Često se čovjek nađe izgubljen i pritisnut nekim stvarnim ili zamišljenim teškoćama i osjeća se jadno, depresivno, napušteno. Nekad u toj mjeri kao da nema razloga misliti kako je ikome važan i kako itko na njega misli. A ako i misli onda misli kao o nekom teretu kojega bi se trebalo riješiti. Bračnom suputniku postao je teret koji se nekako izvitoperio i predstavlja sve ono što nije htio imati uza se u ovim godinama. Djeca na svaku riječ reagiraju burno, pogotovo kada se primi nekih zakašnjelih odgojnih zahtjeva. Tek nakratko osjeti pozitivan stav u trenutku kada posegne za novčanikom da ublaži neku trenutnu potrebu. Na poslu je postao naslijeđeni balast mladoj upravi kojega sada treba neutralizirati i učiniti što manje štetnim kada već nije koristan. A nije jer je prestar i ne može više donositi nove ideje u novim vremenima s novim alatima i novim potrebama. Traže se mladi ljudi.
U svim tim trenutcima ostaje vjera da Bog svakoga od nas stavlja preda se i gleda nas i brine o nama. O meni, baš o meni brine kao o nekome tko mu je jedini i uz koga nema nikoga drugog. Gotovo da opija misao kako je Bogu svatko od nas jedinac i kako je sva njegova ljubav izlivena na nas i da smo potpuno njome ispunjeni te nismo u stanju primiti ni jednu zraku, kap ili mrvicu ljubavi više od onoga koliko primamo. Znam da je Bogu to moguće, baš mene i svakoga od nas imati kao jedinorođenca. Uvjeren sam da Bog nema prječeg posla nego brinuti o meni. A kako bi i mogao imati, pa ja sam mu jedinac. A on je Bog, svemogući, to znači da mu je sve moguće pa ne vidim nikakvog problema u tome da istovremeno može imati 8 milijardi, pa i više, jedinaca, posve ispunjenih njegovom ljubavlju.