različite i čudne životinje, dabrove oko rijeka čija se koža odvozi u Bugarsku i tamo prodaje na trgovima, a od koje se izrađuju krzna. Ebu Hamid opisuje Slavene vrlo poštenim i radinim narodom.

Arapski su putopisci uglavnom odlazili na svoja duga putovanja po zadatku vlasti u Bagdadu ili Kordobi. Nalazili su među trgovcima donatore koji su plaćali njihova putovanja, a oni su zauzvrat bili dužni detaljno opisati zemlje i narode u kojima su boravili, njihovo gospodarstvo, poljoprivredu i prirodne resurse. Tako je bilo i s Ebu Hamidom.’”

Facebook stranici Hrvatska povijest